Vijesti / Životni stil

TRENUTAK ZA RODITELJSKI KUTAK

Stolica srama za kažnjavanje djeteta

Stolica srama za kažnjavanje djeteta
Edukacija

Nedavno sam srela jednu polaznicu svojeg predavanja koja me pitala što mislim o stolicama za kaznu. Naime u vrtiću u koje polazi njeno dijete imaju stolicu srama, na koju ideš kada se ne ponašaš po pravilima.

Imate li i vi stolicu koja ima svrhu da smiri dijete, da ono razmisli, da se povuče u osamu ili nešto slično? Koliko često je primjenjujete i ima li efekta na ponašanje djeteta? Je li dijete bolje nakon njene primjene? Ako dijete nekom kaznom ne postaje bolje u ponašanju, znači da  kazna nije odgovarajuća. Mijenjajte postupke!

Nedavno sam srela jednu polaznicu svojeg predavanja koja me pitala što mislim o stolicama za kaznu. Naime u vrtiću u koje polazi njeno dijete imaju stolicu srama, na koju ideš kada se ne ponašaš po pravilima.

Jučer sam na Instagramu stavila anketu i upit imaju li roditelji stolicu srama, pa je ispalo da je to uobičajena metoda u mnogim obiteljima. 

I sama sam u literaturi mnogih autora našla kutak za smirivanje, stolica za promišljanje o onome što si napravio i mnogi drugi nazivi, ljepši ili manje ljepši.

Pitate li dijete kako doživljava tu stolicu, ono će vam reći negativno - kao kaznu. Ni jedno jedino dijete ne vidi pozitivnu stranu te stolice. 

Evo nekoliko ideja kojima možete predočiti kako dijete doživljava tu stolicu.

- Jedan od razloga zašto je negativna je ton glasa koji odrasli upotrebljavaju kada šalju dijete na stolicu. Najčešće je prisutna ljutnja zbog onog što je napravilo što sebi dijete tumači da odrasla osoba nije zadovoljna nečime. Još ne zna točno čime ali to nije dobro. Na stolici ne razmišlja o tome da se popravi već o svojoj krivnji i o tome kako je loša osoba i da mora biti bolja osoba. Neodređeno je. Nema potpune informacije. Najčešće u takvoj situaciji djeca prebacuju svu krivnju na sebe bez imalo opravdanja. Povezuju svoje postupke sa svojim karakterom smatrajući sebe lošom osobom, a ne osobom koja je pogriješila u jednom ponašanju.

- Ako dijete šaljete na stolicu bez da mu objasnite razlog zbog kojeg ide, ono na stolicu ide u neznanju i opet je doživljava kao negativnu odnosno kao kaznu jer nije ono biralo gdje se želi ići smirivati. Kao da vama netko kaže gdje morate ići. Ne gdje želite nego gdje morate, a možda vam se ide baciti na krevet i plakati od jada, no morate ići sjediti baš tamo da svi gledaju u vas.

- Nalazi li se ta stolica negdje pred drugima (kao u vrtiću stolica srama da svi drugi vide što si napravio) i svi drugi gledaju u tebe, pa čak i oni koji ne znaju što si napravio, dijete se osjeća posramljeno i jadno. Iz poštovanja prema odraslima želi odraditi kaznu, no ne razmišlja o postupku (kao što odrasli to misle da razmišlja) već razmišlja o svojoj krivnji kako je ono loša osoba i srami se svojeg postojanja pred drugima. Dijete poslušnik će izdržati kaznu iz poštovanja prema odraslima. Svojeglavo dijete će razmisliti i odbiti poslušati jer shvaća da to nije fer. Kakvo dijete želimo odgojiti?

- Ako su te stolice povezane sa stolicama na kojima dijete jede, dijete će tu stolicu u svojoj glavi povezati i s hranom i neće baš voljeti jesti ili će biti nemirno dok sjedi na njoj i jede. 

