Vijesti / Kolumne

BRANKO DETELJ: RUŽNI, PRLJAVI, ZLI

Štrajk prosvjetara pokazuje da su problemi mnogo dublji nego što se u početku mislilo

Štrajk prosvjetara pokazuje da su problemi mnogo dublji nego što se u početku mislilo

U priču su uključeni brojni akteri. Njihove pozicije i njihovi motivi su, dakako, različiti. Radi lakšeg razumijevanja, pogledajmo kako su dosad reagirali neki od njih.

Godinama potiskivano nezadovoljstvo

Tri velika prosvjeda u zadnjih desetak godina – studentska blokada fakulteta, veliki miting potpore takozvanoj Jokićevoj reformi i aktualni štrajk nastavnika u osnovnim i srednjim školama – sugeriraju da hrvatski obrazovni sustav u cjelini vapi za jednim ozbiljnim 'fejsliftingom'.

Recentni štrajk prosvjetara i njihovo odbijanje Vladine ponude u vezi s povećanjem plaća pokazuju da su problemi mnogo dublji nego što se u početku činilo.

Godinama potiskivano nezadovoljstvo, kako primanjima, uvjetima rada, tako i općenitim odnosom društva i političkih elita prema obrazovanju i ljudima u sustavu, sada izlazi na svjetlo dana. U ovom trenutku nitko još uvijek nema odgovor na pitanje kako će i kada cijela stvar završiti.

Posredno ili neposredno, kao više ili manje zainteresirane strane, u priču su uključeni brojni akteri. Njihove pozicije i njihovi motivi su, dakako, različiti. Radi lakšeg razumijevanja, pogledajmo kako su dosad reagirali neki od njih.

Učitelji

U neka, ne baš tako davna, vremena 'sveto trojstvo' društvenog života činili su liječnici, popovi i učitelji. Roditelji i bake o tome bi vam, nema sumnje, mogli održati semestar.

U zadnjih tridesetak godina iz te su društvene jednadžbe, polako, ali sigurno, ispadali/ispali učitelji. Valja biti pošten i reći, dio krivice za to snose oni sami.

Političke garniture redom su se prema učiteljima odnosile maćehinski. Kad je trebalo rezati, prvo se rezalo u obrazovanju.

'Više se nigdje ne predstavljam kao profesor, jer mi odmah netko uzme pet posto od plaće', duhovito je prije nekoliko godina poentirao jedan varaždinski profesor sociologije.

Financijski aspekt samo je jedna strana medalje. Druga, o kojoj se ovih dana glasno govori, je osjećaj posvemašnje društvene marginalizacije. Kao da školstvo i ljudi koji rade u sustavu više nikome nisu potrebni.

Poslije nogometnih izbornika, u Hrvatskoj živi najviše stručnjaka za obrazovanje. I dok je, recimo, teško zamislivo da bi se nekakav laik odvažio ući u operacijsku salu i neurokirurgu krenuo objašnjavati kako odstraniti tumor, svaki drugi roditelj, nezadovoljan ocjenom svog djeteta, bez ikakve zadrške naći će se pozvanim da profesoru geografije tumači zakonitosti nodalno-funkcionalne regionalizacije, a profesorici matematike logaritme i integrale.

Kako to već danima naglašava Žarko Puhovski, premijer Plenković možda bi izgubio dio političkog utjecaja, ali bi mnogo jednostavnije adaktirao jedan veliki problem da je smogao snage doći pred učitelje i reći: 'Ispričavam se, jednako ste mi važni kao i Angela Merkel.'

Premda se na samom početku štrajka uglavnom raspravljalo o financijskim zahtjevima, kako je vrijeme prolazilo učitelji su u prvi plan sve više stavljali vlastito dostojanstvo.

O tome svjedoči i njihovo gotovo konsenzualno odbijanje Vladine ponude oko povećanja plaća. Vrijeme će pokazati je li ta odluka bila posve racionalna ili nije.

