'Pogrešno je mišljenje da dijete treba doći u prvi razred sa znanjem čitanja i pisanja. Na brojnim se forumima javljaju 'pametne' mame i kažu kako se od djeteta na upisu tražilo da zna pročitati zadane riječi, rečenice, slova. One nikako shvatiti da se na taj način samo povjerava djetetovo predznanje...'

Od jeseni će u školske klupe sjesti neki novi klinci, neki novi prvašići. Predupisi su gotovi, upisi također, sad se samo čeka rujan i početak nove školske godine. Zubići su poispadali, neki se klimaju, za prvi razred su sedmogodišnjaci i neki šestogodišnjaci spremni. 

Što reći budućim prvašićima o školi?

Mališane jako zanima sve u vezi škole, to je za njih novi, veliki korak u životu, ući u svijet školaraca, đaka. Zanima ih tko će im biti učiteljica (ili učitelj), kakva će biti, što će raditi u školi, tko će od poznate djece ići s njima u razred. Možda će se u istom razredu skupiti ekipa iz vrtića, a možda i neće. Možda će sve biti novo. 

Ne treba unaprijed djeci uzdizati učiteljicu u nebesa. Što ako se dijete neće 'kliknuti' s učiteljicom pa će biti nezadovoljno, a vi ste mu nabajali superlative? Dovoljno je reći da se učiteljicu treba slušati. Osnove lijepog i pristojnog ponašanja trebala bi usvojiti sva djeca još prije polaska u školu. 

Dijete, naravno, treba uvjeriti da je škola sjajna i da će mu se svidjeti, da će  usvojiti nova znanja i pronaći mnogo prijatelja. Neka dijete poželi ići u školu. Ali što ako se ponudi ružičasta slika škole, a ona se ne ostvari? Kod djeteta će se javiti frustracija, gubitak interesa i motivacije. Dijete će se osjećati prevareno od roditelja i manje će im vjerovati. Zato u uvjeravanju u 'sjajnost' škole treba biti umjeren i realan. 

Djetetu također treba objasniti da se u školu mora ići svaki dan, da se treba slušati učiteljicu, da će ondje učiti čitati, pisati i računati, da će morati nositi školsku torbu, da će u razredu biti još dvadesetak učenika.

Djetetu treba reći kako i od koga tražiti pomoć i požaliti se ako nešto pođe po zlu. Ne treba idealizirati školski život, ali ne treba niti zastrašivati dijete školom u smislu: 'Vidjet ćeš ti kad kreneš u školu!'

A što dijete treba znati prije nego krene školu?

Pogrešno je mišljenje da dijete treba doći u prvi razred sa znanjem čitanja i pisanja. Na brojnim se forumima javljaju 'pametne' mame i kažu kako se od djeteta na upisu tražilo da zna pročitati zadane riječi, rečenice, slova. One nikako shvatiti da se na taj način samo povjerava djetetovo predznanje kako bi se stekao uvid u strukturu djece koja dolaze u prvi razred, a opet kako bi se lakše kvalitetno složili razredi.

Zbog takvih tvrdnji da dijete 'mora' znati čitati i pisati, masovno se drila djecu slova prije upisa u prvi razred. I to se onda napravi pogrešno pa učiteljica u prvom razredu potroši masu vremena na ispravljanju krivog pisanja.

Nikada nitko nigdje nije rekao da dijete mora znati čitati i pisati prije polaska u prvi razred. I točka. Većini učitelja su draža djeca koja su kao prazna ploča, spremni i zreli da se po njima ispisuje znanje. 

Dijete koje polazi u prvi razred u prvom redu mora znati reći svoje ime, adresu,  imena roditelja i po mogućnosti broj telefona roditelja. Ti podatci su važniji od znanja čitanja i pisanja. 

Nadalje, dijete se treba znati pristojno ophoditi, koristiti riječi 'molim, hvala, izvoli, oprosti'. Mora biti socijalno osjetljivo, a ne sebično. Kod kuće je 'ja, ja, ja', ali u školi je druga priča. Trebaju biti spremni dijeliti, trebaju znati biti strpljivi i sačekati svoj red. 
Možda zvuči banalno, ali dijete pred polazak u školu mora znati samostalno koristiti toalet.

Ako roditelj još uvijek djetetu predškolcu briše guzu nakon obavljanja velike nužde, ima cijelo ljeto da ga nauči da to dijete radi samo. U školi mu nitko neće brisati. 
Vezice na cipelama i patikama često su glavni neprijatelj prvašića. Vjerujemo da mnogi roditelji zaista nemaju vremena prije posla čekati da dijete samo zaveže vezice i krene u vrtić pa mu oni linijom manjeg otpora vežu, ali zato kad se vrate s posla neka si daju truda i vremena i nauče dijete vezati vezice.

Zamislite kad učiteljica sprema djecu za polazak kući nakon nastave, a od njih dvadeset ima ih barem deset koji ne znaju vezati vezice. Učiteljicama nije u opisu radnog mjesta odijevanje učenika, brisanje guze i vezanje vezica na cipelama. 

Vrlo je važna  samostalnost u odijevanju. Dijete koje kreće u prvi razred mora se znati samostalno preodjenuti. U prvom se razredu učenici preodijevaju za nastavu Tjelesne i zdravstvene kulture. Ne jednom se je dogodilo da neko dijete zaostane u svlačionici u suzama zato što se ne zna samo preodjenuti. Ili to preodijevanje traje i po petnaest minuta. 

Prije polaska u prvi razred djetetu treba omogućiti da uvježba vještine odijevanja, svlačenja, kopčanja, vezivanja. Dakle, umjesto drilanja slova, drilajte dijete običnim osnovnim vještinama. Najprije mu sami pokažite, a zatim tražite da ono pokaže vama pa kad dobro izvede vještinu dajte mu prilike da to ponovi.  

Veliki korak

Polazak djeteta u školu jedan je od najvažnijih trenutaka u životu svakog djeteta. Koliko je dijete pripremljeno za polazak u prvi razred, u tolikoj će mjeri moći prihvatiti obveze koje donosi škola. Stoga, o  odraslima ovisi hoće li trenutak polaska u školu biti ugodan ili neugodan.

Izuzetno je važno da dijete bude svjesno i spremno odvojiti se od roditelja na nekoliko sati. Nikome ne treba uplakano dijete koje rida na školskom hodniku za mamom, ni roditelju, ni učiteljici, ni djetetu. 

I još je važno da roditelj ne očekuje od djeteta previše, da ga prihvati baš onakvog kakvo jest. Treba biti realan u procjeni. Nije dobro niti dijete uspoređivati s drugom djecom. Svako je dijete jedinstveno. 

Ne postoji idealno dijete niti idealan roditelj. Ali uz praćenje nekih savjeta može se puno toga poboljšati. 

Sretno u prvom razredu.