Kao zalog za bolju budućnost oni nude vlastitu neslavnu i nečasnu prošlost. Jer što je na koncu Angela Merkel dobila u Zagrebu? Dobila je Marka Perkovića Thompsona i mit o Bleiburgu. Dobila je naramak ustaških sentimenata i petparački povijesni revizionizam.
Tko želi saznati nešto više
o Europi jučer i danas, o njezinu
razvoju i povijesti, kako umjetničkoj i filozofskoj, tako i onoj
ekonomskoj i političkoj, o njezinoj dinamici, vrijednostima i
protuslovljima, tko želi razumjeti kakva je ona bila nekada te
zašto je danas upravo takva kakva jest, morao bi obavezno
pročitati nekoliko ozbiljnih knjiga
genijalnoga Viktora Žmegača.
Ili bi se, recimo, morao uputiti u barem jedan dio opusa slavnoga
francuskog medievalista Jacquesa Le
Goffa, čovjeka koji je, možda će vam to zvučati
čudno, Hrvate imao rada iako se teško
oteti dojmu da ga Hrvati zapravo ni po čemu nisu zaslužili. Jasno
se to vidjelo u danima nakon njegove smrti.
Europa je podarila svijetu najveća umjetnička djela i znanstvena
otkrića, ali mu je izrekla i najžešću opomenu.
Suvremena Europa stvorena je na temeljima zajedničke pobjede
nad Adolfom Hitlerom. Kada ignoranti
poput Zlatka Hasanbegovića govore o
antifašizmu kao o floskuli, oni zapravo govore o tome da je
cijela moderna Europa jedna velika floskula i da im se kao takva
nimalo ne sviđa.
Samo po sebi to što laprda jedan ignorant posvađan s povijesnim
faktima možda i ne bi predstavljalo neki naročiti problem, samo
da se sličnih hasanbegovića u proteklom desetljeću nije nakotilo
cijelo more, od toploga francuskog juga do hladnoga sjevera
Poljske.
I dok dakle postoje vrlo jasni i pouzdani načini da saznamo nešto
o Europi jučer i danas, na pitanje kakva će ona biti sutra mi,
naravno, nemamo odgovor.
Kakva bi mogla biti? To će jednim dijelom ovisiti i o rezultatima
nadolazećih europarlamentarnih izbora.
U tom smislu, vrlo indikativan bio je nedavni predizborni
skup HDZ-a u Ciboni, koji su svojim
prisustvom uveličali njemačka kancelarka Angela
Merkel i Manfred
Weber, kandidat Europske pučke
stranke za predsjednika Europske
komisije.
Upravo je HDZ, kazao je tom prigodom Weber, jedna od najjačih
stranaka i nosivi stup vrijednosti EPP-a.
Kao najveću prijetnju sutrašnjoj Europi kancelarka Merkel
izdvojila je one politike koje se u zadnje vrijeme popularno,
dakle prilično nekritički, vole nazivati ‘suverenističkima’.
U taj koš spadaju sve one opcije koje smatraju da su antifašizam
i moderna Europa floskule, a inspiraciju za političko djelovanje
crpe iz nacionalne mitologije, antiglobalizma, katoličkog
fundamentalizma i antimigrantske histerije.
To su dezintegracijske snage, prisnažio je onda i
domaćin Andrej Plenković, demagogija i
populizam koji ne nudi ništa, a naizgled daje ljudima rješenje,
to je horizontalan problem, on nije prisutan samo kod nas, on je
prisutan diljem članica EU i protiv
toga se mi kao stranka matice, a to jest obitelj EPP-a, svakog
dana borimo.
I što je na koncu Angela Merkel dobila u Zagrebu? Dobila
je Marka Perkovića Thompsona i mit
o Bleiburgu. Dobila je naramak ustaških
sentimenata i petparački povijesni revizionizam.
Ne bi bilo neke velike razlike da je gospođa Merkel kojim
slučajem prošloga vikenda umjesto Zagreba
posjetila Budimpeštu, da je tamo
objašnjavala suspenziju Orbanova Fidesza,
upozoravajući pritom na opasnosti koje u vidu prononsiranih
‘suverenista’ i njihove lakozapaljive šovinističke retorike
prijete ujedinjenoj Europi, i da je onda na koncu, kao potvrdu
ispravnosti svojih razmišljanja, doživjela glorifikaciju lika i
djela Miklosa Horthyja.
Europski su se pučani, izgleda, zajedno s Plenkovićevim HDZ-om
kao jednim od nosivih stupova vrijednosti, kako reče Manfred
Weber, protiv populista i demagoga odlučili boriti njihovim
sredstvima, pa kao zalog za bolju budućnost nude vlastitu
neslavnu i nečasnu prošlost.
Takva strategija, iako na prvu loptu zvuči paradoksalno,
iznenadit će samo neupućene. Ta strategija međutim u prvi plan
stavlja jedan drugi, mnogo veći problem.
Ako, naime, najjača politička grupacija u europarlamentu, ta
europska matica o kojoj priča Plenković, koja se, usput rečeno,
diči svojom umjerenošću i proeuropskom orijentacijom, na
‘suverenističku’ demagogiju,
na Salvinijevo ksenofobno divljanje,
na taj horizontalni problem, može odgovoriti samo nacističkim
resantimanom, onda je sasvim jasno da ona Europa o kojoj su tako
inspirativno pisali Žmegač i Le Goff, Europa razumijevanja,
empatije i mira, već u skoroj budućnosti nema neke velike šanse.