Vijesti / Politika

Gradski oci i gradska rodbina nenadležni su za sve, osim za svoje plaće

Gradski oci i gradska rodbina nenadležni su za sve, osim za svoje plaće

Zamislimo, samo na koji trenutak, hipotetsku situaciju da ste za svoje dijete - koje je, istinabog, po hrvatskim zakonima već punoljetno, ali dijete je, je li, uvijek dijete - nakon što je uspjelo odlučiti što bi uopće studiralo te nakon što je također uspješno 'apliciralo' za upis na odabranu visokoobrazovnu ustanovu, pronašli i određeni smještaj u tamo nekome gradu na 'korak-dva' od doma...

Zamislimo još, za potrebe ove priče, da vam se vaše punoljetno dijete s vremena na vrijeme javlja, uvijek s nekim problemom, derište jedno, i to u pravilu tijekom zime. Javlja primjerice kako bi vas obavijestilo da bi ono zaista željelo učiti u tome stanu, ali da je previše hladno, i to iz sasvim prozaičnog razloga - grijanje ne radi.

Zove vas tako dijete svako malo, već ide na živce i vama i vlasniku stana kojeg vi redovito kontaktirate kako bi uključio grijanje. A derište se i dalje buni da mu je hladno, jer mu gazda uključuje grijanje tek sat-dva prije nego što dijete počinje učiti, dok stanu treba više od pola dana tek da se ugriju ledeno hladni zidovi pa da bi se moglo u njemu ugodno boraviti.

S vremenom vas vaše dijete, hvala bogu, više ni ne naziva, i to nakon što vas je zamolilo da probate riješiti taj problem s grijanjem bez potrebe da vam se svako malo obraća. A ono je pribavilo neke male strujne grijalice, dovoljne da ugriju tek zahod. Nije bitno, eto, dijete se snašlo, i neka je, vrijeme je da preuzme stvari u svoje ruke, neka se priprema za sve što ga čeka u životu. Vi mu tek obećajete da ćete mu pronaći novi stan te ga do daljnjega ostavljate da se smrzava.

I onda vas dijete jednoga dana opet naziva, i to sada već neobično rezignirano - bilo je to nakon onog iznimno hladnog razdoblja kada su temperature padale solidno ispod ništice i taman je zatoplilo - da vam kaže kako u stanu ima poplavu. Od leda koji se napravio u cijevima one su popucale, kaže derište, i sada, kada se led počeo otapati, kroz pukotine voda istječe po svim prostorijama!

- Nisam ja nadležan za to - odgovarate vi u maniri vrsnog roditelja pa upućujete dijete da zove neki drugi broj.

I zove dijete; zove taj broj, za koji dobiva obavijest da se uopće ne koristi, zove broj od mame, ali ni ona se ne javlja, pa onda, ostavljeno da samo rješava stambenu katastrofu, zove vatrogasce, zove vlasnika stana, zove koga god se sjeti... Dok istovremeno lavorima pokušava spasiti što se spasiti da.

Problem se na kraju nekako riješi - naravno, jer svaki problem se na kraj nekako riješi - vlasnik zavrće ventil, prazni instalacije, voda je pokupljena, tek je pod i dalje mokar, no, zaboga, osušit će se čim dođe proljeće.

No vas, oca, i dalje ne zanima što se tamo dogodilo. Nemate potrebu sjesti u automobili i odvesti se do toga grada udaljenog tek 'korak-dva' kako biste provjerili u kakvome je stanju stan kojeg ste uzeli u najam. Ta vikend je, i baš je sada derište našlo da vas zajebava zbog neke poplave.

Naposljetku, dijete doznaje da ste vi s vlasnikom stana u kojem boravi ugovor o najmu raskinuli još prije mjesec dana. Istinabog, ima jedna sitnica, niste svoga mališana obavijestili o tome, pa tako on niti ne zna da je došlo vrijeme da pokupi svoje stvari i iseli namještaj koji ste mu sami kupili. A sad je taj namještaj poplavljen i dobrim dijelom uništen. Kolika je poplavom nastala šteta u samome stanu, to tek treba utvrditi.

***

Kad pokušate zamisliti oca iz ove naše hipotetske priče, kakve vam slike prolaze glavom? Mojom glavom, evo priznat ću vam, prolaze slike posve nezainteresiranog i neodgovornog oca, možda alkoholičara, pa čak i nekog težeg ovisnika, ili, ne daj bože većeg zla, duševnog bolesnika. U svakome slučaju, ne bi bilo nimalo neobično da na vrata takvoga oca pokuca socijalna služba.

***

A upravo situacija analogna ovoj dogodila se proteklih dana u našem Varaždinu, samo s drugim glavnim licima: s jedne strane gradski oci i gradska rodbina, posve nezainteresirani i neodgovorni, a s druge nadobudna deriščad iz Centra za mlade Grada Varaždina.

Nevjerojatna je lakoća bezobzirnosti kojom se u ovome Gradu oni koji donose neke odluke ili su u poziciji da donose neke odluke odnose prema onima koji posve besplatno, iz čistog entuzijazma i zdrave energije, pokušavaju raditi ono na što im duša zatitra.

