Pitanje 'Zašto?' nas uglavnom dovodi do toga da se pravdamo ili se osjećamo kao na optuženičkoj klupi a ni sami ne znamo zašto jer nam je žao zato što do događaja dođe uglavnom slučajno.
Koje najčešće pitanje pitate dijete? Pretpostavljam da je većini
najčešće pitanje baš ‘Zašto?’. Radim u školi i znam da je baš to
pitanje najčešće korišteno a daje najmanje rezultata.
Ovo pitanje tjera osobu kojoj je postavljeno da vam daje
konkretna rješenja i konačne odgovore na zadani problem. Može li
vam dijete dati rješenja kada se nešto dogodi?
Primjer! Dijete razbije čašu i vi ga pitate ‘Zašto je to učinilo’
– kako da ono zna zašto se to dogodilo kada na pitanje zašto
treba dati uzrok.
Znači, dijete bi trebalo odgovoriti da je to učinio zbog toga što
mu je ruka bila preslaba da drži čašu, čaša je kliznula i tako
staklena pala na pločice ili neki čvrsti pod i nije izdržala
udarac pa se razbila.
Ili vaše pitanje zašto traži odgovor je li to dijete učinilo
namjerno ili slučajno. Što je namjerno? Odgovor bi bio…zamahnuo
sam čašom i namjerno je bacio da vidim u koliko će se komadića
raspasti jer me zanimalo što će se dogoditi.
Ili, ako nije namjerno onda će reći da nije htio da mu čaša padne
već je čaša skliznula iz ruke zato što su ruke bile mokre kao i
čaša te je tako slučajno pala.
Zar je jedno dijete u stanju dati ovakve odgovore? Ili je vaše
očekivanje na pitanje ‘zašto’ sasvim nešto drugo.
Nekoliko dana pratite situacije u kojima drugima postavljate
pitanje ‘zašto’ i prije nego li vam oni odgovore, sami dajte
odgovor, ako možete.
Kada znate odgovor, nije problem odgovoriti na zašto, no kada to
ne znate onda se nameće jedini odgovor ‘Zato!’, a time ne
dobijete ono što želite.
Gotovo svatko od nas ima sasvim drugu namjeru u postavljanju
pitanja. Namjera je da sazna što se dogodilo. No, pitanje koje
tada konzumiramo je pogrešno a u našem je životu poput navike.
Najčešće pitano pitanje u životu je ‘Zašto?’ samo zato što su ga
i nama postavljali, postavljamo ga i mi drugima.
Predlažem vam da promijenite naviku i postignete drugačiji
rezultat. Time što ćete u odnosu s djetetom, ali i s drugim
osobama oko vas postavljati neka druga pitanja, dobijete ćete
bolje i konkretnije odgovore. Tako jedna mala stvar može učiniti
veliku razliku u odnosima.
Uzmimo isti primjer s razbijenom čašom. Krenimo od vaše namjere.
Želite saznati što se dogodilo i kako je do toga došlo.
Pitanja koje možete postavljati su baš ta: ‘Što se dogodilo? Kako
se to dogodilo? Jesi li mogao to spriječiti? Mogu li ti dati neki
savjet kako ćeš drugačije?’ Primjećujete razliku?
Ovo sada izgledao kao da vam je stalo do druge strane, kao da
nudite pomoć i podršku. Druga strana se osjeća puno manje krivom
i više je u stanju opisivati sam događaj a ujedno vi dobijete
svoje odgovore.
Pitanje ‘Zašto?’ nas uglavnom dovodi do toga da se pravdamo ili
se osjećamo kao na optuženičkoj klupi a ni sami ne znamo zašto
jer nam je žao zato što do događaja dođe uglavnom slučajno. Tko
bi pobogu namjerno razbijao čašu po kući, ili radio neke greške
da ga se proziva?!
Ono što još možete je uključiti drugu vrstu pitanja u različite
situacije a izbjegavati pitanje zašto. Možete pitati zbog čega se
to dogodilo, gdje je to bilo, kako misli izbjeći sličnu
situaciju, kako se to dogodilo, koje greške u koracima su
napravljene i slično. Ovisno o situaciji.
Zanimljivo je da kada jednom odlučite izbjegavati pitanje ‘zašto’
i počinjete koristiti druga vrsta pitanja, postajete kreativniji,
manje optužujete, kao da želite podržati i pomoći i drugi vas
doživljavaju drugačije, puno bliskije. To i jeste namjera ovog
savjeta.
Mijenjajte svoje načine i očekujte drugačije rezultate. Pišite mi
kako vam ide. Radujem se kada vam mogu pomoći. Nije ovo
bogznašto, no u odnosima čini veliku razliku. Moja je namjera da
vaši odnosi budu bolji.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.