U tjednu iza nas neke stvari bilo bi najbolje zaboraviti, ali ne ide. Evo stoga novih naslova: Dobra i loša vijest, Ciklona, Suša i padaline, Demagog tjedna, Kolinda i talibani, Srebrenica.

Dobra i loša vijest

Za početak imamo jednu dobru i jednu lošu vijest. Koju ćete prvo? Prvo dobru? Dobra je vijest da Lovro Kuščević više nije ministar u Vladi RH. Ok, sad loša. Loša je da Marić, jedan i drugi, Tolušić, Žalac, Krstičević, Medved, Kujundžić, Božinović i ostali još uvijek jesu.

Ciklona nad Vladom

Nakon 'slučaja Kuščević' Vlada se našla pod utjecajem snažne ciklone. Premijer je Plenković, u maniri Zorana Vakule, najavio osjetna osvježenja u srpnju.

Suvišno je reći da bi najzdravije osvježenje predstavljao raspad te nakupine sumnjivih grandomana i sjecikesa koja se u službenoj komunikaciji ambiciozno naziva Vladom RH.

Portal Index nekidan je objavio tekst u kojem je pobrojao desetak ministara opterećenih bremenom dokazanih, milijunskih afera.

Suvišno je, naravno, ponavljati i to kako bi svi oni, od prvog do zadnjeg, u iole ozbiljnijoj državi već odavno odletjeli s ministarskih pozicija. I to ne u parlament, poput bračkog kabadahije Kuščevića, nego u istražni pritvor.

Kod nas se nešto takvo ne može dogoditi ni u snu. U zadnjih tridesetak godina navikli smo na to da su nam ministri bolesno pokvareni ili dozlaboga nesposobni. Najčešće i jedno i drugo.

Gubitak svake nade da bi stvari mogle krenuti nabolje dokaz su da smo, izubijani tolikom količinom prijetvornosti, lopovluka i nepoštenja, zapravo digli ruke od svega. Mi naprosto više ne znamo drugačije.

Kada bi se u Hrvatskoj nekim slučajem pojavio ministar koji bi bio blag, marljiv i pošten, hrvatsko društvo to ne bi bilo u stanju preživjeti.

Suša i padaline

Iz Banskih dvora najavljenim osvježenjima najviše se, naravno, raduju poljoprivrednici. Dugotrajna suša i visoke temperature učinile su svoje.

Ništa se međutim, kažu, ne može mjeriti s elementarnom nepogodom u ministarskoj fotelji koja visoke temperature voli do te mjere da je u dvorištu obiteljskog zdanja dala izgraditi roštilj od stotinu trideset kvadrata. Ratari stoga vape u nebo zazivajući obilne padaline u vidu ministra Tomislava Tolušića.

Ako ne padne Tolušić, sezona će biti upropaštena. Od kompletne sjetve neće ostati ni zrno žita.

Demagog tjedna

Laskavu titulu demagoga tjedna zaslužio je Goran Marić, ministar državne imovine s dobrim vezama u visokim crkvenim strukturama, kojem mediji ovih dana izvlače malverzaciju za malverzacijom.

U nastojanju da opravda svoje marifetluke s nekretninama, Marić se vodi logikom što gluplje, to bolje.

Nakon što je franjevac Željko Tolić priznao novinarima da je osobno s Marićem, tada saborskim zastupnikom i predsjednikom Odbora za financiranje i državni proračun, sklopio deal – Marić će osigurati obnovu dijela samostana Majke Božje Lurdske, s ciljem otvaranja studentskog doma, a franjevci će zauzvrat njegovoj ženi prodati stan u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici – aktualni ministar odlučio je, u valjda petnaestoj verziji priče, jednostavno odglumiti milosrdnog Samaritanca.

'Ono što znam, što je vezano uz kupnju stana, da je on kupljen kako bi se prikupila sredstva Provinciji da bi se uredio prostor u jednom posebnom dijelu za studente lošeg imovinskog stanja. I tu ne da je netko dobio kunu, nego su samo svi davali da bi se to uspjelo napraviti. I nikome nije ni plaćeno ništa, niti je itko iz toga imao koristi, a kamoli ja.'

Svaka čast! Na ovome bi pozavidjeli i Bandić i Čehok. Teško je, dakako, uopće zamisliti 'hlebinca' koji bi bio spreman povjerovati u ovu glupariju.

Kolinda i talibani

Ako je vjerovati predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, Hrvatska se još jučer branila u Afganistanu, a danas se, baš kao i cijela Europska Unija, brani na hrvatsko-bosanskoj granici. Hrvatska je ponovno predziđe kršćanstva.

Opasni talibani, kako ih vidi predsjednica, bez žena, matera, sestara i kćeri, naoružani tek slabašnom nadom u bolji život u tuđem svijetu, stigli su na sam prag civilizirane Europe i prijete izmijeniti njen biološki i kulturni reljef.

Ne bi li ih u tome spriječio, represivni aparat ne bira sredstva. Strani mediji već mjesecima izvještavaju o brutalnosti hrvatske policije u obračunu s migrantima. Premlaćivanje, zastrašivanje, uništavanje dokumenata i mobitela, sve je to postalo dio svakodnevice.

Vi ste, naravno, dovoljno pametni i ne vjerujete takvim pričama.

'Kad se netko provlači kroz ovaj teren, onda je normalno da ima ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede. Dakle, razmišljajte o tome kad čujete svakojake priče da su naši policajci brutalni. Nisu! Apsolutno vam jamčim za to', kazala je tako predsjednica Grabar-Kitarović, prilikom obilaska granice, ešalonu odabranih, dresiranih novinara koji je za ovu prigodu povela sa sobom.

Kada novinari nisu pripitomljeni i ne djeluju kao predsjedničin PR, poput, recimo, onih s HRT-a ili Katoličkog radija, kada znaju o čemu govore, i kada pitanja nisu naručena, tada se i retorika mijenja po potrebi, pa nemušta šefica države, potpuno razoružana, u kamere švicarske javne televizije SRF zamuckuje sljedeće:

'Raspitala sam se kod ministra unutarnjih poslova, ravnatelja policije i policajaca na terenu i oni su mi potvrdili da ne koriste silu koja bi bila pretjerana. Naravno da je potrebno MALO NASILJA kada provodite pushback, ali morate vidjeti i kakav je to teren.'

Svaki komentar bio bi suvišan. Jedno je sigurno, bešćutnost i politički diletantizam hrvatske predsjednice frapantni su i nepodnošljivi.

Srebrenica

Jedanaesti srpnja sjećamo se pada Srebrenice, jezivog finala naših ratova iz prve polovice devedesetih godina.

Stratišta na Balkanu u pravilu se, kako vrijeme protječe, na svim stranama pretvaraju u poligone za skupljanje jeftinih političkih poena. Isto je i sa Srebrenicom.

Emir Suljagić preživio je genocid prije dvadeset i četiri godine zahvaljujući tome što je tada radio kao prevoditelj 'čuvarima' zaštićene zone UN-a. Njegova 'Razglednica iz groba' sugestivno je svjedočanstvo o životu enklave, ako se nešto takvo uopće može nazvati životom, osuđene na glad, strah i konačno istrebljenje.

Što nam danas, svima nama s ovih prostora, znači Srebrenica? Jesmo li što naučili iz stravičnog srebreničkog pokolja? Ako je odgovor potvrdan, onda se on svodi tek na jedno. Danas bismo vještije i bolje sakrivali leševe.