Zanimljivo je promatrati kako je dim iz daleke Poljske sablaznio nekoga u zemlji koja ima tako respektabilno iskustvo u uništavanju i spaljivanju vlastite pisane riječi
Index librorum prohibitorum, sastavljen od
Katoličke crkve, službeni je popis zabranjenih
knjiga koje su na bilo koji način bile u raskoraku s dogmama
katoličke vjere, zbog čega je bilo zabranjeno čitati ih, držati
trajno i umnožavati.
Premda su pojedini crkveni sabori, poput onoga u Niceji ili,
primjerice, onoga u Carigradu, donosili odredbe o spaljivanju ili
oduzimanju nepoćudnih ‘heretičkih’ knjiga, kao prvi službeni ILB
obično se uzima onaj što ga je 1559. godine amenovao
papa Pavao IV.
U narednim godinama, ili bolje reći stoljećima koja su
uslijedila, popis je marljivo ažuriran, mijenjan i dopunjavan, i
sadržavao je nekoliko hiljada naslova utjecajnih pisaca,
filozofa, biologa i fizičara, od talijanskih astronoma, engleskih
prosvjetitelja, njemačkih protestanata i romantičara, francuskih
deista, enciklopedista i realističkih klasika koje danas smatramo
nosivim stupovima moderne europske kulture, pa do hrvatskih
benediktinaca, poput, primjerice, Ludovika Crijevića
Tuberona, koji je u svojim ‘Komentarima o vlastitom
vremenu’ zazivao svojevrsnu novu clunyjevsku reformu optužujući
svećenstvo za netoleranciju, nezasitnu pohlepu i raskalašen
život.
Sve što je po mišljenju Kongregacije indeksa moglo na bilo koji
način kontaminirati katoličke dogme, a onda kao posljedicu toga
dovesti u pitanje i povlašteni položaj klera u društvu, našlo se
na popisu zabranjenih knjiga.
Ili, obrnemo li malo priču, sve ono što je držalo do sebe, pisalo
i mislilo izvan zadanog uskog religijskog okvira, moglo se naći
uvrijeđenim ako se kojim slučajem na tom popisu nije našlo.
Službeni popis zabranjenih knjiga, mogli bismo reći, predstavljao
je, između ostalog, višestoljetnu borbu Crkve protiv
različitosti, protiv progresa i protiv pameti.
Činjenica da je posljednji ILP službeno ukinut sredinom
šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, točnije 1966., u duhu
reformi Drugog vatikanskog koncila, nipošto
međutim ne znači da je kler, baš kao ni pojedinci ili udruge
bliske njemu, odustao od ustaljene navike da propisuje što se
smije, a što ne smije čitati.
Na to nas uvijek lijepo podsjete u zadnje vrijeme vrlo česte i
vrlo žustre rasprave o popisima lektirnih naslova namijenjenim
ovdašnjim školarcima. Među zadnjima za koje su bile pripremljene
simbolične dogmatske lomače našli su se tako, da spomenemo tek
neke od najpoznatijih, Zoran Ferić, Dubravka
Ugrešić i Kristian Novak.
Na to nas je, uostalom, lijepo podsjetio i recentni slučaj
neimenovanog poljskog župnika, koji je u društvu dvojice
ministranata, zbunjenih i prestrašenih balavih dječaka, pred
zainteresiranom svjetinom doslovce spalio naramak po njemu
nepoćudnih knjiga.
Vrlo zainteresirano, vijest o tome prenijela je ovdašnja štampa i
gotovo svi nacionalni portali. I premda bi zapravo malo koga
trebala iznenaditi vijest o tome da je jedan praznoglavi mandril
u halji spalio metar knjiga, pa još k tome u pravovjernoj
Poljskoj, bilo je itekako zanimljivo čitati
komentare na društvenim mrežama i uvidjeti kako je rečeni cirkus
zgrozio slavensku braću nekoliko stotina kilometara južnije.
Zanimljivo ih je bilo čitati zbog toga što su i po tonu i po
retorici bili posve suprotni onima kojih se sjećamo iz vremena
kada je južina nosila pepeo naših, domaćih knjiga i tiskovina.
Zgodno je, naime, promatrati kako dim iz daleke Poljske danas
može sablazniti nekoga u zemlji koja ima tako respektabilno
iskustvo u uništavanju i spaljivanju vlastite pisane riječi.
Devedesetih godina hrvatske su biblioteke, na temelju političke,
nacionalne i ideološke isključivosti, ‘otpisale u dim’ gotovo tri
milijuna nepoćudnih knjiga.
Našlo se tu zaista svega i svačega, od srpskih prijevoda
Petra Pana, poezije Vladimira
Nazora i Dušana Radovića, do knjiga
vezanih uz povijesti Jugoslavije i
NOB-a.
Tadašnji ‘progon knjiga’ bio je izraz službene državotvorne
politike, a veo šutnje kojim je bio obavijen taj pad u barbarstvo
smatran je dokazom etničke i ideološke ispravnosti i domoljublja.
Po istoj toj poremećenoj logici, ustrajno javno spaljivanje
zagrebačkih Novosti, baš kao i spaljivanje
nekadašnjeg splitskog Feral Tribunea, i muk
kojim je svaki takav događaj popraćen, vjerojatno onda
predstavljaju izraz borbe protiv unutrašnjeg neprijatelja.
Kada je naposljetku bulumenta praznoglavih troglodita, na dječjoj
fašničkoj povorci u Kaštelima, u veljači prošle
godine, ritualno palila prvu hrvatsku slikovnicu o istospolnim
obiteljima, velika je većina danas zgroženih tada mudro
prešutjela skandal, držeći se čvrsto one ad hoc ponuđene priče
kako je riječ tek o jednom dobrodošlom satiričnom performansu.
Literarna piromanija ovdje nam, naravno, može poslužiti kao vrlo
zgodan case study za neke druge slučajeve, kada,
primjerice, umjesto knjiga, novina ili slikovnica gore tuđe kuće
ili tijela civila.
Ako ne prije, zadnjih tridesetak godina naučilo nas je tome da se
barbarstvo ne mjeri po sumanutosti samog čina, nego se mjeri po
etnicitetu samih barbara.
Kada budale pale knjige, mlate žene ili podižu desnice u zrak u
dalekom Wroclawu ili u Pirotu,
tada u pravilu govorimo o neotesanim divljacima.
Kada to isto rade budale u Zagrebu,
Kninu ili u Kaštelima, onda to
više nisu neotesani divljaci nego su, da se poslužimo rječnikom
jednog uglednog varaždinskog filozofa, ‘naši dečki’.