Vijesti / Kolumne

BRANKO DETELJ: SEDMIČARENJE

Onako kako Orban doživljava Hrvate, tako Kolinda Grabar Kitarović doživljava 'glupe' Bosance

Onako kako Orban doživljava Hrvate, tako Kolinda Grabar Kitarović doživljava 'glupe' Bosance
Varaždinski.hr, Igor Soban/PIXSELL

Hoće to tako, u predizborno vrijeme, kada se svaki glas čini presudnim, događa se da domoljublje Kolinde Grabar-Kitarović naraste do te mjere da mu je jedna domovina malo.

Dvije domovine, a ne jedna

Najradije o tome ne bismo napisali ni slova, ali nam profesionalni postulati ne dopuštaju taj luksuz. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije mogla sakriti oduševljenje nakon što su - u veličanstvenoj atmosferi 'Magaševe školjke', koju je još jučer nazivala orjunaškom jazbinom - Dalićevi puleni nadigrali indisponirane Mađare.

'A što da vam kažem, presretna sam zbog, naravno, rezultata, ali još više zbog Dalića i svih igrača, i ponajviše svih ovih ljudi koji su se skupili ovdje u Splitu. Od Visa do Kupresa, cijela Hrvatska', tresla se u orgazmičkom grču aktualna predsjednica nakon velike pobjede.

Kakav sad Kupres, pobogu? Zar Kupres nije u susjednoj državi? Iz Ureda predsjednice uskoro stiže objašnjenje da Hrvati zapravo imaju dvije domovine.

Hoće to tako, u predizborno vrijeme, kada se svaki glas čini presudnim, događa se da domoljublje Kolinde Grabar-Kitarović naraste do te mjere da mu je jedna domovina malo.

Zamislimo sad na trenutak da se utakmica igrala u Budimpešti, u veličanstvenoj atmosferi rasprodane Groupama Arene, i da su Rossijevi puleni nadigrali indisponirane Hrvate.

Dobro, to nije teško zamisliti budući da smo takav scenarij već gledali prije pola godine na početku kvalifikacija.

Zamislimo onda da je Viktor Orban, omađijan rušenjem svjetskih doprvaka, u orgazmičkom grču, orošena čela, mađarskim novinarima kazao sljedeće: 'A što da vam kažem, presretan sam, naravno, zbog rezultata, ali još više zbog Rossija i svih igrača, i ponajviše svih ovih ljudi koji su se skupili ovdje u Budimpešti. Od Kisvarde do Rijeke, cijela Mađarska.'

Kakva sad Rijeka, pobogu? Zar Rijeka nije u susjednoj državi?

Možete li uopće zamisliti tako nešto? Naravno da možete.

Nema tome dugo, možda par mjeseci, kako je Orbanov Ured za međunarodnu komunikaciju objavio republički zemljovid na kojem se jasno može vidjeti da su u sastav Mađarske uključeni Međimurje, Baranja i dobar dio Slavonije te Rijeka i Kvarner.

Šefica države mudro je odšutjela ovu provokaciju. Viktor Orban, naime, nije Željko Komšić. Viktor Orban imponira predsjednici Grabar-Kitarović. Među njima postoje i sličnosti.

Otprilike onako kako Orban doživljava Hrvate, von oben, kao neravnopravne i nevažne, tako KGK doživljava 'glupe' Bosance.

Pa ako smo dobro shvatili, onoliko koliko od hrvatskog teritorija Orban otkroji za sebe, toliko će predsjednica nadoknaditi u susjednoj Bosni. 

Ako malo razmislite, bolje 'hrvatski' Kupres nego 'komunistička' Rijeka.

Simbol, a ne grad

Vukovarizirati znači beskrajno eksploatirati ratnu strahotu grada na Dunavu u efemerne političke svrhe. Od rata naovamo nije bilo baš ni jedne političke garniture koja nije dala značajan obol ovoj nečasnoj raboti. 

Nemoguće je pobrojiti sve one koji su, manipulirajući Vukovarom, cementirali svoje mjesto u antologijama političkog beščašća.

Po svemu sudeći, Plenkovićeva Vlada nema nikakvu namjeru stati na kraj takvoj praksi. Baš suprotno. 

Je li, naime, odluka da se 18. studenog oprazniči kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje najvažnija stvar koju dobronamjeran netko može učiniti za današnji Vukovar? 

Ili je to samo još jedan prilog nastojanju da Vukovar zauvijek ostane zarobljen u prošlosti, bez ikakve nade u sretniju budućnost?

