Promjena imena ili prezimena – otprilike jednako kao i estetska operacija nosa ili ušiju, alergija na pelud trave i korova ili sklonost oblačenju odjeće suprotnog spola – trebala bi, smatraju mnogi, biti posve privatna stvar. I vrlo je vjerojatno da je zaista tako.
No to, čini se, vrijedi otprilike samo do trenutka kada netko odluči postati javna osoba, a pogotovo ako kao područje svoga javnog djelovanja odluči odabrati brćkanje u muljevitoj političkoj baruštini.
Tada malo koji dio života te osobe ostaje u domeni privatnosti, a ono što ipak ostaje skriveno od očiju javnosti ovisi ponajprije o tome koliko je ona u tome prikrivanju vješta.
Odgovor na pitanje zašto je tome tako je prilično jednostavan: političar je, naime, kriv tako dugo dok ne dokaže da je nevin. A baš sve što napravi, kaže ili pomisli, može se upotrijebiti protiv njega.
Sjetit će se tako mnogi kako su nekada, još prije tek kojeg desetljeća, i najveće svjetske političke njuške svoje prema samome vrhu galopirajuće karijere strmopizdili u ponor samime time što su, primjerice, okaljali savršenu sliku bračne idile nakon što im je za oko zapela (neka druga) više ili manja mlađahna žena.
Bili su srećni, goli i znojavi, kada se novinar na vratima pojavi, da parafraziramo onog četnika Boru Čorbu. Srbina.
Tako je otprilike na neki sličan način i famozna promjena prezimena istaknutog člana Mosta i našeg varaždinskog gradskog vijećnika Roberta Podolnjaka te sada već davne 1992. godine postala javna stvar, postupak kojim se često nastojao vrednovati njegov integritet, čast i poštenje.
No, da stvar bude sasvim neobična, na njegovim vratima nije se pojavio novinar nepozvan na zabavu, nego je Podolnjak ‘srećan, gol i znojav’ sam ušetao u redakciju. Naime, upravo je on informaciju o promjeni i razlozima promjene svog dotadašnjeg prezimena Jovanović lansirao u javni prostor!
Napravio je on to, istinabog, odgovarajući na začuđujuće tendenciozan novinski članak ugledne kolegice objavljen u ono vrijeme u varaždinskom lokalnom tjedniku.
U njemu se tako spominjao podatak o tome da varaždinski Srbi, njih 120, ‘masovno’ mijenjaju svoja imena i prezimena te, nakon što je autorica retorički postavila pitanje ‘Jesu li Srbi u Varaždinu ugroženi?’ i lakonski odgovorila ‘Dakako da nisu!’, naposljetku joj je tek preostalo zbrojiti dva i dva: ‘Zaključak, da na varaždinskoj sceni prljavu i pokvarenu igru igra zapravo svojevrsna peta kolona, nameće se nekako sam po sebi.’
Ako sad stavimo na stranu da je čak i autor ovih redaka, tada kao najobičniji balavac, tek 18-godišnjak, imao neposredna saznanja o vrlo neugodnim, ponižavajućim i nasilnim situacijama koje su doživljavali i proživljavali naši sugrađani srpske nacionalnosti, bilo od svojih dojučerašnjih susjeda, bilo od osoba koje su nosile službene odore raznih institucija hrvatske države, pa bi, logično je, saznanja o tome svakako trebala imati i ugledna novinarka koja je potpisala navedeni članak, te čak i ako stavimo na stranu da je riječ o medijskoj objavi s mogućim vrlo opasnim posljedicama, koja je u tadašnjoj općoj klimi nacionalnom pripadnošću uzrokovanih tenzija samo dolijevala još ulja na vatru te površnim generaliziranjem one lojalne sugrađane srpske nacionalnosti izložila dodatnoj opasnosti, dakle, čak ako i sve to stavimo na stranu, ostaje jedno pitanje – zašto je na taj članak, u kojem se ne spominje ni jedno ime i prezime, reagirao upravo Robert Podolnjak, i to – svojom osobnom pričom.
Upravo to bio je trenutak kada je njegova privatna stvar postala javna stvar, a za to je, jasno je, ‘kriv’ upravo on sam. Pa ako je to već postala javna stvar, pogledajmo na trenutak kako je izgledalo to svojevoljno medijsko izlaganje Podolnjakove privatnosti.
Čitajući njegovu reakciju na ranije spomenuti članak, teško se oteti dojmu kako je tada Robert Podolnjak – a još donedavno Robert Jovanović – rukama i nogama, svim raspoloživim sredstvima i iz petnih žila nastojao pokazati i dokazati da on zapravo, nedajbože, nije Srbin, nego je, falabogu, Hrvat, i da, naravno, nije ni pravoslavac, nego, što u pravilu dolazi u paketu – rimokatolik.
