Vijesti / Kolumne

PIŠE: BRANKO DETELJ

Micanjem Broza s ulica neće nestati zajednička prošlost, kultura i jezik. Na užas svih naših nacionalista

Micanjem Broza s ulica neće nestati zajednička prošlost, kultura i jezik. Na užas svih naših nacionalista
Varaždinski.hr

Nedemokratska Jugoslavija, čije mane nisu bile zanemarive, u kojoj smo živjeli s ljudima koje danas mrzimo pa se svim silama trudimo dokazati kako s njima nemamo ništa zajedničkog, činila je prostor jedne ozbiljne, zajedničke kulture i zajedničkog jezika, prostor fantastične gastronomije i običaja, prostor respektabilne književnosti, kinematografije i glazbe te fascinantnog arhitektonskog modernizma.

U Varaždinskoj županiji, javljaju portali, više nema Josipa Broza Tita. Gradsko vijeće Varaždinskih Toplica, jedinog grada u kojem je dakle još donedavno postojala ulica s njegovim imenom, na zadnjoj je sjednici Ulicu maršala Tita preimenovalo u Ulicu dr. Franje Tuđmana.

Takav potez teško će nekog ostaviti u čudu, ali je zanimljiv ako se promatra u kontekstu grada koji dobar dio svoje današnje prepoznatljivosti, ako ne računamo simpatične, ali prilično pohabane razglednice iz antičkog doba, duguje upravo razdoblju socijalizma.

Stvar postaje još zanimljivijom ako znamo da je odluku potvrdila većina koju u Vijeću čine tobože liberalni HSLS i HDZ, koji trenutačno ne funkcionira kao partija koja bi u prvi plan isturala prvenstveno ideološka pitanja.

Naime, nakon detronizacije Tomislava Karamarka stranka se vratila Sanaderovu kursu i zadnjih par godina djeluje kao koruptivno-klijentelistički kartel koji desničarsko crnilo javno podržava onda kada od toga ima mjerljive koristi.

Onda kada paktiranje s rigidnom desnicom podrazumijeva ostanak na pozicijama utjecaja i moći s kojih se efikasnije servisiraju gargantuovski financijsko-nekretninski apetiti, kako pojedinačni, tako i oni kolektivni.

Promjena imena Titove ulice, naravno, ne spada u domenu relevantnih političkih odluka. Pogotovo ne danas, 'varljivog leta' 2019. godine.

Baš ništa se u Toplicama neće promijeniti nabolje samim time što je na nekoj uličnoj tabli Tuđman zamijenio svog maršala. Niti će stanovnicima porasti plaće, niti će se smanjiti porezi, niti će pojeftiniti kruh, niti će gradska mladež odustati od nauma da svoje mjesto pod suncem pronađe negdje drugdje, u njemačkom Forchheimu ili u irskom Corku.

Najzad, među onima koji su promjenu naziva inicirali, i na kraju je sproveli u djelo, nema takvih koji bi o ozbiljnoj politici ili o povijesti, s kojom se, eto, bakću, nešto znali.

Promjena topličke hodonimije tiče se ponajviše u zadnje vrijeme nanovo oživljenog revizionističkog folklora. Uzaludnog i bedastog, kakav već folklor može biti.

A taj folklor zapravo se u manjoj mjeri bavi samim Titom budući da nacionalistički folkloraši ne čitaju knjige pa o Titu kao takvom malo znaju. Više se bavi njime kao simbolom jednog vremena i jedne države, koja se zvala Jugoslavija, u kojoj smo mi, pasalo to nekom ili ne, proživjeli dobrih četrdeset i pet godina.

Silni napori koje državotvorni kreacionisti danas ulažu u to da vas uvjere kako se nacionalni Veliki prasak dogodio devedesete godine, i kako ništa prije toga nije postojalo, smiješni su i bespredmetni.

Postoje borbe koje živ čovjek ne može dobiti. Jedna od njih je i borba protiv prošlosti koja se ne može promijeniti.

Jugoslavenstvo je, uostalom, prvenstveno hrvatska ideja. Onaj tko to danas ne zna ili ne razumije, taj je vjerojatno prespavao cijelo srednjoškolsko obrazovanje.

Završni čin posvemašnjeg raspada nacionalističkih projekata koji su iz tog jugoslavenstva proizašli, danas se u simboličkom smislu očituje upravo u micanju maršala Tita s uličnih tabli, dočim se u stvarnosti manifestira kroz činjenicu da mladi ljudi s ovih prostora, u potrazi za boljim životom, bježe glavom bez obzira.

Nedemokratska Jugoslavija, čije mane nisu bile zanemarive, u kojoj smo živjeli s ljudima koje danas mrzimo pa se svim silama trudimo dokazati kako s njima nemamo ništa zajedničkog, činila je prostor jedne ozbiljne, zajedničke kulture i zajedničkog jezika, prostor fantastične gastronomije i običaja, prostor respektabilne književnosti, kinematografije i glazbe te fascinantnog arhitektonskog modernizma.

Na užas svih naših nacionalista, ta zajednička prošlost, kultura i jezik neće nestati samonametnutom inzularnošću ili micanjem Broza s ulica. Taj zajednički prostor i dalje živi.

Hodajući topličkom Ulicom Franje Tuđmana to možda nećete vidjeti. Čovjek bi trebao prošetati Terazijama ili Skadarlijom da se uvjeri u to.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.