Vijesti / Sport

DURE

MESUD DURAKOVIĆ Priča o jednoj legendi: 'Jer samo prava raja je znala u čemu je trik'

MESUD DURAKOVIĆ  Priča o jednoj legendi: 'Jer samo prava raja je znala u čemu je trik'
Facebook

Bio je Dure uvijek iskren, onako 'bosanski', što ponekad ispada i naivno. U hladnom i beskrupuloznom svijetu sporta, koji u pravilu prate politika i business, ne uvijek i najpragmatičnije. Iskrenost, ljudskost i emocija su bili jači.

' Neki odmah počeše da blate njegov lik, a samo prava raja je znala, u čemu je trik. Nije Ibro jarane naš fukara, Ibro je defakto umjetnik.' stihovi su kultne pjesme Zabranjenog pušenja, koji kao da se mogu preslikati na našeg 'Ibru', junaka ove priče, nogometaša Mesuda Durakovića.

 

U to smo se uvjerili iznova ovog vikenda, kada se ponovno, kako je i stigao 'na mala vrata', nakon 20 godina vratio u svoj Varaždin. Kao Ibro, kad se vratio u svoju 'mahalu', poput Garyja Coopera, sve je ličilo na san. Mi smo ga ulovili na kavici u Golu, u popularnom okupljalištu navijača, i nije se promijenio 'ni zere', čak ni fizički, dvometraš bez trunka viška kilograma, iskren osmijeh, poljubac i čvrst stisak ruke.

 

Do statusa legende – za samo 88 utakmica

 

Mnogi danas nastoje dosegnuti status 'sportske legende'. Neki koriste obilata PR sredstva, pomoć stručnjaka, neki koriste i nelegalna sredstva, ili barem rubno legalna, lov u mutnom, u kompleksnom svijetu modernog sporta.

 

Mesud Duraković nije imao ništa od toga, a ipak je postao legenda, čak i unatoč činjenici da odigrao svega 88 ligaških utakmica za Varteks, u četiri sezone koliko je bio u Varteksu.

 

Nisu to bila nimalo lagana vremena, ovaj nekad omladinski reprezentativac Jugoslavije, zatočen je ostao u rodnom Bugojnu, gdje se prvo ratovalo sa Srbima, a potom su zaratili i muslimani i Hrvati. Sav paradoks ratovanja vjerojatno nigdje na svijetu nije tako vidljiv kao u srednjoj Bosni.

 

U nekadašnjoj Iskri nastupao je s dvojcem koji je pristigao iz Varteksa, Draženom Ladićem i Dragutinom Šemigom, kada je Iskra igrala Prvu Jugolovensku ligu, a Duraković kao klinac 'upadao u sastav'. Neposredno uoči tog tragičnog sukoba Hrvata i muslimana, negdje na jesen 1992. godine, Mesud je dobio ponudu Varteksa, i odmah s obitelji preselio u Varaždin, gdje je Anđelko Herjavec sa suradnicima slagao projekt europskog Varteksa. Hrvatskog Manchestera, kako ga je nazivao.

 

U ta nemila vremena nogomet je bio jedan od rijetkih ispušnih ventila u društvu opterećenom ratom, kriminalom i politikom. Varteks je igrao najljepši nogomet u ligi, po mnogima i najbolji, unatoč velikoj podršci koju su imali Hašk Građanski/Croatia, današnji Dinamo, i Hajduk.

 

709ad666f1c3ba96e2f47268ea56bfac.jpg?v=1

'Zlatne Varteksove godine' – Dure postao miljenik navijača

 

- Imali smo strašnu ekipu, strašnu. Ivanković je bio odličan trener, tada smo se svi još pomalo učili. Naprijed je to najbolje funkcioniralo kada su igrali Lađević, Mumlek i Vugrinec, bio je tu i Golubica, kasnije i Mušić, u sredini su bili Dalić i Brlenić, potom je stigao i Besek, bekovi Štef (op. Štefulj) i Krznar, a u obrani Grga (Gregorić), Toplak i ja. Naravno na golu Mrmić, ranije Solomun. Bili su tu i Težački, Balajić, Madunović, imali smo strašnu ekipu – prisjeća se Duraković, koji je svojim igrama u sezoni 1993./94. na sebe brzo skrenuo pažnju sportske javnosti.

 

Skrenuo je pažnju čak i izbornika Hrvatske i BiH. Uzeo je i dvojno državljanstvo, ali igrom slučaja nije nastupio ni za jednu reprezentaciju. Mnogi će reći da je morao, barem za BiH, ako ne i za Hrvatsku. Kako tvrdi, dolazili su s njim i Dalićem u Varaždin razgovarati izbornik Muzurović i predstavnici Saveza, ali nisu se dogovorili, ni sa Zlatkom ni s Mesudom, iako je Duraković imao želju. 

