Vijesti / Kolumne

BRANKO DETELJ: SEDMIČARENJE

Prvi mandat Grabar-Kitarović kao da je napisao Eugene Ionesco

Prvi mandat Grabar-Kitarović kao da je napisao Eugene Ionesco
Varaždinski.hr; Igor Kralj/Pixsell

Ovoga tjedna u Sedmičarenju: Ćelava pjevačica, Šakom u nos, Znak jednakosti, Poraz nacionalizma, Srbi svi i svuda

Ćelava pjevačica

Najradije o tome ne bismo napisali ni slova, ali nam profesionalni postulati ne dopuštaju taj luksuz. Kolinda Grabar-Kitarović službeno je objavila kandidaturu za drugi mandat na Pantovčaku.

Bila je to zgodna prilika da se predsjednica pohvali uspjesima u prvom mandatu, ali tih se uspjeha danas više nitko ne sjeća. Javnost se, naime, već danima zabavlja didaskalijama u tekstu njezina govora. Gdje navući osmijeh, gdje zahvaliti, a gdje ne..., ništa se tu ne prepušta slučaju.

Ne znamo tko je autor ovog dramskog uratka, ali znamo nešto mnogo važnije: prvi mandat izgledao je kao da mu je scenarij napisao Eugene Ionesco. Prvih pet godina predsjednikovanja gospođe Grabar-Kitarović ne može se opisati nikako drugačije nego kao jedan spektakularni teatar apsurda.

Još je zabavnije kada se u taj karusel budalaština uključe i drugi politički akteri. Primjerice, Andrej Plenković. Na novinarsko pitanje je li u redu to što predsjednica na dan objave kandidature ne dozvoljava novinarska pitanja, premijer je mrtav hladan odgovorio da to treba pitati predsjednicu.

Tragična farsa kojoj svjedočimo ne događa se preko noći. Ona je neizbježan rezultat uporne dugogodišnje degradacije svih istinskih vrijednosti u ovom društvu.

Šakom u nos

Kada je prije par godina ulazila u prvu izbornu kampanju, aktualna je predsjednica trubila okolo da ona ne misli biti fikus i da će znati lupiti šakom o stol.

Trebalo je proći pet godina da se zaista uvjerimo u to. S tom razlikom što predsjednica nije lupala šakom o Plenkovićev, Vučićev ili Orbanov stol, kako bi čovjek pomislio, nego je lupala o stol pred blaziranim Damirom Smrtićem, koji je u krilu držao naručena pitanja, ali mu nitko, izgleda, u zagradama ispod pitanja nije napisao upute tipa 'blagi smiješak' ili 'facijalni grč'.

U svojoj prvoj izbornoj kampanji Miroslav Škoro ide još korak dalje. Sada više, kako vidimo, neće biti dovoljno lupati šakom o stol.

'Ove ovlasti koje Škoro traži, taj korektiv, su zapravo mehanizam za lupanje šakom, ali ne po stolu nego po nosu onima koji to zasluže', grmio je u 'Otvorenom' šef njegova izbornog stožera Mate Mijić.

Ajde, bogati, kazao bi Bili u 'Maratoncima'.

Ne treba čovjek biti bogzna kako bistar da bi mogao pretpostaviti po čijem će se nosu tamburati u slučaju da osječki bekrija odnese pobjedu na izborima.

Znak jednakosti

Jesmo li i mi zaslužili dobiti po nosu ako kažemo da već dugo nitko nije doveo u pitanje karakter Domovinskog rata onako kako je to u zadnjem intervjuu Hini učinio Miroslav Škoro.

'Imam osjećaj da se inkriminiranjem tog pozdrava želi baciti ljagu na HOS, a time i na cijelu Hrvatsku vojsku i Domovinski rat. Takvo što ne smijemo dopustiti', zaključio je Škoro.

Zašto bi, pobogu, zauzimanje jasne distance od sramotnog ustaškog pozdrava umanjilo hrvatsku ratnu pobjedu? Je li ZDS nesretna anomalija ili zlatno pravilo kojim se i danas ponosimo? Misli li Škoro da ZDS predstavlja temeljnu vrijednost Domovinskog rata? Znači li to, na koncu, da o Domovinskom ratu ne možemo govoriti izvan konteksta ustaških konclogora i rasnih zakona?

Stavljajući znak jednakosti između Domovinskog rata i ustaškog pozdrava ZDS, kandidat kojeg radikalna desnica doživljuje svojim zapravo je obeščastio dobar dio branitelja koji se nisu oduševljavali nasljeđem Pavelićeve paradržavice. A takvi su ipak, možda će vam to zvučati čudno, bili u debeloj većini.

Poraz nacionalizma

Nije rijetkost da se veliki državotvorni projekti i ideologije teško mire s elementarnom statistikom.

Otkako je ušla u Uniju, Hrvatsku je napustilo dvjestotinjak hiljada radno sposobnih građana. Ne dvije. Ne dvadeset. Dvjesto.

Ako pak pogledamo najnovije podatke Državnog zavoda za statistiku, četvrtina ljudi u Hrvatskoj živi na rubu siromaštva.

Ove obeshrabrujuće brojke, prije svega, predstavljaju posvemašnji poraz ovdašnjeg nacionalizma. Ispast će na kraju da je Hrvatska, kako ju je prije par godina definirao jedan emeritirani šibenski polemičar sa zagrebačkom adresom, propali projekt šovinističkih elita.

Imati državu koja je potpuno disfunkcionalna, iz koje glavom bez obzira bježi sve što pobjeći može, samo zato da biste mogli reći da ju imate, glupo je točno onoliko koliko može biti glup nacionalizam po svojoj definiciji.

Naravno, nacionalističkim korifejima, koji su ovo društvo od samog početka krojili po svojoj mjeri, ne pada na pamet priznati poraz.

Oni će učiniti sve što je u njihovoj moći ne bi li vas uvjerili u to da su najveći problem ove države Milorad Pupovac i njegovi Srbi.

Srbi svi i svuda

Kako je dakle moguće da još i danas - u ranu jesen 2019., četvrt stoljeća od rata - Srbi predstavljaju najveći problem u Hrvatskoj?

Kako je moguće da još i danas - četvrt stoljeća otkako je Prvi Predsjednik slavodobitno ustvrdio da su Srbi neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo - Milorad Pupovac bude, kako je ono išlo, zloćudni tumor na najosjetljivijem dijelu hrvatskog tijela?

Zar srpsko pitanje u Hrvatskoj nije odavno riješeno? Jesmo li se borili uzalud? To želite reći?

Koliko je još Srba ostalo u Hrvatskoj? Koliko Srba Hrvatska uopće može podnijeti? Kako riješiti taj problem?

Treba li, kako reče nekidan Ivona Milinović, mlada HDZ-ovka iz riječkog Odbora za nacionalne manjine, saditi vrbe tamo gdje Srbi čine 6,5 posto stanovništva? Ili potreba za vrbama postoji samo u nekim dalmatinskim selima gdje ih ima 30-40 posto?

Naposljetku, što će biti jednog dana kada izmaštanih neprijatelja Srba više ne bude?

Što će onda, da parafraziramo slavnu Kavafisovu poemu, biti od nas, bez Srba?

Oni su uvijek bili kakvo-takvo rješenje.

Najnovije

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.

Najgledaniji video