U dosad nezabilježenom nizu gafova i pomaknutih izjava predsjednica je ovog puta odlučila oboriti pretpostavku o neovisnosti sudbene vlasti.
Tuđe cipele
Najradije o tome ne bismo napisali ni slova, ali nam
profesionalni postulati ne dopuštaju taj luksuz. U dosad
nezabilježenom nizu gafova i pomaknutih izjava, kojima svjedočimo
zadnjih mjeseci, predsjednica Kolinda
Grabar-Kitarović ovog je puta odlučila oboriti
pretpostavku o neovisnosti sudbene vlasti.
Uvažena predsjednica, dakako, zna da se kao šefica države nema
pravo miješati u rad pravosuđa, zna da bi, eto, baš ona trebala
biti prva koja razumije i zagovara načela trodiobe vlasti, ali
isto tako zna da kao građanka ima pravo postavljati pitanja i
kritizirati.
Nitko još, doduše, nije uspio dokučiti u kojem se točno trenutku,
u kojim situacijama, šefica države preobražava u građanku i
obrnuto. Gdje završava jedna, a počinje druga? Kako prepoznati
lupeta li gluposti predsjednica države ili obična građanka?
Uglavnom, pravosuđe bi prije svega trebalo slušati narod. Na taj
bi se način, kako je to zamislila predsjednica, višestruko
povećala učinkovitost sudova na svim razinama.
Ovako sve ide ‘presporo i prepolako’. Osim toga, svjedoci smo
brojnih afera, pogotovo u zadnje vrijeme. Traljavo pravosuđe,
znamo, predstavlja rak-ranu svakog društva pa tako i našeg.
Evo, recimo, ratni zločini. KGK smatra kako danas s punim pravom
možemo reći da pravosuđe presporo rješava slučajeve procesuiranja
ratnih zločina iz Domovinskog rata. Zbog toga se, kaže, trebamo
zastidjeti kao država.
Na odgovornost treba pozvati sve one koji odugovlače u rješavanju
takvih slučajeva. Jer, zločin je individualan i počinitelji su
individualni. Zašto bi se, pobogu, zbog šačice ratnih zločinaca
stigmatizirale ‘cijele hrvatske zajednice’?
I zaista, kako je moguće da suđenje za zločine u Osijeku s
početka devedesetih još uvijek traje, a glavni osumnjičeni
spokojno sjedi u Saboru? Kako je moguće da pravorijek za pojedine
krvnike u Lori vjerojatno nikada nećemo dočekati? Kako je moguće
da je suđenje za ratni zločin u Gruborima tek nekidan rezultiralo
sudskim epilogom i da za zločin nitko nije kriv?
Kakva državnička odvažnost, pomislio bi čovjek ovako na prvu.
Problem je međutim što predsjednica, populistički bacajući
metafore o cipelama gospodina Penave, ne govori
o zločinima u Osijeku, Lori ili
Gruborima. Kada govori o ‘velikim stvarima’ koje
najprije treba riješiti, ona svjesno ostavlja po strani zločine
koji su počinjeni u naše ime.
Njen odnos prema ratnim zločinima duboko je selektivan. Da nije,
sigurno ne bi VIP-pozivnicu za svoju inauguraciju poslala na
kućnu adresu nekadašnjeg zapovjednika pakračkih eskadrona smrti,
danas pravomoćno osuđenog ratnog zločinca.
Drugi par cipela
Stvarni vlasnik cipela u koje tako rado uskače gospođa
predsjednica vukovarski je gradonačelnik Ivan
Penava.
Ovih dana mogli ste ga vidjeti kako na sjednici tamošnjeg
Gradskog vijeća na pod baca Statut grada otisnut na ćirilici,
patetično verglajući, svjestan važnosti trenutka i televizijskih
kamera oko sebe, da ‘Vukovar kleknit i past pod velikosrpsku
retoriku i agresiju ne-će!!, bila ona otvorena, ratna, s
tenkovima iz Beograda ili uvijena u celofan u
režiji Milorada Pupovca‘.
Kakvi tenkovi, kakvi bakrači! Možda smo u krivu, dopuštamo i tu
mogućnost, ali umjesto grmljavine tenkovskih gusjenica, mi ovdje
čujemo tek grmljavinu jedne razularene političke ambicije.
Vukovarskog gradonačelnika upućeni opisuju kao ne odveć
talentiranog grandomana kojem Vukovar, tragedija i ćirilica služe
tek kao sredstvo za preskakanje stepenica u stranačkoj
hijerarhiji. Ivan Penava sve bi dao samo da bude Andrej
Plenković.
