Vijesti / Politika

Povijest čine neobični ljudi

Povijest čine neobični ljudi

'Nemamo dodirnih točaka, ne slažemo se ni u čemu, različito promišljamo i politički se razilazimo. Nažalost, jedinstveni smo samo u jednom: hrvatski narod, nakon svega, nije zaslužio živjeti u siromaštvu.'

Izjavio je to Mario Maks Slaviček, umirovljeni časnik HV-a i jedan od korifeja hrvatske ekstremne desnice, svojedobno na prosvjedu u Rijeci.

'Domovina čovjeka koji ima slobodu izbora je tamo gdje se najveći oblaci skupljaju', parola je francuskog književnika i komunista André Malrauxa citirana u najavnoj špici nepravedno zapostavljenog i na trenutke epski režiranog filma 'Farewell to the King'. Film potpisuje američki redatelj, po određenju desničar i antiliberal, John Milius.

Osim što je 'Farewell to the King' između ostalog i odgovor na Coppolino čitanje Miliusove verzije 'Apokalipse danas', zanimljivo je da ta predivna antiratna drama, koja bi se mogla shvatiti kao alegorija utopističke vizije jednakosti i tolerantnog društva, dolazi od redatelja desne provenijencije. 

Moglo bi se reći i - paradoksalno, ako se uzme u obzir sve ono što podrazumijeva biti desno politički orijentiran danas. Film, štoviše, naglašava civilizacijske različitosti i toleranciju, a na samom kraju balade američki general Douglas MacArthur (John Bennet Perry), misleći pri tom na samoproglašenog kralja Leroyda (Nick Nolte), usput će spomenuti kako 'povijest čine neobični ljudi'.

Bez obzira na oprečne političke stavove desničara Johna Miliusa i komunista Andréa Malrauxa, u fokusu njihovih svjetonazora je subjekt koji djeluje u korist zajednice.

Uz to je kod Malrauxa svaki konformizam koji čovjeka, pojedinca, pretvara u kukavicu stran pojam, jer je primarni motiv njegovog revolucionarnog angažmana bio snažan doživljaj društvene nepravde, dok su jednakost i bratstvo nakon društveno političkog djelovanja u Indokini postali učestali lajtmotivi i njegovih romana.

Ukratko, radnja filma 'Farewell to the King' događa se pred sam kraj Drugog svjetskog rata na divljim predjelima otoka Bornea. Leroyd (Nick Nolte) je američki dezerter koji, nakon što se proglasi kraljem, uspijeva ujediniti 22 lokalna plemena i tako zaustaviti njihove dotadašnje međusobne sukobe. Leroyd želi pod svaku cijenu izbjeći i sukob sa Japancima, koji od njega zahtijevaju zapadni saveznici, međutim on je imperativ kako bi se Drugi svjetski rat priveo kraju.

'Ne možeš izbjegavati povijest', odgovorit će Captain Fairbourne (Nigel Havers) na Leroydovu 'Ne želim tvoj rat' i arkadijsko-utopijska zajednica ubrzo će nestati u ratnom kaosu.

Završetak priče, kada se negdje u južnom moru brod kojim prevoze sad već ratnog dezertera Leroyda nasuče na sprud, a Fairbourne, ne poštivajući vojne zakone svoga prijatelja i kralja, oslobađa iz brodske ćelije, epski nas vraća ponovno prologu i Malrauxovom citatu o ljudskoj slobodi odnosno slobodi izbora.

Sloboda izbora ili točnije sloboda izražavanja zadnjih dvadesetak godina unutar okvira mlade hrvatske demokracije postepeno se svela na sintagmu 'nigdar ni bilo da ni nekak bilo'. Tu krležijansku misao imanentnu servilno-kmetskom načinu razmišljanja i često korištenu poštapalicu u javnom diskursu danas se kolokvijalno percipira kao supstitut za 'strpljen-spašen' te je stoga, suprotno njenom suštinskom značenju, u općem ili individualnom svjetonazoru pozicionirana maltene kao vrlina.

Politika 'strpljivog' nekompromitiranja i netalasanja, bilo da proizlazi iz konformizma ili iz straha za vlastitu egzistenciju, je sve više zastupljena u društvu, dapače poželjna.