- Iz kojeg razloga dijete ne može samo birati gdje će se ići smiriti?! Možda mu možete reći da izabere mjesto gdje će se otići smiriti i razmisliti o postupcima. Tako neće imati fokus na jedno mjesto nego na nekoliko njih. Neka djeca vole osamu i važno im je da se maknu od pogleda svih pa će birati kupaonicu ili sobu ili krevet i pokriti se dekom po glavi. Neka djeca vole maženja pa će trebati zagrljaje i isplakati. Neka djeca trebaju razgovor i tako procesuirati postupke. Pitam se tko se voli smirivati na stolici na kojoj mora sjediti kad mu je teško i još k tome ga svi gledaju?!

Možda da se uvede stolica grljenja pa da dijet emoraju svi grliti kada ga vide da sjedi na njoj. To bi možda imalo veći efekat jer tada dijete treba ljubavi a ne oduzimanje ljubavi. Razmislite o tome!

Svakako preporučujem da se s djetetom popriča o onome što je napravilo nakon smirivanja jer ono još uvijek ne razmišlja uzimajući u obzir baš sve kontekste događaja već samo jedan i to je najčešće vezano uz sram i krivnju.

Sram i krivnja su najniže emocije na skali emocija i odgajati dijete u tim emocijama znači da će vaše dijete imati nisko samopoštovanje, kriviti sebe kroz život zbog svega, da neće biti kreativno i imati ideje nego (po)slušati druge koji su šefovi i imaju isti stil djelovanja. 

Osoba koja je puna srama i krivnje odgaja tako. Mi dajemo ono što sami imamo. Zato potražite ljubav u sebi i radije dajte djetetu ljubavi, a i zacijelite sebe. Zamislite sebe u situaciji kada se pred svima osjećate posramljeno i krivo?

Takvi ne stanu nikad pred druge - držati govor ili se izložiti javnosti. Manji su od miša i nesigurni u sebe. Želite li odgajati nesigurno dijete?

Vjerojatno vam nije prvotna namjera da to tako ispadne, no svaki odgojni postupak koji je temeljen na sramu i krivnji završava s ovakvim posljedicama. Takva osoba će te posljedice morati sebi izliječiti kroz život. Ili ih neće nikada. Ili će pobjeći od vas i neće vam moći pogledati u oči. Krivit će vas čitav život za to što je takva. Nitko se ne bi trebao sramiti što postojimo! Svatko od nas ima pravo postojati takvi kakvi jesmo - nesavršeno savršeni.

Birajte postupke iz ljubavi i odgajajte s ljubavlju, strpljenjem i pažnjom. To se osjeti i točno se zna kada to osoba radi iz koje emocije. Iz ljubavi se nikome ne zamjera.  I možete sad reći da vi šaljete dijete na stolicu iz ljubavi, no rezultati u ponašanju djeteta pokazuju drugačije.

Što kada biste strpljivo s ljubavlju objasnili postupke? Ili u ljutnji rekli da ponašanje djeteta nije prihvatljivo te ćete popričati kada se ono smiri?

Svatko od nas treba vrijeme za smirivanje. No ako nas svaki put netko šalje na isto mjesto, to mjesto zamrzimo s vremenom. Postaje mjesto koje je krivo što smo mi takvi. Tu čak prestaje osobna odgovornost jer više ne shvaćamo svoju odgovornost nego nam je stolica kriva za to što se mi tako ponašamo.

Poanta je odgajati odgovorno dijete koje zna odgovore zašto se tako ponaša a mi odrasli bismo se trebali potruditi pomoći da ih ono nađe i da dođe do njih, ako ne zna samo.

Nije poanta odgajati poslušnika koji će odsjediti svoju kaznu i nastaviti istim putem jer mu je ionako kriva stolica, teta u vrtiću ili tamo neki Marko kojeg je gurnuo. Takvo dijete nema prave odgovore na pitanja zašto je to učinilo a tome služe odrasli koji trebaju pomoći djetetu da do odgovora dođe kako bi postalo odgovorno.

Ovdje sam ukratko navela osnovne principe odgoja. Puno više možete naučiti i saznati u školi roditeljstva koju pokrećem u Čakovcu. Prvo predavanje Odgoj bez vike bit će 25. studenog od 18 sati u mojoj učionici I. OŠ Čakovec. Javite mi se mailom ili telefonom za prijavu jer je broj mjesta ograničen.

Želim vam puno sreće, a ako zapne - tu sam!

Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Reci što misliš!