Vijesti / Kolumne

PIŠE: BRANKO DETELJ

U hrvatskome školstvu kritičko mišljenje promiče se opomenama pred otkaz

U hrvatskome školstvu kritičko mišljenje promiče se opomenama pred otkaz
Varaždinski.hr, PIXSELL

Gledano iz rakursa čovjeka koji kritički misli, u društvu koje ga okružuje ne smiju postojati nikakvi mitovi, nikakve dogme ni istine, propisane od strane države, kolektiva ili pojedinca, koje u plemenitom duhu prosvjetiteljstva ne mogu biti podložne intelektualnoj vivisekciji.

'Svatko će u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni neće to moći, nego će morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država – Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.' (Tomislav Karamarko, 2014.)

'Jedina istina o Domovinskom ratu je da o njemu ne smijete govoriti istinito' (Viktor Ivančić, 2015.)

Prošle godine, otprilike nekako u ovo vrijeme, u završnu je fazu ušla kampanja za promjenu hrvatske obrazovne paradigme. Praktički cijelo ljeto, do rujna mjeseca i početka nove školske godine, u medijima su se zatim vrtjeli propagandni spotovi eksperimentalnog programa nazvanog 'Škola za život'.

Reklamni slogani bili su jednostavni i vrlo 'catchy', kako roditeljima, tako i novopečenim gimnazijalcima, a svodili su se otprilike na sljedeće – lakše školske torbe, bolja opremljenost škola, manje bubanja suhoparnih činjenica te naglasak na razvijanju kritičkog mišljenja.

Upravo ovo zadnje, razvijanje kritičkog mišljenja, isticano je tada kao posebno važno. Naime, baš nekako u to vrijeme Svjetski ekonomski forum provodio je istraživanje o poticanju kritičkog mišljenja u školama, koje će Hrvatsku, među sto četrdeset zemalja svijeta, smjestiti na nezavidno sto trideset i šesto mjesto. Iza Hrvatske ostat će tek Gvineja, Maroko, Haiti i Angola.

Kritičko mišljenje, kako je to gordo zvučalo. Napokon više nećemo odgajati generacije štrebera koji poput papagaja, bez ikakva smisla i konteksta, verglaju napamet čitave lekcije o rudnim bogatstvima Kazahstana, latinske poslovice i Krležine zbirke poezije. Od sada pa nadalje, činilo se, sve će biti drugačije.

Prošlog smo ljeta dakle, u dobroj vjeri, progucali ješku i bili skloni povjerovati u to da će od sada pa ubuduće iz naših škola izlaziti samo mladi genijalci, potentni intelektualni kiklopi, kompetentni za rješavanje najtežih problema, koji kritički sagledavaju stvarnost što ih okružuje.

Tada još, doduše, nije bilo do kraja jasno kako bi sve to trebalo izgledati u praksi, no zdrava logika navodila je na zaključak da će najveći teret u razvoju tog famoznog učeničkog kritičkog mišljenja pasti upravo na leđa njihovih učitelja.

U eseju 'O odgoju' znameniti Michel de Montaigne pisao je između ostalog i to da dobar učitelj učeniku ne nudi rješenja na dlanu. Od toga nikad nije bilo bogzna kakve koristi. On nudi tek različite mogućnosti, a učenik će onda, kako u kojem trenutku, potpuno svjestan odgovornosti, izabrati jednu od njih.

Ako to malo preformuliramo, danas, s odmakom od četiristotinjak godina, mogli bismo reći i ovako. Dobar učitelj u razred ne ulazi s misijom uvjeravanja. On ne žudi za pravovjernim 'klimavcima'. Što je više onih koji se oko nekog pitanja s njime ne slažu i mogu to barem donekle suvislo argumentirati, to je posao učitelja kvalitetnije obavljen.

Ako ne postoji mogućnost neslaganja, ne postoji ni mogućnost kritičkog mišljenja. Kritičko mišljenje podrazumijeva dekonstrukciju nametnutih narativa u koje se, iz bilo kojih razloga, ne smije dirati.