Koliko su mu u tome trenutku te dvije identifikacije bile važne može se zaključiti i po tome što je redakciji navedenog tjednika Podolnjak bio poslao cijeli niz dokumenata kojima je nastojao skinuti sa sebe tu stigmu, odnosno, kako je sam napisao, ‘hipoteku toga prezimena’, toga ‘najsrpskijeg od svih tipičnih srpskih prezimena’, toga prezimena koje ‘izaziva negativne konotacije’.
S druge strane, posebno je zanimljivo to da, bez obzira na sve te spomenute ‘negativne konotacije’ i svu tu ‘hipoteku’ vezanu uz ‘najsrpskije od svih tipičnih srpskih prezimena’, Podolnjak nije propustio naglasiti da prezime nikako ne mijenja ‘zbog neke ugroženosti’.
I upravo se time, tek tom jednom rečenicom – džaba mu i izvodi iz matičnih knjiga rođenih, krsni listovi, vojne knjižice i bilo koji dokumenti kojima je javno dokazivao hrvatstvo i rimokatoličanstvo svojih predaka – eto, tom se jednom jedinom rečenicom Robert Podolnjak nedvojbeno legitimirao kao Hrvat rimokatolik, pa taman i da su mu žilama u tome trenutku zaista tekla samo krvna zrnca u bojama srpske trobojnice.
Legitimirao se tom jednom usputnom rečenicom Podolnjak kao Hrvat i rimokatolik iz razloga što jedino suviše revni i suviše pravovjerni Hrvat rimokatolik može gurnuti glavu u pijesak i u Varaždinu 1992. godine ne vidjeti ono što je vidio ne samo tada 18-godišnji balavac, već i mnogi drugi Varaždinci, više ili manje balavi.
Jednostavnije rečeno: tek ‘istinski’ Hrvat rimokatolik jedino što umije je staviti se u cipele Hrvata rimokatolika, i nikoga drugoga.
Odbacio je tako Robert Jovanović – njegova stvar, je li – prezime koje je njegov djed nosio po obitelji koja ga je usvojila nakon što je ostao bez roditelja, a koja vjerojatno nije ni slutila da će već dvije generacije kasnije to prezime njegovim potomcima postati takav teret, stigma i ‘hipoteka’ koja izaziva ‘negativne konotacije’.
‘Takva su bila vremena’, reći će mnogi. Slažemo se, vremena su zaista bila ‘takva’. Stoga svakako nije korektno očekivati ispoljavanje građanske hrabrosti od prosječnog građanina srpske nacionalnosti usred mučnih vremena s početka devedesetih, a kamoli to isto očekivati od građanina hrvatske nacionalnosti i rimokatoličke vjeroispovijesti koji pukom ‘greškom’ nosi ‘najsrpskije od svih tipičnih srpskih prezimena’.
No kvaka je u tome da već tada Robert Jovanović nije bio običan građanin, već javna osoba koja se – istina, ne toliko glasno kao koju godinu kasnije – brćkala u onoj muljevitoj političkoj baruštini. I kvaka je u tome da je Robert Jovanović, danas Robert Podolnjak, osoba koja je krajem 2015. godine figurirala postati predsjednikom Hrvatskoga sabora, a već sutra, 22. siječnja 2016., zasjest će, po svemu sudeći, na mjesto njegova dopredsjednika.
Od onih među nama koje krase ambicije takve vrste očekuje se ipak više građanske hrabrosti, a ponajprije daleko manje mahnitog ograđivanja od ‘najsrpskijeg od svih tipičnih srpskih prezimena’.
Čini se stoga kako bi se, gledano svjetonazorski, Robert Podolnjak pod okriljem Mosta i Domoljubne koalicije HDZ-a, Hrasta, HČSP-a i ostalih raznoraznih više ili manje nakaradnih stranaka i strančica, kao i u suradnji s Vladom Republike Hrvatske u kojoj će, između ostalih, sjediti i, evo tek dva primjera, osoba koja najavljuje ustrojavanje registra izdajnika i osoba koja antifašizam naziva ‘floskulom’ te osporava hrvatski Ustav – trebao osjećati kao riba u vodi.
Sve ono što danas predstavljaju Most i Domoljubna koalicija očigledno je prirodni habitus Roberta Podolnjaka i on to iz dana u dan sve više dokazuje, razočaravajući pritom sve one koji su svih ovih godina vjerovali u njegov brižno njegovani pedigre moralne vertikale.
Jer u svemu onome što su mnogi njegovi politički ‘suborci’ izgovorili proteklih tjedana Robert Podolnjak, barem zasad, ne vidi ništa problematično. Jednako onako kao što nije vidio ni 1992. godine.
Goran Štimec – Dežurni namćor – 21.1.2016.