Ono što učiteljima sasvim sigurno neće ići na ruku u slučaju da se štrajk nastavi, a što se ovih dana, primjerice, jasno moglo vidjeti na društvenim mrežama, jest činjenica da su izmučeni dugotrajnim štrajkom jedni drugima počeli raditi o glavi.

Sindikati

Za početak valja reći da su sindikalni čelnici općenito nepopularna bića. Javnost ih doživljava kao trećerazredne politikante. Što, naravno, nije razmišljanje bez uporišta u realnosti.

I o ovome štrajku, primjerice, na početku se govorilo kao o pokušaju da Branimir Mihalinec nakon pustih godina drijemanja na izdašnoj sinekuri u penziju ode kao nacionalni heroj.

Ali to je sad manje važno. Nakon što je potpisao kapitulaciju pred sindikalnim zahtjevima u vezi mirovinske reforme, za očekivati je bilo da će premijer prosvjetne sindikaliste dočekati na nož.

U takvoj situaciji sindikalisti su napravili nekoliko dobrih poteza i nekoliko pogrešaka.

U dobro svakako valja ubrojiti koheziju i prilično jedinstven nastup. Naime, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama i Sindikat učitelja pronašli su za ovu prigodu zajednički jezik sa Sindikatom Preporod, s kojim dosad, najblaže rečeno, baš i nisu bili u idiličnim odnosima.

Osim toga, ideja cirkularnog štrajka pokazala se vrlo dobrom budući da se na taj način kupovalo vrijeme, povećavao se pritisak na Vladu i premijera, a škole pritom nisu gubile mnogo radnih dana.

S druge strane, sindikalisti su, obraćajući se u jednom momentu predsjedničkim kandidatima, dopustili da u prvi plan iskoče njihove političke preferencije što je u ovakvim slučajevima nedopustivo.

Također, prvi prosvjed na Markovu trgu bio je skandalozan i sramotan po nastavničku profesiju. Sjetite se, recimo, 'autfita' i izbora glazbene podloge.

Ono što je međutim najveći problem, sindikalisti su opet pokazali da imaju velikih problema u komunikaciji s članstvom. Velika većina ljudi uopće nije bio upoznata s time što se točno dogovara u Vladi. Mislili su da se pregovara o koeficijentima, a pregovaralo se mahom o dodacima na plaću.

Temeljni kolektivni ugovor rješava osnovicu plaće. Granski kolektivni ugovor rješava dodatke. Koeficijenti su u jednostranoj nadležnosti Vlade, a ova Vlada, barem zasad, uredbu o koeficijentima nema namjeru mijenjati.

Vrlo jasno, i mnogo spretnije od sindikalista, o tome je od samog početka govorio premijer. Njegove greške u koracima bile su drugačije prirode.

Andrej Plenković

Predsjednik Vlade problem je otpočetka shvatio olako. To je film koji smo odgledali bezbroj puta. Tri godine unatrag, Plenković probleme rješava tako što se pravi da oni ne postoje ili tako da sačeka da se problemi riješe mimo njega.

Nakon Sanadera, Milanovića i ostalih, Hrvatska prvi put ima premijera koji radi štetu svojim nečinjenjem. Pritom valja reći da je dosad prilično vješto nalazio izlaz iz političkih neugodnosti bez nekih većih posljedica.

Bilo da je riječ o ideološkim pitanjima poput ustaške table u Jasenovcu, o ministrima u Vladi koji su bili opterećeni skandaloznim aferama ili nečem trećem.

Sve do štrajka prosvjetara, 'ajmo to tako reći, njegov politički talent nije dolazio u pitanje. Sada se međutim Plenković 'prekombinovao', da se poslužimo rječnikom pokojnog Radivoja Markovića.

Svjestan dominantne pozicije u pregovorima sa sindikalnim čelnicima, premijer je izabrao taktiku iscrpljivanja i čekao da štrajkaški žar utrne sam od sebe.

Na pregovore je slao 'akakijeviče' iz Ureda, a on se za to vrijeme zabavljao unutarstranačkim manevriranjem, organizacijom kongresa EPP-a u Zagrebu i pripremama za predsjedanje Europskom Unijom.

