Ovo je, istini za volju, prvi takav slučaj, tim vredniji, da se netko protiv Jugoslavije odlučio boriti glorifikacijom deklariranih komunista.

Otkrivanjem spomen-ploče na zgradi vojarne u varaždinskoj Optujskoj ulici svečano je obilježena 100. godišnjica takozvane 'varaždinske bune' 1919.

Postavljanje je inicirala Družba 'Braća Hrvatskog Zmaja', a njeno nastojanje poduprli su Grad Varaždin i Udruga veterana 7. gardijske brigade 'Puma'.

Na spomen-ploči piše: 'U ovoj vojarni 23. srpnja 1919. pobunili su se hrvatski vojnici za slobodu svoje domovine. Pridružili su im se građani Varaždina.'

Koji hrvatski vojnici i za slobodu koje domovine, to ne piše. Ali bi se, valjda, barem iz današnjeg rakursa, trebalo podrazumijevati.

Kako je sve što se podrazumijeva u životu najčešće podložno paušalnoj evaluaciji i proizvoljnim tumačenjima, tako su i u Optujskoj ulici iznesene neke teze koje bismo, najblaže rečeno, mogli nazvati smiješnim i tendencioznim.

Na svečanosti otkrivanja spomen-ploče tako se moglo čuti, između ostalog, da je to bila pobuna vojske koja je tražila republiku i ustala protiv režima koji je svoj konačni slom doživio u Domovinskom ratu.

Gradonačelnik Ivan Čehok rekao je da ovakvi događaji svjedoče o tome da su Varaždinci rano prepoznali pogubnost tvorevine u koju smo ušli zajedno s drugim južnoslavenskim narodima, da se nisu mirili s postojećim poretkom i da to govori sve o karakteru nas Varaždinaca.

Sada je možda lakše razumjeti činjenicu, naglasio je, da smo '91. prvi oslobodili svoj grad.

Iz ovog se sad već može jasno razabrati dominantan ton same priredbe. Namjera je dakle bila da se preskakanjem nekoliko dekada obilježenih složenim povijesnim procesima koji su uvelike odredili kompletno dvadeseto stoljeće, zaobilaženjem povijesnih činjenica i diletantskim sofizmima pokuša uspostaviti jasna veza između demoraliziranih vojnika iz Velikog rata i ratnih veterana s početka devedesetih godina, da im se odredi zajednički neprijatelj i da ih se na koncu predstavi kao borce za 'našu stvar'.

Hrabri su i beskompromisni Varaždinci, bit će, već 1919. ustali protiv jugoslavenskog socijalističkog terora i velikosrpske hegemonije. Ne žaleći pritom prolivene krvi i mladih života, smjelo su se suprotstavili nadmoćnom agresoru.

Da je program u Optujskoj ulici potrajao samo koju minutu duže, vjerojatno bismo čuli kako su u 'motivacijsko-kohezivnom smislu' u uličnim borbama klicali stari hrvatski pozdrav 'Za dom spremni'.

Varaždinska vojnička pobuna slabo je poznat događaj čak i samim Varaždincima. Trajala je svega pola dana i teško ju je, čak i lokalno, okvalificirati kao neki krucijalno važan moment koji bi imao dalekosežnije posljedice u kaotičnom razdoblju nakon Prvog svjetskog rata.

Sličnih je pobuna, uostalom, bilo vrlo mnogo na gotovo cijelom teritoriju koji je bio pod ingerencijom upravo propale Dvojne Monarhije.

Ako govorimo o današnjem hrvatskom prostoru, slične se pobune javljaju od Rijeke i Otočca, preko Banove Jaruge i Pakraca, do Orahovice i Osijeka. Smiješno je stoga reći da bi jedan takav, poludnevni događaj govorio bilo što o karakteru samih Varaždinaca, kako nam se to sada pokušava predstaviti, a kamoli da bi govorio nešto o varaždinskim danima rata '91.

Mahom sve te pobune moraju se sagledavati u širem kontekstu općih socijalnih nemira i revolucionarnih previranja u poratnom razdoblju.

Vojnička pobuna u Varaždinu bila je inspirirana Oktobarskom revolucijom. Ona je rezultat zajedničkog djelovanja 'lijevih' frakcija u socijaldemokratskim organizacijama i vojnika koji su se inficirani boljševičkom revolucijom vratili s istočnog fronta. Jedni su imali ideje, drugi oružje. Podržavao ih je jedan dio građanstva.

Vojnici koji se vraćaju bili su uglavnom radničkog ili seljačkog podrijetla i nije im bila mrska revolucionarna ideja uspostave novog poretka u kojem će upravo radnici i seljaci voditi glavnu riječ. Njihovi interesi bili su dakle klasni.

Taj novi poredak trebao se zvati komunizam i u njemu nije smjelo biti gulikoža ni sirotinje. O tome, između ostalog, svjedoči i agitacijski materijal koji se lifrao među pobunjenicima. Na tim se lecima zazivala diktatura proletarijata.

Dobar dio soldata nakon povratka iz rata jest odbio služenje u regularnoj vojsci nove države, ali njihov otpor nije bio uzrokovan nacionalnim pitanjem. Oni su naprosto bili izmoreni ratom. Kome je to teško shvatiti neka iznova pročita Krležinu antimarcijalnu zbirku 'Hrvatski bog Mars'.

Neozbiljno zvuče teze da su oni već 1919. prepoznali pogubnost nove tvorevine u koju su ušli s drugim južnoslavenskim narodima.

Mjesecima prije same bune u Varaždinu, u okolici su se održavale manifestacije podrške ujedinjenju svih Slovenaca, Hrvata i Srba. Organizirani su svečani ophodi pod crvenim barjacima. Klicalo se slobodi, ravnopravnosti i Jugoslaviji, a protiv militarizma, kapitalizma i klerikalizma.

Možda će to gradonačelniku zvučati čudno, ali pobunjenici u srpnju 1919. nisu pjevali 'Od stoljeća sedmog' ili Čaićeve 'Hrvatine', nego su pjevali Marseljezu.

Oni su se zaista protivili monarhiji i sanjali republiku, ali ne ovakvu kakvu imamo danas, već socijalističku i jugoslavensku, otprilike onakvu kakva je ustanovljena nakon narodnooslobodilačke borbe 1945.

U nedostatku boljeg naziva, uostalom, gradske su vlasti, na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Magdićem, pobunjenike jednostavno nazivale boljševicima.

Ako je dakle vjerovati uvaženom društvu koje je u Optujskoj postavilo spomen-ploču 'varaždinskoj buni', put u propast socijalističke Jugoslavije trasirali su upravo ovdašnji boljševici i to otprilike četvrt stoljeća prije nego što je ona uopće nastala. Kako je to moguće?

Danas, u vrijeme pomahnitalog povijesnog revizionizma, kada svatko tko to želi, ne mareći za fakte, može prekrajati povijest kako god mu se prohtije, svaka je prilika za obračun s nekadašnjom Brozovom republikom više nego dobrodošla.

Ovo je, istini za volju, prvi takav slučaj, tim vredniji, da se netko protiv Jugoslavije odlučio boriti glorifikacijom deklariranih komunista.

Kako danas mrtvom komunistu navući uniformu HOS-a? To je šarlatanu, koji je historiografiju zadužio tezom da je Jelačić urlao ZDS, čas posla.

U takvoj atmosferi, kako se to nekad uobičavalo kazati, ništa nas ne smije iznenaditi.