Dokumentarni film 'Bez titlova' nagrađivanog austrijskog redatelja Michaela Glawoggera nedavno je u varaždinskom kinu Gaj pogledalo ni manje ni više nego četvero gledatelja.

Postoji kraj svijeta. Rub iza kojeg zjapi ponor iz prastarog mita o zemlji kao ravnoj ploči u koji još uvijek vjeruju teoretičari zavjere takozvani ravnozemljaši.

Austrijski redatelj Michael Glawogger ('Smrt radnika', 'Mega gradovi', 'Slava kurvi') svjesno se otisnuo iz vlastite zone komfora na dvogodišnju Odiseju po bjelosvjetskim pustopoljinama i zabitima, došao do ruba ponora i više se nikada nije vratio.

U naslijeđe nam je ostavio slike svijeta u diskrepanciji sa sadržajima lifestyle žurnala u kojima se obično iza 'dramatičnih' ispovijesti svjetskih ili domaćih celebrityja, marketinškom logikom korporativnog kapitalizma, and now for something completely different, konzumentu poput sedativa nudi protuteža prethodnom dramoletu u vidu praktičnih savjeta - od 'kako zadovoljiti osobu suprotnog spola' preko 'koje odjevne boje kombinirati za predstojeću sezonu' do 'kako zadržati mladenački izgled uz pomoć svježih krastavaca u sezoni kiselih'.

Margina društva zabilježena okom kamere Michaela Glawoggera u oskudici i svakodnevnoj borbi za preživljavanje ne mari za ideale vrlog novog zapadnog svijeta opterećenog kultom savršenstva te razapetog između užitka i zabave. Simbolički rub zemljine ploče zapravo je sumrak civilizacije u socijalnom, ekonomskom, političkom ili duhovnom smislu, a često nam je geografski bliži nego što slutimo.

'Najljepši film koji mogu zamisliti bio bi onaj koji nikad ne bi prestao' uvodne su riječi redatelja Glawoggera u prologu dokumentarca čiji naslov 'Untitled' ('Neimenovano') savršeno korespondira s njegovim sadržajem, a naročito s filmskom sintaksom u naknadno montiranom filmskom materijalu, što je rad redateljeve dugogodišnje suradnice Monike Willi.

Proizvod dvogodišnjeg putovanja Michaela Glawoggera i njegove ekipe, počevši od Austrije preko jugoistočne Evrope uključujući Hrvatsku, Bosnu, Srbiju i Kosovo pa sve do zapadne Afrike, je 105 minuta necenzuriranog montiranog filmskog materijala bez logične narativne linije, što u ovom slučaju gledatelja ni jednom trenutku ne zbunjuje i ne ostavlja ravnodušnim.

Dokumentarni prizori ljudske svakodnevnice tek povremeno podcrtani sentencama iz redateljeva dnevnika zajedno tvore surovu egzotiku koja na trenutke poprima metafizičke dimenzije pa tako scena magareće strvine ostavljene u nekoj pustari tik uz cestu sa svim uhu, oku i nosu neugodnim popratnim sadržajima (crvi, muhe, smrad) djeluje poput nekog nadrealnog prizora iz filmova čileanskog filmskog redatelja, pisca i gurua Alejandra Jodorowskog.

Film je sastavljen od fragmenata koji se nižu jedan za drugim mimo logike. Pokušat ću po sjećanju navesti neke od prizora. Usred pustare kamion istovaruje smeće. U kadar prvo ulaze koze, a za njima djeca i odrasli. Koze jedu ostatke trulog voća i povrća. Ljudi također tragaju za hranom. Dječak nalazi dvije kemijske olovke. Ni jedna ne piše. Baterijska lampa je također potrgana. Reciklaža smeća i dolazak kamiona je društveni događaj. Selo u Albaniji, ratom opustošena sela uz hrvatsko-srpsku granicu, parkiralište za magarce ispred zidina nekog drevnog grada u Africi, kopači zlata, nosači vode, total-kadar krajobraza i lokomotiva koja za sobom vuče nestvarno dugačku vagonsku kompoziciju, hrvanje u pijesku, vlak staje usred ničega i u otvoreni teretni vagon bez krova ulazi mlada crnkinja s bebom koja plače, ne znamo kamo putuju, ali nije ni bitno, zatim čemerna tučnjava opet negdje u Africi koja ulijeva osjećaj tuge, razlog nepoznat, i na kraju opet ona turobna pustopoljina od smetlišta, plastični otpad i stari kozar kojeg od kiše i vjetra štiti turban na glavi, grm i komad najlona.

Tako je otprilike snimljeni materijal o različitim kulturama i običajima intuitivno montirala Monica Willi koristeći se povremeno dnevničkim bilješkama M. Glawoggera koje čitaju glumice Fiona Shaw i Brigit Minichmayr. Bez titlova, bez suvišnih komentara, bez zaključka.

Tko zna, možda bi Michael Glawogger vođen idejom da napravi 'najljepši film koji nikad ne prestaje' beskompromisno još uvijek hodao s kamerom po udaljenim zabitima sve do srca tame civilizacije da nije 2014. godine umro u Liberiji od komplikacija izazvanih teškim oblikom malarije te bi 'Untitled' dužinom trajanja vjerojatno premašio 'Sotonski tango' Belè Tarra i 'Shoah' Claudea Lanzmanna.

'Postoji li negdje skriveni kutak svijeta u kojem te neće pronaći lokalna policija.'

'Tamo gdje se čovjek može skrasiti bez putovnice, vize, dokumenata i sakriti se od ostatka svijeta, postati nevidljiv.'

Te misli redatelj bilježi u dnevnik putnika pred sam kraj filma na svojoj zadnjoj destinaciji u Harperu u Liberiji, kao da time podsvjesno anticipira vlastiti prelazak u onu nepoznatu dimenziju iz koje se ni jedan putnik nikada nije vratio.

Dokumentarni film 'Bez titlova' nagrađivanog austrijskog redatelja Michaela Glawoggera nedavno je u varaždinskom kinu Gaj pogledalo je ni manje ni više nego četvero gledatelja. Da kino-operater pukim slučajem za vrijeme trajanja filma nije morao dežurati na blagajni zbog komedijice lokalnih gabarita, koja je iste večeri uslijedila nakon prve projekcije, broj gledatelja popeo bi se čak na okruglih pet.

No srećom i na koncu za pretpostaviti je da beskompromisni umjetnik posvećen filmu poput redatelja Michaela Glawoggera ne mari za statistiku i ad hoc bonus projekcije kako bi eventualno pomirio određene kvote. Njegov nagrađivani posthumno objavljen magnum opus za koji je (kako je to u jednom svom osvrtu spomenuo eminentni filmski kritičar Marko Stojiljković), Glawogger 'doslovno i metaforički bio spreman umrijeti' ionako nije namijenjen široj publici, a to je i više nego dovoljan razlog da ga se naknadno potraži i pogleda.

Ljudskom oku sad nevidljivo eterično tijelo Michaela Glawoggera i dalje luta po zabitima neke astralne dimenzije. Konačno bez putovnice. Snimao u miru.