Jedino što danas u Varaždinu aktualizira naš lokalni holokaust predstava je 'Med zidima' umjetničkog kolektiva Gllugl. Ta predstava je trenutačno nešto najznačajnije što nam nudi kultura ovoga grada, a završni prizor je najveći simbol našega kolektivnog bremena.
Kada su 11. travnja 1941. godine Nijemci ušli
Varaždin, vlast su preuzele ustaše. Čim je
uspostavljena NDH, počela je politika
segregacije i primjenjivanje rasnih zakona.
Holokaust su u Varaždinu preživjele 43 osobe židovskog
podrijetla, dok je ostalih 189 odvedeno u logore, većina u
Loborgrad i Jasenovac, a manji
broj u Gospić i Auschwitz, gdje
su i umrli.
O tome postoje pisana svjedočanstva, a istraživanjem događanja u
Varaždinu 1941. godine bavi se doktor znanosti Vladimir
Huzjan.
Marija Pertl s ljutomerskog područja iz
Slovenije na željezničkoj stanici u Varaždinu polovicom svibnja
1941. godine vidjela je kako od vojarne prema kućanskoj rampi
prolazi kolona ratnih zarobljenika vezanih ruku na leđima. Iz
razgovora s drugim svjedocima kasnije je saznala da su to bili
zarobljeni gradski Srbi i
Židovi, dakle civilno stanovništvo.
Židovska zajednica u Varaždinu doprinosila je kulturnom životu
Varaždina, a danas o njima nema niti spomena.
Jedan od njih bio je Adolf Kamenić, koji je
raznoraznim donacijama pomagao muzeju. Martin
Kamenić, unuk Adolfa Kamenića, koji je preživio pogrom u
Varaždinu, prije desetak je godina, kad se počelo javno malo više
govoriti o potrebi obnove sinagoge, izrazio žaljenje što grad
koji sebe naziva gradom kulture i turističkim gradom, nema spomen
o tako važnom dijelu svoje povijesti.
Židovsko groblje je zaključano, sinagoga stoji neobnovljena.
Martin Kamenić tada je rekao da se nada da će u budućnosti bivša
sinagoga postati memorijalni centar, jer u gradu nema nikakva
obilježja, spomenika ili arhitektonskog ili kiparskog djela koje
podsjeća na prošle događaje. Nema ga ni danas, a neće biti
ni memorijalnog centra.
Nije smisao podizanja spomenika u obilježavanju jednog datuma,
pitanje je to mentalne higijene.
Negdje u vrijeme kad su se na zidovima Vijeća srpske
nacionalne manjine u Varaždinu počele razbijati
ćirilične ploče, gradonačelnik je opravdavao ustaški poklič ‘Za
dom spremni’, kao da se pogrom nije dogodio ovdje, u njegovom
susjedstvu, a kada smo prije nekoliko godina u novinama
izvještavali o obilježavanju pravoslavnog Božića, jedna nam je
gospođa zamjerila što pišemo o Srbima.
Tada sam se posramio što pripadam ovom društvu, poželio sam da
postoji artefakt u gradu pred koji bih došao, ne da bih zapalio
svijeću i donio cvijet, ili se fotografirao za društvenu mrežu,
nego kako bih razmišljao i suosjećao s diskriminiranima i pokušao
ući u njihove cipele. Čini mi se da je čovjeku u patološkoj
klimi, kad se ponavlja sramotan duh vremena, to jedina
alternativa, jer eskapizam i prekrajanje povijesti ne mogu
izbrisati učinjeno niti ikome pomoći da se osjeća bolje.
Jedino što danas u gradu aktualizira naš lokalni holokaust
predstava je ‘Med zidima’ varaždinskog
umjetničkog kolektiva Gllugl.
Petar Eldan za scenarij je kopao po
vlastitom obiteljskom stablu, ulazio u pretpostavljeni duhovni
milje svojih predaka ne pokušavajući ga ukrasiti niti lišiti
malograđanskog sljepila i sebičnosti, odnosno propitivao je
njihov mogući osjećaj krivnje zbog potencijalnih propusta kad su
ljudi iz susjedstva naprosto nestajali.
Kako je mogao teći normalan život neke ulice iz koje su odveli
nekoliko porodica koje se nikada više nisu vratile?
On je vlastite pretke zamislio kao one ljude koji su projicirani,
a svoju stvarnu, užu obitelj postavio kao one koji igraju. Na
samom kraju predstave pojavljuje se Petar Eldan i u grozničavoj
nemoći disonantno udara po tipkama klavijatura.
Ta predstava je trenutačno nešto najznačajnije što nam danas nudi
kultura ovoga grada, a završni prizor je najveći simbol našega
kolektivnog bremena, kad već nema dostojnog materijalnog traga,
istinski duhovni artefakt pred koji čovjek može doći, ne da bi
zapalio svijeću i donio cvijet, ili se fotografirao za društvenu
mrežu, nego kako bi razmišljao i suosjećao s diskriminiranima i
pokušao ući u njihove cipele.