Nedemokratska Jugoslavija, čije mane nisu bile zanemarive, u kojoj smo živjeli s ljudima koje danas mrzimo pa se svim silama trudimo dokazati kako s njima nemamo ništa zajedničkog, činila je prostor jedne ozbiljne, zajedničke kulture i zajedničkog jezika, prostor fantastične gastronomije i običaja, prostor respektabilne književnosti, kinematografije i glazbe te fascinantnog arhitektonskog modernizma.
U Varaždinskoj županiji, javljaju portali, više nema
Josipa Broza Tita. Gradsko vijeće
Varaždinskih Toplica, jedinog grada u kojem je
dakle još donedavno postojala ulica s njegovim imenom, na zadnjoj
je sjednici Ulicu maršala Tita preimenovalo u Ulicu dr.
Franje Tuđmana.
Takav potez teško će nekog ostaviti u čudu, ali je zanimljiv ako
se promatra u kontekstu grada koji dobar dio svoje današnje
prepoznatljivosti, ako ne računamo simpatične, ali prilično
pohabane razglednice iz antičkog doba, duguje upravo razdoblju
socijalizma.
Stvar postaje još zanimljivijom ako znamo da je odluku potvrdila
većina koju u Vijeću čine tobože liberalni HSLS
i HDZ, koji trenutačno ne funkcionira kao
partija koja bi u prvi plan isturala prvenstveno ideološka
pitanja.
Naime, nakon detronizacije Tomislava Karamarka
stranka se vratila Sanaderovu kursu i zadnjih
par godina djeluje kao koruptivno-klijentelistički kartel koji
desničarsko crnilo javno podržava onda kada od toga ima mjerljive
koristi.
Onda kada paktiranje s rigidnom desnicom podrazumijeva ostanak na
pozicijama utjecaja i moći s kojih se efikasnije servisiraju
gargantuovski financijsko-nekretninski apetiti, kako pojedinačni,
tako i oni kolektivni.
Promjena imena Titove ulice, naravno, ne spada u domenu
relevantnih političkih odluka. Pogotovo ne danas, ‘varljivog
leta’ 2019. godine.
Baš ništa se u Toplicama neće promijeniti nabolje samim time što
je na nekoj uličnoj tabli Tuđman zamijenio svog maršala. Niti će
stanovnicima porasti plaće, niti će se smanjiti porezi, niti će
pojeftiniti kruh, niti će gradska mladež odustati od nauma da
svoje mjesto pod suncem pronađe negdje drugdje, u njemačkom
Forchheimu ili u irskom Corku.
Najzad, među onima koji su promjenu naziva inicirali, i na kraju
je sproveli u djelo, nema takvih koji bi o ozbiljnoj politici ili
o povijesti, s kojom se, eto, bakću, nešto znali.
Promjena topličke hodonimije tiče se ponajviše u zadnje vrijeme
nanovo oživljenog revizionističkog folklora. Uzaludnog i
bedastog, kakav već folklor može biti.
A taj folklor zapravo se u manjoj mjeri bavi samim Titom budući
da nacionalistički folkloraši ne čitaju knjige pa o Titu kao
takvom malo znaju. Više se bavi njime kao simbolom jednog vremena
i jedne države, koja se zvala Jugoslavija, u
kojoj smo mi, pasalo to nekom ili ne, proživjeli dobrih četrdeset
i pet godina.
Silni napori koje državotvorni kreacionisti danas ulažu u to da
vas uvjere kako se nacionalni Veliki prasak dogodio devedesete
godine, i kako ništa prije toga nije postojalo, smiješni su i
bespredmetni.
Postoje borbe koje živ čovjek ne može dobiti. Jedna od njih je i
borba protiv prošlosti koja se ne može promijeniti.
Jugoslavenstvo je, uostalom, prvenstveno hrvatska ideja. Onaj tko
to danas ne zna ili ne razumije, taj je vjerojatno prespavao
cijelo srednjoškolsko obrazovanje.
Završni čin posvemašnjeg raspada nacionalističkih projekata koji
su iz tog jugoslavenstva proizašli, danas se u simboličkom smislu
očituje upravo u micanju maršala Tita s uličnih tabli, dočim se u
stvarnosti manifestira kroz činjenicu da mladi ljudi s ovih
prostora, u potrazi za boljim životom, bježe glavom bez obzira.
Nedemokratska Jugoslavija, čije mane nisu bile zanemarive, u
kojoj smo živjeli s ljudima koje danas mrzimo pa se svim silama
trudimo dokazati kako s njima nemamo ništa zajedničkog, činila je
prostor jedne ozbiljne, zajedničke kulture i zajedničkog jezika,
prostor fantastične gastronomije i običaja, prostor respektabilne
književnosti, kinematografije i glazbe te fascinantnog
arhitektonskog modernizma.
Na užas svih naših nacionalista, ta zajednička prošlost, kultura
i jezik neće nestati samonametnutom inzularnošću ili micanjem
Broza s ulica. Taj zajednički prostor i dalje živi.
Hodajući topličkom Ulicom Franje Tuđmana to možda nećete vidjeti.
Čovjek bi trebao prošetati Terazijama ili
Skadarlijom da se uvjeri u to.