Vijesti / Kolumne

PIŠE: BRANKO DETELJ

Nema tog populista i demagoga koji se u nekom trenutku neće pozvati na narod

Nema tog populista i demagoga koji se u nekom trenutku neće pozvati na narod
Duško Marušić / PIXSELL, Varaždinski.hr

'Puno toga bih se trebao odreći i žrtvovati da bih radio posao u kojem znam da će mi raditi sve ono što će mi raditi. A opet, nisam od onih koji će bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene', kazat će tako i Miroslav Škoro u prijestolničkoj štampi.

'Kao što od nesposobna i neiskusna suca ne možemo očekivati pravedne presude, tako se ne može očekivati da narod koji je pun zabluda i neznanja bude, osim u rijetkim slučajevima, razborit i pametan kada bira i nešto odlučuje', zapisao je još davno, prije petstotinjak godina, Niccolo Machiavelli, renesansni književnik i teoretičar, autor opjevanog 'Vladara', čovjek za čiji će rever mnogi rado okačiti titulu oca novovjekovne politologije.

Slavnog sam se Talijana sjetio nekidan čitajući u dnevnim novinama intervju s potencijalnim predsjedničkim kandidatom Miroslavom Škorom.

Premda je do izbora ostala cijela vječnost, ovo je otprilike vrijeme kada već tradicionalno započinje palpacija narodnog bila i kada se polako zauzimaju startne pozicije prije završne utrke za Pantovčak koja nas očekuje potkraj prosinca.

Nakon što se u predizbornim ispitivanjima javnog mnijenja pojavio praktički niotkud, i nakon što je u njima zauzeo visoko treće mjesto, sa sasvim respektabilnim postotkom simpatizera, slavonski je zabavljač, u medijskom smislu, preko noći postao vrlo tražena politička roba.

Većina onih koji na njegovu potencijalnu kandidaturu gledaju blagonaklono, spomenut će da je riječ o ozbiljnom intelektualcu, fakultetskom profesoru, o čovjeku koji je uspješan u svemu čega se prihvati, od tambure, preko graševine, do ozbiljne ekonomije.

Oni koji mu nisu toliko skloni na nos će mu nabiti trgovanje jeftinim nacionalnim sentimentima, petparačku liriku koja se uglavnom muva oko kapija - bilo da je riječ o kapiji kakve slavonske avlije, bilo da je riječ o kapiji haškog kazamata – i prijateljstvo s pripadnicima narkomanskog, kriminalnog desničarskog miljea.

Ako sve to ostavimo po strani, i kumstva i prijateljstva i nespretne izjave iz prošlosti, i ako pogledamo kakva je zapravo Škorina politička agenda – ipak bi to u cijeloj ovoj priči trebalo biti najvažnije – naići ćemo, bojimo se, na prazninu na svim nivoima.

Ničeg tu, barem za sada, nema, osim izlizanog populizma na kojem bi mu mogao pozavidjeti i novopečeni europarlamentarac Mislav Kolakušić.

Škoro je, naravno, ipak nešto mudriji od rashodovanog trgovačkog suca i neće se zalijetati s izjavama kako će trideset godina akumulirane probleme riješiti za dva dana, samo ako se dokopa vlasti, ali je istovremeno dovoljno neozbiljan da kao najvećeg političkog uzora navede Isusa Krista i da u prvi plan progura obavezu prema svom narodu.

'Puno toga bih se trebao odreći i žrtvovati da bih radio posao u kojem znam da će mi raditi sve ono što će mi raditi. A opet, nisam od onih koji će bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene', kazat će tako Miroslav Škoro u prijestolničkoj štampi.

Otprilike na isti način kao što to sad radi gospodin Škoro, svoju je kandidaturu na prošlim lokalnim izborima najavljivao i Ivan Čehok, govoreći kako osjeća moralnu obavezu prema narodu koji mu je iskazao povjerenje u predizbornim anketama.

'Ne želimo ostati na vlasti tako da varamo narod, kao što to danas ovi čine. Želimo napraviti posao zajedno s našim građanima i o tome otvoreno s njima pričati', demonstrirao je svojedobno svoju neizmjernu ljubav prema narodu i Tomislav Karamarko.

'Ovo je poruka svima. Ne želimo više političare koji su udaljeni od vlastitog naroda nego želimo one koji nas slušaju, želimo one koji nas razumiju, koji suosjećaju s nama i koji govore u naše ime', pozvat će se onda na narod i predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović.

'Važno je ono što narod misli, narod je želio promjene i zato smo ostvarili ovakav rezultat. Mi smo se odazvali pozivu naroda na zajedništvo', pridodat će onda raspravi o volji naroda svoja razmišljanja i suverenist Ladislav Ilčić.

Vrag je, kako vidite, taj narod. Vrag su ti radni ljudi i građani koji će uvijek nekako naći način da izvuku ono najbolje iz požrtvovna pojedinca.

Ako narod tako želi, svi će oni odreda podmetnuti svoja pleća, pogotovo onda kada je volja naroda usmjerena k tome da ih lansira na poziciju koja će im umjesto neviđene žrtve i paklenih muka omogućiti naslućenu moć, utjecaj i odličnu, ekspresnu zaradu.

Zaista, nema tog populista i demagoga, nema te političke protuhe koja se u nekoj fazi svog političkog djelovanja nije pozvala na narod.

Imajući na umu njihovu silnu ljubav, odgovornost i moralnu obavezu prema vlastitom narodu, ne preostaje nam na koncu ništa drugo nego da maštamo o tome kako će narod napokon posegnuti za onim rijetkim slučajevima razboritosti i pameti koje je spominjao Machiavelli i kako će njegova volja jednog dana biti ispostavljena u vidu želje da se populistički mudroseri - prestanu kandidirati na izborima.

Najnovije

Reci što misliš!

Najgledaniji video