Gledano iz rakursa čovjeka koji kritički misli, u društvu koje ga okružuje ne smiju postojati nikakvi mitovi, nikakve dogme ni istine, propisane od strane države, kolektiva ili pojedinca, koje u plemenitom duhu prosvjetiteljstva ne mogu biti podložne intelektualnoj vivisekciji.

U međuvremenu je završila prva školska godina od uvođenja novog, eksperimentalnog programa. Po riječima ministrice Blaženke Divjak, 'Školu za život' struka je ocijenila čvrstom četvorkom. Učenici također, posve logično, nemaju većih primjedbi. Stvari dakle klapaju, razloga za optimizam, po svemu sudeći, ne nedostaje.

E, sad, koliko smo u tom međuvremenu napredovali na polju poticanja kritičkog mišljenja, koje se cijelo vrijeme akcentira kao jedno od najvažnijih, zorno pokazuje i nedavni slučaj zagrebačkog učitelja informatike i predsjednika hrvatske Mense Marka Šolića.

Kao rijetko koji kolega prije njega, on je javno demonstrirao jedan od načina kako bi u praksi moglo izgledati to kritičko mišljenje.

Vraćajući se iz Vukovara, s obaveznog izleta za učenike osmih razreda, Šolić je u podužem statusu na popularnoj društvenoj mreži opisao svoj doživljaj puta ovlašno komentirajući neka opća mjesta o naravi zadnjeg rata iz devedesetih, o odnosu države prema Vukovaru, o zločinima počinjenim u naše ime, o ubojstvu Josipa Reihl-Kira, o glorifikaciji postrojbi koje su se, da se poslužimo rječnikom jednog varaždinskog filozofa, u motivacijsko-kohezivnom smislu inspirirale ustaškom ideologijom, o hrvatskoj ulozi u ratu u Bosni etc.

Pritom, važno je reći i to, nikoga nije vrijeđao, ni jednu vukovarsku žrtvu baš ničim nije obezvrijedio, niti je, poput vjeroučitelja Bagarića, donedavnog kolege iz zbornice, pozivao na nasilje oduševljavajući se usput odrješitošću jednog Ratka Mladića.

U Šolićevu statusu, ukratko, nema baš ničeg što bi danas, četvrt stoljeća nakon rata, trebalo biti sporno. Nisu to, naime, baš posve nepoznate stvari.

Dvadeset i kusur godina od rata, mi danas vrlo dobro znamo gdje je bio i što je radio Prvi Predsjednik kada ga je Jastreb zvao iz opkoljenog Vukovara tražeći pomoć, znamo tko je, kada i zašto iz 'armbrusta' ispaljivao granate prema Borovu Selu, znamo tko je i zašto ubio Reihl-Kira, znamo kakav je bio ratnički modus operandi pripadnika HOS-a, a znamo i što su točno hrvatske postrojbe radile u BiH.

Unatoč svemu tome, Šolićev je status u dijelu javnosti dočekan na nož. Nakon što su policajci duha na jednom klerofašističkom internetskom krajcarblatu povukli zvono za uzbunu, zagrebački je informatičar zbog svog kritičkog mišljenja kažnjen opomenom pred otkaz.

I to je otprilike točka na kojoj zasad završava priča o poticanju kritičkog mišljenja u hrvatskom školstvu.

Profesor koji je, sudeći po novinskim naslovima, još jučer bio 'profesor koji je oduševio Hrvatsku', preko noći je zbog 'verbalnog delikta', samo zbog toga što je odbio biti intelektualac 'za četiri zida' uškopljen po Karamarkovu modelu, postao 'profesor slučaj'. Danas je to Marko Šolić, već sutra bit će netko drugi.

Činjenica da se s njime nisu solidarizirali ministrica Divjak, članovi ekspertnih radnih skupina, kao ni struka općenito, govori samo o tome da ćemo na sva zvona hvaljenu promjenu obrazovne paradigme još neko vrijeme moći promatrati jedino kroz prizmu hinjenih kozmetičkih zahvata.

U ekstremističkom društvu koje kao najveću vrijednost slavi rat, veterani i slavna prošlost uvijek su važniji od djece i budućnosti.

Najnovije

Reci što misliš!

Najgledaniji video