Vijesti / Kolumne

BRANKO DETELJ: SEDMIČARENJE

Reakcija javnosti nije bila ništa manje skandalozna od okrutnog čina

Reakcija javnosti nije bila ništa manje skandalozna od okrutnog čina
Varaždinski.hr, PIXSELL

Nakon što pročita komentare na društvenim mrežama, čovjek se iznova uvjeri u to da kojekakvih manijaka ima na svakom koraku.

Potemkinovo selo

'Ne prihvaćam i oštro odbacujem teze kojima se nastoji nametnuti to da u Hrvatskoj vlada klima koja potiče nesnošljivost prema manjinama, a najmanje to da je za to odgovorna naša Vlada i politika', decidirano je prije par dana odrezao premijer Andrej Plenković komentirajući 'stanje nacije' na izmaku ljeta dvije hiljade devetnaeste godine.

Ako iz ove pomalo zbrkane rečenice odstranimo naslage puke političke pragmatičnosti, ona će ostati lišena bilo kakvog suvislog sadržaja. Otprilike u rangu jedne njegove izjave otprije mjesec i kusur dana kada je kazao da ne dolazi u obzir da bilo tko njemu ili stranci kojoj je na čelu predbacuje ljagu korupcije, pogodovanja ili bilo kakvih nepravilnosti.

Čuj, korupcija i nepravilnosti u istoj rečenici s HDZ-om, tko bi to uopće mogao pomisliti?!

Koliko god se Andrej Plenković upirao da svojim briselskim kamaradima dokaže suprotno, Hrvatska je zemlja u kojoj se danas na dnevnoj bazi događaju nemili incidenti, da budemo vrlo blagi, izazvani etničkom nesnošljivošću, u kojoj se tabla s ozloglašenim ustaškim pozdravom kesi u predsoblju najgoreg ustaškog logora, u kojoj se taj isti pozdrav tolerira u određenim okolnostima, u kojoj dojučerašnji ministri na kaminu drže Pavelićeve fotografije, u kojoj se 'krivovjernim' domaćim povjesničarima prijeti kopanjem očiju, u kojoj 'moralni autoriteti' obučeni u haljine na aerodromima dočekuju ratne zločince, zemlja čiji diplomati sanjaju autentičnu bijelu Europu i Hrvatsku bez Srba, pedera i muslimana.

Takvom stanju, sukladno godinama na vlasti, najviše je doprinijela, ponekad aktivnim angažmanom, ponekad posvemašnjom relativizacijom, upravo premijerova politička partija.

Upravo njegovi prethodnici od ovog su društva i države napravili pustoš. Tu pustoš Plenković sada šaluje i fraja u spektakularno Potemkinovo selo.

Legitiman zločinački pothvat

Još se međunarodni skandal s rasističkim istupima hrvatske diplomatkinje iz veleposlanstva u Berlinu nije dokraja stišao, za novu dozu skandaloznih bedastoća već se pobrinula HDZ-ova zastupnica u Europskom parlamentu Željana Zovko.

Vođena nemjerljivim domoljubljem, kako je sama istaknula, uvažena je zastupnica ovih dana svečano proslavila 26. godišnjicu osnivanja legitimne Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Ne treba se tome čuditi. Kada bi se kojim slučajem u središnjici na Trgu žrtava fašizma provela anonimna anketa po tom pitanju, nema nikakve sumnje da bi rezultati sugerirali kako velika većina Plenkovićevih 'proeuropski nastrojenih legalista' dijeli mišljenje europske zastupnice.

Stvar je u nečem drugom. S obzirom na to da 'ha-be sentimentalisti' nemaju namjeru odustati od tvrdnje da je Herceg-Bosna bila sam kamen temeljac obrane i očuvanja hrvatskog identiteta u BiH, nećemo biti lijeni i propustiti priliku da još jednom ponovimo što o tom kamenu temeljcu misli međunarodna jurisprudencija.

