Od besprizorne gospođe Žalac koja bez vozačke dozvole gazi djecu po Slavoniji, ministra Kujundžića kojem ljudi doslovce umiru po cesti, Krstičevića i njegovih aviona, Božinovića čija policija mlati i pljačka migrante na granici, Medveda koji je sumanutim zakonom o braniteljima zabio zadnji čavao u lijes ove neuspjele države, do Marića i Tolušića koji se, eto, tjednima već dovijaju kako javnosti objasniti odakle im kuće i vikendice...
Ivo Sanader bio je prvi domaći političar, tako
barem kažu analitičari, koji je u zenitu karijere oko sebe
hotimično okupljao slabo poznate i još slabije sposobne
suradnike, ne bi li tako izgradio vlastiti kult ličnosti.
Okružen kojekakvim ‘no name’ šarlatanima nekadašnji je premijer
lakoćom zavodio glasački korpus i novinske komentatore, pritom
ostavljajući dojam alfa mužjaka, markantnog i koherentnog
proeuropskog lidera koji vrlo suvereno gospodari ne samo
strankom, nego i cjelokupnom političkom arenom.
U usporedbi s njegovom kamarilom čak bi se i konjokradice iz
Tuđmanova kabineta na trenutak mogle učiniti kao
kakvo vijeće mudraca.
Da nije bilo silnih afera u kojima su ogrezli, i da nije sudskih
procesa koji se protiv nekih od njih još i danas vode, teško da
biste se u ovom trenutku, ovako na prepad uhvaćeni, mogli sjetiti
imena barem dvojice ministara iz Sanaderove Vlade. Po dobru ih
sasvim sigurno ne možete pamtiti.
Većinu njih krasila je bezgranična neodgovornost i arogancija.
Mogli bismo reći da su neodgovornost i arogancija bile upravo
proporcionalne njihovoj nesposobnosti.
Na lokalnoj, da tako kažemo mikrorazini, ako govorimo o
‘lujevskim’ ambicijama, nešto slično mogli ste po kuloarima čuti
i za egocentričnog varaždinskog gradonačelnika Ivana
Čehoka.
S time da je njegova priča ipak žalosnija budući da on kada su
suradnici u pitanju zapravo i nema nekog velikog izbora. Svatko
tko iole drži do sebe s njegovih lista bježi glavom bez obzira. U
to smo se iznova jasno mogli uvjeriti prije desetak dana, pred
izbore za vijeća mjesnih odbora u Varaždinu.
Najvjerniji epigon Sanaderova modela ‘idiotizacije’ političke
scene danas je upravo Andrej Plenković. Nakon
Tomislava Karamarka, koji je u prvi plan izgurao
sav klerofašistički šljam s dna kace, Plenković je odabrao
drugačiji put.
On je, kako reče Boris Rašeta nekidan, odlučio
‘reslerizirati’ stranku. Odlučio je okružiti se slabo poznatim i
još slabije sposobnim kadrom i tako, mic po mic, ciglu po ciglu,
zidati spomenik samome sebi.
Kada jednoga dana uspije izmigoljiti iz zagrljaja rigidne
stranačke desnice, a sličan je put svojedobno morao proći i
njegov neslužbeni politički mentor, teško da će mu itko moći
stati na kraj.
Za otprilike petnaest godina, posve je izgledno, teško da ćete se
moći sjetiti ijednog ministra iz Plenkovićeve Vlade. Ni jednog od
njih nećete pamtiti po onome po čemu bi svaki čestiti političar
želio biti upamćen: po ideji, planu, viziji, kvalitetnim
reformama. Oni su, naime, lišeni sposobnosti da donose i u praksi
provode odluke koje bi dugoročno gledano bile na korist ovome
društvu.
Niti će, primjera radi, hrvatsko gospodarstvo doživjeti renesansu
pod ravnanjem Darka Horvata, niti ćete vi
spokojno proživjeti penzijske dane zahvaljujući Marku
Paviću, niti će hrvatska poljoprivreda s
Tomislavom Tolušićem na čelu sutra hraniti vašu
djecu zdravim, domaćim mesom i nezatrovanim voćem. Možda zvuči
grubo, ali to se naprosto neće dogoditi.
Ostat će tek silne afere u kojima su ogrezli i možda pokoji
sudski postupak protiv nekoga od njih, koji će, poznavajući
ovdašnje pravosuđe, i za petnaestak godina još uvijek biti
aktualan.
A Plenkovićeva Vlada ustvari i nije ništa drugo nego jedna velika
hodajuća afera. Od besprizorne gospođe Žalac
koja bez vozačke dozvole gazi djecu po Slavoniji, ministra
Kujundžića kojem ljudi doslovce umiru po cesti,
Krstičevića i njegovih aviona,
Božinovića čija policija mlati i pljačka
migrante na granici, Medveda koji je sumanutim
zakonom o braniteljima zabio zadnji čavao u lijes ove neuspjele
države, do Marića i Tolušića
koji se, eto, tjednima već dovijaju kako javnosti objasniti
odakle im kuće i vikendice, kolika im je kvadratura, koliko su
koštale, i zašto je uopće, na kraju krajeva, cijena tih
nekretnina tajna.
Baš nikome od njih ni u jednom jedinom trenutku nije palo na
pamet ponuditi ostavku i reći nešto u stilu ‘oprostite,
ispričavamo se, ovo ipak nije posao za nas’.
Čovjek bi još nekako i mogao razumjeti nesposobnost,
potkapacitiranost, nesnalaženje u zahtjevnom poslu, ali takvo
kronično pomanjkanje odgovornosti i arogancija kojom se
nagomilane afere objašnjavaju, to je nešto što graniči sa zdravim
razumom.
Od prošloga tjedna ta će se arogancija mjeriti jednom rečenicom.
Onom potpredsjednika Vlade, koji reče da je kuća od stotinu
dvadeset kvadrata, nota bene uredno nespomenuta u imovinskoj
kartici, zapravo roštilj.
Nema tu pomoći. Kada čovjek pogleda tko je ovom državom vladao
zadnjih tridesetak godina, bit će mu kristalno jasno da smo
zaslužili sve što nam se dogodilo.