Kako smo već pisali, Vukovar je pretvoren u simboličku karikaturu. Monetu za jeftina politička potkusurivanja. Mijenjale su se u proteklih četvrt stoljeća vlade i sabori, dolazile su delegacije, čulo se velikih riječi i gromoglasnih najava boljih i sretnijih vremena, ali Vukovar je sve to vrijeme ostao svejednako isti.

Ni traga socijalnom blagostanju, pomirenju, bezuvjetnoj pomoći i podršci, opstanku, novom putu, životu i novim radnim mjestima.

Vukovar je danas, nažalost, tek simbol. Kamo sreće kada bi opet postao gradom.

Prihvatilište, a ne logor

Uvijek kada čovjek pomisli da relativizacija zločina u NDH ne može biti bjednija, pojave se šarlatani koji ga uvjere u suprotno.

Jasenovac su dakle izmislili komunisti, s ciljem da pripišu kolektivnu odgovornost hrvatskom narodu i da kazne Hrvate zato što su u Drugom svjetskom ratu imali svoju državu.

Ova umobolna konstrukcija mogla se čuti na zagrebačkoj pretpremijeri filma 'Dječje prihvatilište Sisak'. Iznosi je Roman Leljak, samoprozvani istraživač i nekadašnji obavještajac JNA. Isti onaj što je osamdesetih godina krao kazetofone, da bi onda gotovo četiri godine, između 2008. i 2012., odležao u zatvoru zbog financijskih malverzacija.

Riječ je o dokumentarnom uratku snimljenom u produkciji vjerske televizije Laudato. Šefica je televizije Ksenija Abramović. Ista ona što se svojedobno bila proslavila tvrdnjom da u njemačkim školama spolni odgoj izgleda tako da djetetu prvo skinu gaćice, a zatim mu na goloj stražnjici mijese tijesto za pizzu.

'Dječje prihvatilište Sisak' predstavlja svojevrsni odgovor rigidne desnice na film 'Dnevnik Diane Budisavljević'. Bijedna je to filoendehaška propaganda u kojoj se, eto, ustaški dječji logor u Sisku najednom čudesno pretvara u milosrdno prihvatilište iz kojeg su ustaše i Katolička crkva spašavali djecu. 

U prepunom Cinestaru okupilo se ugledno društvo. Vrijedi spomenuti službene predstavnike iz Ureda predsjednice, Ministarstva branitelja i emisare zagrebačkog gradonačelnika Bandića. I, naravno, neizostavnog biskupa Košića.

Nije prvi put da Crkva ustaje u obranu zla. Ne plače ona za mrtvom djecom. U apologiji nezamislivog zločina, nesretna djeca služe tek kao sredstvo.

Pisac, a ne zločinac

Peter Handke velik je i značajan pisac. Postoje generacije domaćih autora i prevoditelja kojima je on formativno bio izuzetno važan i koji su njegove knjige svojedobno nosili po džepovima poput Biblije. 

Takvi će reći da je Nobelova nagrada u njegove ruke stigla sa zakašnjenjem. I zaista, ako pogledate samo nekoliko godina unatrag, među laureatima ćete naći pisce koji darom i opusom ne mogu u isti red s Handkeom.

Umijeće pisanja nije, naravno, Handkea učinilo imunim na pogreške, zablude i moralna posrnuća. Najčešće mu zamjeraju odnos prema Slobodanu Miloševiću. 

Kako je moguće da tako ugledan pisac stane u obranu čovjeka osumnjičenog za zločine protiv čovječnosti? I kako je onda moguće, čitamo ovih dana rasprave u medijima, da takav pisac dobije Nobelovu nagradu za književnost?

Djetinjasto je vjerovati, bez obzira na to s kakvim je namjerama ona ustanovljena, da Nobelova nagrada nužno podrazumijeva moralni integritet. Svejedno govorimo li o onima koji tu nagradu daju ili o onima koji je primaju.

Nije lako sjetiti se značajnijeg zločinca, moralne hulje, barabe ili bjelosvjetskog kriminalca u zadnjih pola stoljeća koji nije bio čašćen Nobelom. 

Najčešće su to bile nagrade za mir, a bilo je, bogami, i pisaca koji su se oduševljavali, ako se to tako može mjeriti, i malo većim zločincima od Miloševića.

U jednom sasvim respektabilnom dijelu, povijest dodjeljivanja Nobelove nagrade nije ništa drugo nego bogata panorama duhovnog sljepila i moralnih zastranjenja.

Kako god okrenete, bilo na talent i utjecaj, bilo na kontroverze koje se vežu uz laureatovo ime, Nobelova nagrada za književnost ove je godine otišla u prave ruke.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.