Budući da se njegova očekivanja nisu ostvarila, u jednom je trenutku krenuo s agresivnom retorikom kojom je djecu i roditelje nastojao prikazati kao žrtve obijesnih nastavnika. Javnost se ipak još jače solidarizirala s nastavnicima.

Onda je jednog prijepodneva glavni zagrebački trg preplavilo tridesetak hiljada ljudi. Tek nakon toga, dakle mjesec dana prekasno, Plenković shvaća da je štrajk njegov politički problem i da 'događanje naroda' dvadesetak dana prije predsjedničkih izbora nije nešto što bi išlo njemu na ruku.

Tek nakon toga on se aktivno uključuje u pregovore i pomirljivo poručuje da je cijeli problem mogao biti riješen bez štrajka.

Zahvaljujući krivoj procjeni, Plenković je uspio gotovo nemoguće. Iz situacije 'bijelog muškarca na poziciji moći' doveo se u situaciju iz koje više nikako, što god da učini, ne može izaći kao pobjednik.

Tome se svakako najviše raduju njegovi protivnici u HDZ-u. A takvih nije malo.

Vlada

Osim premijera Plenkovića, u Vladi sjedi još nekoliko ministara čija se imena ne mogu zaobići kada govorimo o ovom problemu.

Na početku je zadaća postizanja dogovora sa sindikatima povjerena ministru rada i mirovinskog sustava Josipu Aladroviću. Nitko ozbiljan nije mislio da je on u stanju, iz čitavog niza razloga, postići bilo kakav dogovor.

O Aladroviću je momentalno teško reći bilo što drugo osim toga da je prihvatio funkciju ministra kojoj nije dorastao.

Ministar financija Zdravko Marić bio je ipak nešto konkretniji. Ako sindikati u prosvjeti, najavio je, ne prihvate ponudu Vlade, javni sektor neće dobiti povećanje plaća.

Upitan trebaju li zaposlenici u javnim službama strahovati da neće dobiti povećanje osnovice 6,12 posto, odgovorio je da se 'Vlada vrlo jasno odredila i da je u Saboru izglasan proračun za iduću godinu u kojem je ta mjera'.

Na novinarsku opasku znači li to da je blefirao u nastojanju da posvađa sindikate, uzvratio je protupitanjem: 'Zašto to radite?'

Svakome je jasno da je briga o proračunu u opisu posla ministra Marića, no ostaje dojam da ovakve 'finte' nisu najsretniji put prema kvalitetnom rješenju problema.

Ministrica

Posebna je priča ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak. Varaždinsku profesoricu matematike u javnosti bije glas dobronamjerne osobe koja je imala hrabrosti uhvatiti se u koštac s nagomilanim problemima u resoru obrazovanja. Ali, dobra je volja jedno, pogotovo u politici, a stvarnost je nešto sasvim drugo.

Kritičari joj zamjeraju kaos oko ishitrenog uvođenja eksperimentalnog programa 'Škola za život' u frontalnu primjenu, navodeći da je pritom, uz sve ostale probleme, potpuno zanemarila dvije važne stvari – činjenicu da su enormno povećane obaveze nastavnog osoblja u školama i činjenicu da bi taj povećani opseg poslova netko trebao platiti.

Iz nekih izjava sindikalnog čelnika Branimira Mihalinca lako se može zaključiti da je pitanje povećanja koeficijenata prva potegnula upravo resorna ministrica.

Divjak je u početku, tako se barem činilo, davala prešutnu podršku sindikatima, da bi onda u jednom trenutku, kada je situacija izmakla kontroli, sazvala izvanrednu press-konferenciju i izjavila sljedeće: 'Današnja situacija gdje se sustav nalazi u potpunoj blokadi je rezultat igre moći između sindikata i premijera. Ja u tome ne želim sudjelovati.'

Bez obzira na to što je trenutačno još uvijek ministrica, ovakav istup, ako je vjerovati stručnjacima, ne može se promatrati nikako drugačije nego kao njeno političko samoubojstvo.