Osobno iskustvo odlazaka na, kako sam tada još naivno vjerovao, 'velike' prosvjede protiv rasprodaje državne imovine, Agrokora i Vlade Republike Hrvatske, uključujući i onaj protiv Monsanta, dovelo me do konstatacije kako su lijevo orijentirane skupine društva, a naročito medijski eksponirane osobe, ipak više senzibilizirani za takozvane 'in' prosvjede (LGBT npr.), nego za one 'off' prosvjede protiv rasprodaje državnih resursa i za prava radnika, na kojima bi se uglavnom našlo manje od dvjestotinjak ljudi.

Na žalost, ni desni blok ne pokazuje naročit interes ukoliko nisu u pitanju povrijeđeni vjerski ili domoljubni osjećaji.

Apsurdna bilanca ili, bolje rečeno, rezultat jednog zagrebačkog prvomajskog prosvjeda protiv Vlade RH i Agrokora završila je u korist okupljenih oko 60 tisuća besplatnih porcija graha u Maksimiru naspram dvjestotinjak i manje nezadovoljnika politikom vladajućih okupljenih na glavnom zagrebačkom trgu.

Iluzorno je bilo očekivati kako će tog dana njih 60 tisuća gladnih graha shvatiti kako su taj 'maksimirski besplatni grah' u zadnjih dvadeset godina već više puta preplatili.

Nije li stoga donekle uzrok tom simptomatičnom hrvatskom siromaštvu o kojem govori Mario Maks Slaviček na riječkom prosvjedu 'neslaganje, različito promišljanje i političko razilaženje hrvatskog naroda'?

Ne živimo li u siromaštvu upravo zbog toga jer nismo jedinstveni u traženju vlastitih prava ili borbi protiv rasprodaje odnosno privatizacije strateških državnih resursa?

Ako je tako, morat ćemo prihvatiti da su navedeni razlozi temelj većine egzistencijalnih problema društva i biti barem 'jedinstveni' u tome da je siromaštvo ipak stvar našeg kolektivnog izbora kao što je limitiranje granica individualnih sloboda koje nas spriječavaju da djelujemo, kako Malraux alegorijski upućuje 'tamo gdje se najveći oblaci skupljaju', također pitanje našeg vlastitog izbora.

Sudeći prema riječima jednog našeg poznatog kolumnista, 100 tisuća nezadovoljnika na ulicama na duži period bilo bi ozbiljno upozorenje Vladi, međutim višegodišnja nametnuta polarizacija društva od strane vodećih nomenklatura savršeno pogoduje statusu quo.

Masovni odaziv na prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije je indikator kako u hrvatskoj katoličkoj državi nije sve tako crno, nego je još i crnje.

Paranoja zbog navodnog uvođenja pojma rodne ideologije, to jest onog demonskog 'trećeg' koje će, da banaliziram problem, uz sve ostalo zahtijevati i specijalne zahode ili, još gore, po potrebi 'šarati' ulazeći u one namijenjene suprotnom spolu te, nedajbože, feminizirano sjesti na zahodsku školjku prilikom uriniranja i time prekinuti staru patrijarhalnu tradiciju zapišavanja zahodske daske s nogu, u ovom trenutku je, sudeći prema odazivu na prosvjed, za društvo veći problem od Ovršnog zakona, pljačke mirovinskih fondova, koncesija, poreza, toksičnih kredita i blokiranih, ukratko siromaštva i bijede u koju nas sustavno godinama guraju nomenklature na vlasti.

Masovni protest predvođen korifejima netolerantne ksenofobične hrvatske katoličke desnice don Damirom Stojićem, Željkom Markić, Vicom Johnom Batarelom, Ladislavom Ilčićem, Đurom Glogoškim, Velimirom Bujancom, Vladom Košićem i njima sličnim protivnicima civilizacijskih različitosti i tolerancije iznova nas podsjeća na riječi američkog generala Douglasa MacArthura pred sam kraj Miliusova filma 'Farewell to the King', zato što i u ovom našem pervertiranom kontekstu društveno-povijesnih promjena, otporu prema humanim vrijednostima i političkim razilaženjima, na žalost - povijest čine 'neobični' ljudi.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Varaždinski.hr.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.