Utvrđeno je dakle sljedeće: da je politički cilj Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka bio formirati hrvatski entitet u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. i podijeliti BiH između Hrvatske i Srbije, da je radi ostvarenja tog cilja formiran udruženi zločinački pothvat čiji su članovi bili ljudi iz političkog i vojnog vrha Hrvatske i Herceg-Bosne (osuđena šestorka predvođena Prlićem i Praljkom).

Nadalje, utvrđeno je da je njihov zločinački cilj bio uspostavljanje hrvatske dominacije putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva, da je taj cilj proveden upotrebom političkog i vojnog aparata Herceg-Bosne, uz direktnu intervenciju HV-a, da je zbog toga, kao i zbog postojanja opće kontrole nad Hrvatskim vijećem obrane i vlastima Herceg-Bosne, hrvatsko-bošnjački sukob imao međunarodni karakter, tj. da je Hrvatska bila agresor u BiH.

Kakvog li paradoksa! Prononsirana politika dijaloga, mira i uključivosti iscrpljuje se, eto, kroz nostalgiju za konclogorima u Gabeli i Dretelju.

Kameni križevi

Dvanaest je godina prošlo od kornatske tragedije. Po jedna za svakog od dvanaest stradalih vatrogasaca, mahom golobradih mladića na početku životnog puta.

Teško je reći je li Frane Lučić, jedini koji je preživio tragediju, zadnjih dvanaest godina više vremena proveo u bolnici, na tridesetak operacija, ili na sudskim ročištima hrvajući se s državom oko prava na odštetu, stoga i ne čudi njegova rečenica da zavidi kolegama što i on nije poginuo s njima.

Ono što kornatsku tragediju u očima obitelji stradalih čini još strašnijom i bolnijom jest činjenica da je ona, dvanaest godina poslije, još uvijek obavijena velom tajne. Još uvijek ne postoje jasni odgovori na pitanja zašto i kako.

Unatoč tome što su nedvojbeno utvrđene brojne nepravilnosti u slanju ljudi na teren i njihovu spašavanju, odgovornih još uvijek nema i sva je prilika da ih nikada neće biti.

Psihologija mase

Javnost, ne samo lokalnu, sablaznila je vijest iz Varaždina da je jedan momentalno pomahnitali čovjek, zaposlenik jednog poznatog ugostiteljskog lokala, sjekirom usmrtio mačića.

Policija je, čitamo, obaviještena o nemilom događaju. Ako mu se dokaže krivnja, počinitelj će vrlo vjerojatno postati predmetom interesa pravosudnih, a možda i nekih medicinskih institucija.

Zanimljivo je međutim da reakcija javnosti, u jednom dobrom dijelu, nije bila ništa manje skandalozna od ovog okrutnog čina. Nakon što pročita komentare na društvenim mrežama, čovjek se iznova uvjeri u to da kojekakvih manijaka ima na svakom koraku.

Koliko god bili zgroženi ubojstvom, trenutačno se ne možemo sjetiti ni jednog slučaja koji je imao sretan završetak nakon što je masa odlučila uzeti pravdu u svoje ruke.

Mudrost i empatija

Malo smijeha za kraj, da ne ispadne opet da smo sve karte bacili na crnjake. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dobitnica je Fulbrightove nagrade za životno djelo. Već zvuči smiješno, ali to je tek početak.

Riječ je o nagradi koja se dodjeljuje stipendistima Fulbrightove zaklade koji su 'svojim karijerama i građanskim i kulturalnim doprinosima nastojali proširiti granice ljudske mudrosti i empatije'.

Ovo je još smješnije, ali ni to nije sve.

Najsmješnije od svega je to da nagradu dobiva osoba koja svoju neizmjernu empatiju dokazuje ciničnim odnosom prema migrantima i nacionalnim manjinama, a silnu mudrost, po vlastitom priznanju, crpi s magnetića za frižider.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.