Vijesti / Kolumne

BRANKO DETELJ: SEDMIČARENJE

Ako je Stanković ispao nedorastao, Veljača je bila idealna sugovornica

Ako je Stanković ispao nedorastao, Veljača je bila idealna sugovornica

Bijeli muškarac na poziciji moći? Ako je to najbolje što ovdašnji feminizam danas može ponuditi, onda Željka Markić i Ladislav Ilčić mogu mirne duše otvoriti bocu šampanjca.

Jedan čovjek i jedna žena

Jelena Veljača kao mala je željela biti astronaut. Pa su joj rekli da žena ne može biti astronaut. Da bi žena postala astronaut morala bi biti muškarac. Ili bi se kao muškarac trebala osjećati. Onda je Veljača poželjela biti muškarac, ali su joj rekli da ne može ni to. Na koncu je postala glumica i scenaristica, a u zadnje vrijeme profilira se i kao aktivistica.

Priča da žena ne može letjeti u svemir zapravo podsjeća na kolindarije o nedostatku jogurta u socijalističkoj Jugoslaviji. Da se Jelena Veljača, pokušajmo zamisliti na trenutak, rodila četrdesetak godina ranije u Sovjetskom Savezu možda bi se zvala Valentina Tereškova. I možda bi, izabrana među četiristotinjak žena koje su imale takve ambicije, postala prva astronautkinja lansirana u orbitu.

Neostvareni snovi Jelene Veljače manje se tiču činjenice da je žena, a više se tiču toga da socijalistička Jugoslavija potkraj osamdesetih nije imala razrađen svemirski program.

Ne znamo ništa o tome je li Aleksandar Stanković kao mali želio biti žena. Rođen je početkom sedamdesetih godina. Nikog u rodilištu u Bačkoj Topoli nije posebno iznenadilo što je majka na svijet donijela bijelo muško dijete. U to vrijeme boja kože ili nacionalnost nisu bile važne kao danas.

Nakon završenog studija prava na koncu se realizirao kao novinar. Ima ljudi koji ga smatraju uspješnim i utjecajnim.

Njegov današnji renome manje se tiče činjenice da je muškarac, a više se tiče toga da već dvadesetu sezonu uređuje i vodi jednu vrlo gledanu televizijsku emisiju.

Bijeli muškarac na poziciji moći

Svjesna svog medijskog kapitala, kako sama reče, Veljača je u Stankovićevu emisiju došla govoriti o zadarskom slučaju silovane djevojčice i prosvjedima u čijoj je organizaciji kasnije sudjelovala.

Čovjek bi zaista morao biti potpuni ignorant da negira ili opravdava bilo kakvo nasilje. Morao bi biti tupo moralno strašilo da relativizira problem nasilja nad ženama.

Morao bi, najzad, biti bezdušni idiot bez traga ljudskosti u sebi da ga ne sablazni slučaj ustrajnog grupnog silovanja jedne petnaestogodišnje djevojčice, pogotovo ako zna da je istražni sudac petoricu jedva punoljetnih pavijana pustio na slobodu prije nego što je žrtva uopće bila ispitana.

Dvije trećine emisije voditelj se dovijao kako sakriti da je na strani gošće feministice. Na koncu im je uspjelo gotovo nemoguće.

Uspjelo im je, naime, da cijela jedna kompleksna problematika ostane po strani i da se cijeli razgovor svede na jednu smiješnu, pretencioznu i potpuno dekontekstualiziranu frazetinu o bijelom muškarcu na poziciji moći.

O tome se, eto, već tjedan dana ispisuju plahte tekstova. Time se šamaraju i desni i lijevi. To je sve što je ostalo, Salma Hayek i bijeli muškarac na poziciji moći.

Odgovornost je, naravno, obostrana. Ako je, kako kažu, Stanković ispao nedorastao, teško se oteti dojmu da je Veljača bila idealna sugovornica.

Bijeli muškarac na poziciji moći? Ako je to najbolje što ovdašnji feminizam danas može ponuditi, onda Željka Markić i Ladislav Ilčić mogu mirne duše otvoriti bocu šampanjca.

Nekiput stvarno nije lako biti žena. Pogotovo ako u tvoje ime govori Jelena Veljača.

Bježi dabre, stižu kobre

Ova država kao da funkcionira po načelu 'uvijek može gore'. Čega god da se čovjek uhvati, kamo god da se okrene.

Ako ste možda pomislili da je nedavna afera s vozačkim navikama jednog uglednog zagrebačkog suca, pače predsjednika Županijskog suda, i njegovo prebacivanje odgovornosti na policiju i poštare najgori primjer bahatluka i zloupotrebe položaja, evo jedna zgodna crtica otprije par dana. Priča je, ustvari, stara sedam mjeseci, ali je javnosti postala dostupna tek nedavno.

U Briševu kod Zadra policijski je presretač snimio i zaustavio stanovitog Josipa Ćelića zbog toga što je na mjestu gdje je ograničenje brzine 50 km/h jurio 165,6 km/h. Dobro ste pročitali.

Da priča bude zabavnija, stanoviti Ćelić nije bilo tko. On je policajac, pače zamjenik glavnog ravnatelja policije. Još zabavnije, nekad je bio šef prometne jedinice, popularnih Kobri.

Još zabavnije, nakon prekršaja je, navodno, nazvao načelnika zadarske policije i zatražio da se njegov prekršaj izbaci iz izvješća i da se ne bilježi u informacijskom sustavu MUP-a.

Ćelić priznaje prekršaj, ali negira bilo kakav pokušaj zataškavanja.

Slučaj je komentirao i ministar Božinović: 'On je nešto spominjao ostavku, doduše stavio ju je u nekom drugom kontekstu, ali to u ovom trenutku nije relevantno. Relevantno je da preksutra počinje radni tjedan i da ćemo o tome vrlo brzo izvijestiti javnosti.'

Spektakularno! Već sutra ujutro, znači, ministar će nam se službeno obratiti i obavijestiti nas da je ponedjeljak. To je, priznajemo, dosta relevantna informacija.

Muka po Hrvoju

Uoči velikog kongresa u zagrebačkoj Areni, Politička skupština Europske pučke stranke održat će sjednicu u Hrvatskom saboru. Dobar dio oporbenih zastupnika odluku ocjenjuje sramotnom i tvrdi da HDZ doživljava Sabor kao svoje privatno vlasništvo.

Premijer Plenković pak tvrdi da je riječ o politizaciji nečeg što ni po čemu ne bi trebala biti nekakva ekstra tema. Ljudi će, kaže, doći, održati sastanak, vidjeti Sabor i još k tome sve to lijepo platiti. Tko s tim može imati problema?

Pa evo, recimo, Hrvoje Zekanović. Član Europske pučke stranke je i Vučić. Očekuje se da će dan nakon obljetnice pada Vukovara boraviti u Saboru. Što ako sjedne upravo na moje mjesto, zavapio je potpuno shrvani Hrvoje. Eh, što je muka!

Ako vam se, dragi čitatelji, život ponekad učini teškim i besmislenim, pokušajte se na trenutak staviti u kožu Hrvoja Zekanovića. Svi vaši problemi, vjerujte, bit će mali kao kikiriki.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.