 

'Mali' Varteks bio je nogometno velik, a Mesud Duraković bio je jedan od važnijih igrača u toj ekipi. Mumlek, Vugrinec, Balajić bili su mlade zvijezde u usponu, Štefulj i Krznar mladi reprezentativci, Toplak i Gregorić domaći dečki, Mrmić potencijalni A reprezentativac, Dalić i Besek vođe u svlačionici i na terenu, ali dojma smo da je publika nekako najviše voljela Durakovića i Brlenića, svakog zbog svoje posebnosti.

 

110865e0c4b63fb3333d398bbea09729.jpg?v=2

Obožavan radi srčanosti i požrtvovnosti na terenu

 

Bio je Dure uvijek iskren, onako 'bosanski', što ponekad ispada i naivno. U hladnom i beskrupuloznom svijetu sporta, koji u pravilu prate politika i business, ne uvijek i najpragmatičnije. No, upravo ta iskrenost, emotivnost, neposrednost, odražavala se i na terenu, gdje je Mesud davao sve od sebe. Sve to prepoznali su i navijači koji su ga obožavali. Iako je ponekad na prvu djelovao nezgrapno, više kao košarkaš, sjajno je čitao igru na poziciji libera, imao i odličnu dugu loptu, a glavom je išao tamo gdje drugi ne bi nogom.

 

Upravo sezona 93./94. bila je prva koja je mogla biti šampionska za Varteks. Na polusezoni su samo dva boda bili do jesenskog naslova, a onda ih je na proljeće 'presjekao' Burilo i afera.

 

Varaždinci su igrali nogomet kao nikad prije, nakon grubih sudačkih pogrešaka ispali iz četvrtfinala kupa. Ispali su od tadašnje Croatije, koju je vodio Ćiro Blažević, a to je bila prva velika nogometa 'prevara' u Hrvatskoj, u 90-ima. Varteks je izbačen u četvrtfinalu kupa, a svi igrači iz obrane redom su kažnjeni dugim kaznama pa su 'krojači' ispali i iz utrke za naslov prvaka sa Zagrebom i Hajdukom, da bi na kraju Hajduk osvojio naslov.

 

Kod 1:0 za Varteks (rezultata koji je vodio u produžetke) suđen je prvo nepostojeći penal za Varteks, budimo iskreni, ali najspornija je bila situacija iz 97. minute (toliko je produžena utakmica), kada su jedan do drugoga bili tadašnji junior Dario Šimić i Duraković, kasniji reprezentativac je pao, a Burilo je 'svirnuo' penal za Croatiju i prolaz dalje.

- Kunem se, nisam ga ni taknuo. Jesam ja krenuo prema njemu, ali sam se zaustavio kada sam vidio da situacija nije opasna po naš gol. Kako su nas prevarili, a to nam je presjeklo sezonu – prisjeća se bolno Dure.

Duraković postao najbolje ocijenjeni igrač Varteksa

 

U toj sezoni je bio i najbolje ocijenjeni igrač Varteksa, trofej Varaždinske vijesti osvojio je Marijan Mrmić, ali po prosjeku ocjena Mesud je bio daleko najuspješniji, s prosjekom 3,5 (ocjene od 1 do 5).

 

Ali umjesto 'para', slave i reperezentacije, Mesud je kratko otišao u redove ambicioznog drugoligaša iz Hodošana, nije mu bio problem otići ni na posudbu. Trebalo se, kako kaže prodati neke mlađe igrače, a to nisu bili njegovi principi, da igra netko tko nije bolji. A i nije htjeo na klupu. Da bi ga potom Luka Bonačić vratio u Varteksovoj 'šampionskoj' sezoni (1995/96). I tada je bio jedan od najboljih, svakako najomiljenijih Varteksovih igrača.

 

No, umjesto reprezentacija (imao je dvojno državljanstvo), velike scene, Mesud je odabrao Domžale, potom je još malo igrao u Međimurju, da bi se vratio u svoje Bugojno. A tamo ga nisu dočekali presretni, znali su mu predbacivati hrvatsko državljanstvo i slične stvari.

 

Odlazak iz Varaždina, priznat će sramežljivo, nikad nije do kraja prebolio. Veliki ljudi priznaju greške, a Mesudu to nije teško, što je i danas u svijetu nogometa, gdje vladaju ego, novac i moć, prava rijetkost. Iskrena poniznost često nije poželjna.