HNS

Iako je nestranačka ministrica, mandat Blaženke Divjak rezultat je nečasne političke trgovine između Andreja Plenkovića i Ivana Vrdoljaka.

Nakon deala s HDZ-om, Vrdoljakova obesmišljena i irelevantna strančica sve je karte bacila na obrazovanje. O njima, uvjeravaju nas, ovisi budućnost naše djece.

Baš kao što je HDZ monopolizirao rat i domoljublje, tako predsjednik HNS-a već dvije godine, u iščekivanju neizbježne političke smrti, monopolizira reformu obrazovnog sustava.

Dok sluša Ivana Vrdoljaka, čovjek se odjednom osjeti sretnim što više nije dijete.

Ako se premijer zahvali ministrici, čujemo ovih dana, zahvalio se i HNS-u na suradnji. To bi, složit ćete se, stvarno bila šteta.

Trebalo bi se dogoditi čudo neviđeno da Vrdoljakova družba jutro nakon idućih parlamentarnih izbora dočeka kao parlamentarna stranka.

Bez brige, hrvatsko školstvo neće propasti zbog toga.

Oporba

'Ne smijemo dopustiti da tema koeficijenata bude ispolitizirana od oporbe, političkih stranaka i interesnih skupina', nekoliko je puta ovih dana ponovio premijer Andrej Plenković.

'Ovo je čisti, orkestrirani, lijepo osmišljeni pokušaj pred parlamentarne izbore.'

Teško je reći na koga je točno mislio Plenković, ali pretpostavimo da je govorio prvenstveno o SDP-u i Mostu.

Naravno da oni sa zanimanjem prate štrajk prosvjetara i da će iz svega toga pokušati izvući nekakvu političku korist.

Ipak, teško se oteti dojmu da je premijer u trenucima paranoje kudikamo precijenio snagu svojih političkih oponenata. Zar netko stvarno vjeruje da iza svega ovoga stoje Božo Petrov i Davor Bernardić?

Oporba o kojoj trubi Plenković već je neko vrijeme u takvom stanju da ne bi mogla napuniti poljski šekret, a kamoli Trg bana Jelačića.

Crkva

Od početka devedesetih, kada je vjeronauk uveden u škole, Crkva je, naravno, vrlo zainteresirana za obrazovnu politiku. Sasvim logično, kler je i ovog puta odlučio zaigrati na strani vladajuće partije.

Tako je, recimo, kardinal Bozanić verglao Plenkovićevu mantru o djeci kao žrtvama.

Iako nije posve jasno protiv koga točno prosvjeduju vjeroučitelji s obzirom na njihov status unutar obrazovnog sustava, protiv Vlade ili protiv Crkve, zvijezda prosvjeda u Zagrebu bio je upravo riječki vjeroučitelj Marin Miletić.

Svojim istupom Miletić je Crkvi napravio najbolju moguću reklamu, pritom nije rekao baš ništa što bi bilo protivno njezinom nauku, a Crkva se već drugi dan promptno ogradila od njega.

Ako ćemo se složiti oko toga da je Vlada na problem reagirala prilično neinteligentno, onda svakako stoji i to da je jedino Crkva reagirala još neinteligentnije. To nije nimalo čudno, prirodno stanište inteligencije daleko je od oltara, ali neka ostane zabilježeno.

Predsjednički kandidati

Štrajk prosvjetara prerastao je one okvire u kojima bi se predsjednički kandidati mogli praviti da ga nije bilo. Svjesni činjenice da je riječ o ozbiljnoj biračkoj bazi, oni načelno priznaju problem i štrajkašima daju barem deklarativnu podršku.

Korak dalje od svih otišla je zasad jedino Kolinda Grabar-Kitarović. Nije, doduše, ponudila nikakvo suvislo rješenje, ali je zato vrlo vješto detektirala uzroke problema. A to je, znamo, već na pola puta do rješenja.

Ako ste uopće sumnjali u to, svu krivicu za probleme u obrazovnom sustavu, od devedesete naovamo, snosi Vlada Zorana Milanovića. Aferim!

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Category: 6029

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.