Bolje rat nego Trump
Negdje tamo na prijelazu milenija, među zagrebačkim je studentima
povijesti bila popularna ona priča kako je sredinom prosinca ’41.
Ante Pavelić objavio rat Amerikancima, a
Rooseveltu se onda, baš onako za pravo, da
prostite, uvukao šupak od straha, pa je brže-bolje okupio svu
silu savjetnika i generala da mu na karti pokažu odakle im to
prijeti najveća opasnost.
Osamdesetak godina kasnije gledamo isti scenarij. Poglavnikov
simpatizer Anto Đapić ovih je dana objavio rat
Donaldu Trumpu. Ni manje ni više.
Đapiću je, čitamo, zasmetala američka donacija za obnovu
spomen-doma borcima NOB-a u
Srbu i suradnja američkog veleposlanstva s
hrvatskim Srbima okupljenima oko Milorada
Pupovca.
Stoga je američkom veleposlaniku Robertu
Kohorstu napisao sljedeće: ‘Svako pomaganje ili
veličanje srpske povijesne krivotvorine u hrvatskom Srbu, u
najmanju je ruku usporedivo s podizanjem spomenika i veličanjem
Osame bin Ladena u New Yorku ili veličanje
japanskog admirala Yamamota u Pearl Harboru.’
Pa onda još: ‘Iskreno se nadam da Vas neću morati više
upozoravati, a zahvalite Bogu da još uvijek ne razgovarate s
predsjednikom Republike, jer bi to bio puno kraći razgovor od
ovog pisma, s kartom koja bi Vas čekala u jednom smjeru.’
Od samog početka znali smo da je Đapićevo lazarovsko uskrsnuće iz
političkog mrtvila čisto zlato, ali ovakav furiozan ‘kambek’
nadmašio je, priznajemo, čak i naša očekivanja.
Domoljubni heroj ulice
Potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih, na početku karijere,
Jasenko Houra bio je suburbijski panker koji je
pjevao o slobodnoj muškoj ljubavi. Išlo mu je sasvim dobro. Prve
albume kritika je gotovo konsenzualno častila hvalospjevima.
Par godina kasnije jedan je njegov trenos, posvećen umrloj majci,
u maniri devetnaestostoljetnog romantizma, postao nacionalnom
budnicom. Onda je krenulo još bolje. U tom periodu, Houra će
većinu karata baciti na državotvorno hrvatstvo.
‘Jedina vrijedeća opcija s kojom se mogu i želim poistovjetiti
jest hrvatska državotvorna’, biglisao je početkom devedesetih
nacionalni heroj ulice.
Trud svirača, pokazat će se, ipak nije bio uzaludan. Predsjednica
Kolinda Grabar-Kitarović ovih je dana Houri i
njegovu sastavu dodijelila Povelju Republike Hrvatske za izniman
doprinos u promicanju domoljublja, nakon čega je nabacila
kožnjak, lupila petama i zapalila na koncert u zagrebačku Arenu.
Čini se da je ovom gestom, pored neizostavnog Marka
Perkovića, konsolidiran predsjedničin muzički kontingent
za borbu protiv Škorine tambure.
Ima u svemu tome i neke fine simbolike. Šika se da sastavu koji
je uzeo ime inspiriran Alanom Fordom, priznanje
dodijeli osoba čije cjelokupno političko djelovanje izgleda kao
jedna urnebesna epizoda popularnog talijanskog stripa.
Štrajk
Plenkovićeva Vlada i sindikati još uvijek nisu
pronašli zajednički jezik oko povećanja koeficijenata zaposlenima
u prosvjeti.
Premijer je svjestan dominantnog položaja u pregovorima i zasad
vješto koristi tu prednost. Osim toga, ovaj ‘sukob’, u političkom
smislu, za njega je prilično bezopasan.
Poučena dosadašnjim iskustvima, javnost doživljava sindikalne
korifeje kao trećerazredne, neostvarene politikante koji u
pravilnim razmacima fingiraju nekakav rat s vladajućima ne bi li
tako opravdali izdašne sinekure.
Bit će zanimljivo pratiti kako će se situacija dalje razvijati.
Kladionice sugeriraju okladu na truli kompromis nakon kojeg će
štrajk prestati, a prosvjetari ostati jednako potplaćeni i
nezadovoljni.
Nakon takozvanog cirkularnog štrajka, za ponedjeljak je najavljen
štrajk u svim školama.
Odjavna špica ovotjednog ‘Sedmičarenja’ ide uz stihove
Bore Đorđevića: ‘…danas nema nastave / okačite
zastave / urlajte parole / jer šalju patrole…’