 

Bio je pravi 'Varaždinec' – stan u Bronxu, kavica u Kiwiju, vikendica na Banjščini

 

Spomenimo da je Mesud, nakon odlaska iz Varteksa 1996. na jesen, još dvije godine ostao na varaždinskoj adresi. Imao je čak i vikendicu, na Banjščini.

 

- Bilo je to kratko to s vikendicom, ali bilo nam je jako lijepo, vikendom smo voljeli otići na brijeg, uživati u prirodi, bio sam pravi Varaždinec – tvrdi Dure.

 

U Varaždinu je živio sa suprugom Almom, kćerkom Lejlom, a u Varaždinu se rodio sin Narcis, koji je i 'zakuhao' povratak 'starog' u Varaždin, kako tvrdi Dure. Trebalo mu je 20 godina da se vrati u 'svoj' Varaždin. Nikad Varaždin nije smatrao drugačijim osim svojim, kao ni svoj Varteks.

 

- Igrom slučaja, tako se poslože kockice u životu. Evo me u Varaždinu nakon 20 godina, presretan sam što sam ovdje. Moj prvi stan u Varaždinu je bio u Tina Ujevića, u Bronxu i sad sam ovdje zahvaljujući susjedima, obitelji Prahić, s kojima sam u kontaktu od prvog dolaska u Varaždin. Znao sam sve u kvartu vrlo brzo, svraćao u Kiwi na kavu, šteta da ga više nema. Uglavnom, prekrasan je Varaždin, kao i prvog dana.

 

Vjerojatno bi se vratio i ranije, ali Đelacova pogibija je pokvarila planove.

- On je uvijek govorio - želim Dure da ti budeš trener u klubu, da ovdje bude jedan Bosanac, da bude Dalmatinac, da bude Slavonac, uz Varaždince i Međimurce, to je kao da imamo pet različitih tipova trenera u jednom. Nažalost, on je otišao, a ja se nikad nisam vratio – ističe popularni Dure.

 

Tijekom boravka u Varaždinu obišao je drage ljude s kojima je ovdje srdačno prijateljevao, popio kavicu u Contri, prošetao staionom sa suigračima Dalićem, Mumlekom, Toplakom, Lađevićem, bio je tu i Stjepan Cvek, Tomica Vrbnjak, karatist Garibović, vidio se i s navijačima, skupio mnogo slika i lijepih uspomena koje nosi sa sobom u Bugojno.

 

 

Mesud: Danas rijetko i odem na utakmicu, radijem uživam u krugu familije

 

Osim kao nogometaš, Mesud je, tvrde mnogi, a to pokazuju i rezultati, bio iznimno talentiran i kao trener. Posebice u omladinskim kategorijama, gdje je sudjelovao u razvoju velikih igrača Ermina Zeca, Mehmeda Alispahića, Sulejmana Smajića, sve reprezentativaca BiH.

 

Njegova 'umjetnost', praćena emocijama i iskrenošću, ni tu nije naišla na plodan teren, iako se radi o njegovom rodnom mjestu, njegovoj Iskri. Posljednje dvije godine je praktički izvan nogometa, tek indidivdualno trenira Muzafera Ivkovića, igrača TOŠK-a iz Tešnja.

 

Dure danas radi u poduzeću Binas, tvornici oružja, u skladištu.

- Zamjerilo mi se sve, slično kao i u Varaždinu, nogomet u Bugojnu je u problemima, stadion je srušen, a i nije bio pretjerano omiljen zbog logora Hrvata koji je bio na njemu. Odem na nogometnu utakmicu kad mi je gušt, ali rijetko, moram priznati radije sam sa svojom familijom kod kuće – ističe Dure.

 

Popili smo kavicu, uz ugodan nogometni razgovor, a potom je Mesud krenuo put svoje 'čaršije'.

- Neće proći 20 godina, bilo mi je krasno, doći ću češće, Varaždin je u mojem srcu vječno, moj grad. Presretan sam jer me ljudi nisu zaboravili - istaknuo je Dure na rastanku.

 

'Ti si nešto drugo...na estradi sve je lažno, sve je fol', pjeva Nele Karajlić u pjesmi Zabranjenog pušenja, a estradu je lako usporediti sa sportom.

 

Mesud nikad nije bilo lažnjak, a 'prava raja znala je u čemu je trik'. Jer Mesud je defakto legenda. A legende se ne zaboravljaju lako.

 

 

 

35e6bedee8380827ca57178118867ead.jpg?v=1

 

651bc9077585b013d05f328adf472e49.jpg?v=2

 

92ddd55d870e11d593cce6921710e8e1.jpg?v=1

 

 

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Reci što misliš!