U ovome Gradu volontere se tako doživljava, a vidljivo je to, nažalost, i iz nekih drugih slučajeva, 'idealistima' koji bi htjeli nemoguće, 'gotovanima' koji bi htjeli sve na pladnju, 'gnjavatorima' koji vječno ocu vise za vratom s nekakvim zahtjevima i pritužbama...

Doživljava se volontere kao 'lopte za napucavanje', jer onaj kome su bogovi novac i moć i ne može drugačije tretirati volontere nego kao 'lopte za napucavanje'. Nemaju oni, jadni entuzijastični volonterčići, nikakve političke, financijske ili društvene moći nekog trećeg oblika, što predstavlja jedini jezik koji gradski oci i ostala gradska rodbina razumiju.

Dijelit će tako, spomenimo sasvim uzgred tek jedan primjer, sumnjive poslove sumnjivim tvrtkama povezanih sa sumnjivim komunalnim pročelnikom Marijem Sambolcem, i radit će to iz jednostavnog razloga iz kojeg si i pas liže jaja - jer mogu.

Bacit će, u hinjenoj najboljoj namjeri, i pokoju kost ovim dosadnim volonterima iz raznih udruga, ali isto tako obuzet će ih velika nervoza ako ovi neće znati kako se valja ponašati i koja im je uloga namijenjena. I opet će spomenuti pročelnik pokazati iznimnu aroganciju na zahtjeve, primjedbe ili molbe jedne druge udruge - spomenimo opet uzgred tek jedan slučaj (a ima ih još i nalikuju k'o jaje jajetu) - vezano uz prostorno planiranje.

Jedini jezik, dakle, koji gradski oci i ostala gradska rodbina razumiju jeste jezik moći. I jako se dobro zna koji i čiji interesi imaju prednost pred javnim interesima koje predstavlja ta 'gomila smrdljivih hipija', 'deriščadi gotovana' ili neka treća besprizorna skupina.

Sasvim precizno, iza hinjene socijalne osviještenosti i razumijevanja potreba svojih građana, mlađih ili starijih, krije se posvemašnja nebriga i indoletnost.

Gradski oci i gradska rodbina brinu se ponajprije kako zadovoljiti interese onih koje odlikuju daleko dublji novčanici i odsustvo ikojeg idealizma i koji u životu, jednako kao ni oni sami, baš ništa neće napraviti a da im se to ne samo plati, već i preplati.

***

I tako, dok je protekle subote i nedjelje deriščad iz Centra za mlade, smještenom u Domu željezničara, ponovno volontirala - ovoga puta pokušavajući spasiti i zgradu i namještaj i elektroničke uređaje od što veće štete, nitko od gradskih otaca i gradske rodbine nije imao potrebu doći pogledati što se tamo događa.

I, da stvar bude još bizarnija, već dan kasnije, u ponedjeljak, gradonačelnik Goran Habuš i predsjednica Savjeta mladih Grada Varaždina Vanja Horvat stisnuli su si ruke prilikom razgledavanja prostorija u kojima je donedavno bio smješten Radio Varaždin.

Ovim neuobičajenim haenesovsko-hadezeovskim rukovanjem udruge mladih, rečeno je, dobivaju novi prostor, u potpunosti adekvatan. No, budimo s tim načistu, u tome trenutku nije dodijeljeno - nikome ništa. Bila je to vrhunska predstava za javnost. Tek iskaz namjere. Čisti kondicional.

Mislite li da su oni volonteri iz Doma željezničara koji su protekli vikend proveli s gležnjevima u vodi - a koji su tijekom više od godine dana u taj prostor ulagali i znatnu količinu energije, vremena i drugih vlastitih resursa - bili obaviješteni o ičemu što se sprema? Nisu. I još uvijek ne znaju što slijedi i kako će izgledati novi natječaj na koji će se, opet, ako i dalje imaju imalo volje, moći javiti.

Ni gradonačelnik Goran Habuš ni predsjednica Savjeta mladih Grada Varaždina Vanja Horvat nisu imali potrebu tijekom vikenda posjetiti mlade u Domu željezničara. Bilo je tek važno u ponedjeljak se fotografirati u novom, no još uvijek sasvim fantomskom, centru za mlade.

Čini se stoga kako je odgovor koji su mladi volonteri u subotu - gacajući vodom u Domu željezničara, dok je inventar kupljen javnim novcima propadao iz sata u sat, a za koji dan najmodavac, HŽ Infrastruktura, objavit će da je za štetu nastalu na građevini odgovoran Grad Varaždin - dobili od pročelnice Mirne Kezele više nego indikativan i sasvim precizan odgovor.

- Nisam ja nadležna za to.

Rekli bismo kako je sasvim izvjesno da nitko, ni gradski oci ni gradska rodbina, nisu nadležni ni za to pa ni za bilo što drugo. Jer nenadležnost je izravna posljedica nekompetentnosti, neodgovornosti i nonšalantnosti.

No čini se kako im za 'nenadležne' osobe svakoga mjeseca na tekući račun sjedaju neprimjereno prevelika primanja. Rješenja za ovaj problem ima, moguće je, nekoliko. A jedno od rješenja je, evo našeg prijedloga, da svoja mjesta prepuste nekima koji će se osjećati nadležnijima ili da, kao i deriščad iz Doma željezničara, za početak - volontiraju nekoliko godina.

Goran Štimec - Dežurni namćor - 14.1.2015.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Reci što misliš!