Vijesti / Kolumne

PIŠE: BRANKO DETELJ

Barbarstvo se kod nas ne mjeri po sumanutosti samog čina, nego po etnicitetu barbara

Barbarstvo se kod nas ne mjeri po sumanutosti samog čina, nego po etnicitetu barbara

Zanimljivo je promatrati kako je dim iz daleke Poljske sablaznio nekoga u zemlji koja ima tako respektabilno iskustvo u uništavanju i spaljivanju vlastite pisane riječi

Index librorum prohibitorum, sastavljen od Katoličke crkve, službeni je popis zabranjenih knjiga koje su na bilo koji način bile u raskoraku s dogmama katoličke vjere, zbog čega je bilo zabranjeno čitati ih, držati trajno i umnožavati.

Premda su pojedini crkveni sabori, poput onoga u Niceji ili, primjerice, onoga u Carigradu, donosili odredbe o spaljivanju ili oduzimanju nepoćudnih 'heretičkih' knjiga, kao prvi službeni ILB obično se uzima onaj što ga je 1559. godine amenovao papa Pavao IV.

U narednim godinama, ili bolje reći stoljećima koja su uslijedila, popis je marljivo ažuriran, mijenjan i dopunjavan, i sadržavao je nekoliko hiljada naslova utjecajnih pisaca, filozofa, biologa i fizičara, od talijanskih astronoma, engleskih prosvjetitelja, njemačkih protestanata i romantičara, francuskih deista, enciklopedista i realističkih klasika koje danas smatramo nosivim stupovima moderne europske kulture, pa do hrvatskih benediktinaca, poput, primjerice, Ludovika Crijevića Tuberona, koji je u svojim 'Komentarima o vlastitom vremenu' zazivao svojevrsnu novu clunyjevsku reformu optužujući svećenstvo za netoleranciju, nezasitnu pohlepu i raskalašen život.

Sve što je po mišljenju Kongregacije indeksa moglo na bilo koji način kontaminirati katoličke dogme, a onda kao posljedicu toga dovesti u pitanje i povlašteni položaj klera u društvu, našlo se na popisu zabranjenih knjiga.

Ili, obrnemo li malo priču, sve ono što je držalo do sebe, pisalo i mislilo izvan zadanog uskog religijskog okvira, moglo se naći uvrijeđenim ako se kojim slučajem na tom popisu nije našlo.

Službeni popis zabranjenih knjiga, mogli bismo reći, predstavljao je, između ostalog, višestoljetnu borbu Crkve protiv različitosti, protiv progresa i protiv pameti.

Činjenica da je posljednji ILP službeno ukinut sredinom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, točnije 1966., u duhu reformi Drugog vatikanskog koncila, nipošto međutim ne znači da je kler, baš kao ni pojedinci ili udruge bliske njemu, odustao od ustaljene navike da propisuje što se smije, a što ne smije čitati.

Na to nas uvijek lijepo podsjete u zadnje vrijeme vrlo česte i vrlo žustre rasprave o popisima lektirnih naslova namijenjenim ovdašnjim školarcima. Među zadnjima za koje su bile pripremljene simbolične dogmatske lomače našli su se tako, da spomenemo tek neke od najpoznatijih, Zoran Ferić, Dubravka Ugrešić i Kristian Novak.

Na to nas je, uostalom, lijepo podsjetio i recentni slučaj neimenovanog poljskog župnika, koji je u društvu dvojice ministranata, zbunjenih i prestrašenih balavih dječaka, pred zainteresiranom svjetinom doslovce spalio naramak po njemu nepoćudnih knjiga.

Vrlo zainteresirano, vijest o tome prenijela je ovdašnja štampa i gotovo svi nacionalni portali. I premda bi zapravo malo koga trebala iznenaditi vijest o tome da je jedan praznoglavi mandril u halji spalio metar knjiga, pa još k tome u pravovjernoj Poljskoj, bilo je itekako zanimljivo čitati komentare na društvenim mrežama i uvidjeti kako je rečeni cirkus zgrozio slavensku braću nekoliko stotina kilometara južnije.

Zanimljivo ih je bilo čitati zbog toga što su i po tonu i po retorici bili posve suprotni onima kojih se sjećamo iz vremena kada je južina nosila pepeo naših, domaćih knjiga i tiskovina.

Zgodno je, naime, promatrati kako dim iz daleke Poljske danas može sablazniti nekoga u zemlji koja ima tako respektabilno iskustvo u uništavanju i spaljivanju vlastite pisane riječi.

Devedesetih godina hrvatske su biblioteke, na temelju političke, nacionalne i ideološke isključivosti, 'otpisale u dim' gotovo tri milijuna nepoćudnih knjiga.

Našlo se tu zaista svega i svačega, od srpskih prijevoda Petra Pana, poezije Vladimira Nazora i Dušana Radovića, do knjiga vezanih uz povijesti Jugoslavije i NOB-a.

Tadašnji 'progon knjiga' bio je izraz službene državotvorne politike, a veo šutnje kojim je bio obavijen taj pad u barbarstvo smatran je dokazom etničke i ideološke ispravnosti i domoljublja.

Po istoj toj poremećenoj logici, ustrajno javno spaljivanje zagrebačkih Novosti, baš kao i spaljivanje nekadašnjeg splitskog Feral Tribunea, i muk kojim je svaki takav događaj popraćen, vjerojatno onda predstavljaju izraz borbe protiv unutrašnjeg neprijatelja.

Kada je naposljetku bulumenta praznoglavih troglodita, na dječjoj fašničkoj povorci u Kaštelima, u veljači prošle godine, ritualno palila prvu hrvatsku slikovnicu o istospolnim obiteljima, velika je većina danas zgroženih tada mudro prešutjela skandal, držeći se čvrsto one ad hoc ponuđene priče kako je riječ tek o jednom dobrodošlom satiričnom performansu.

Literarna piromanija ovdje nam, naravno, može poslužiti kao vrlo zgodan case study za neke druge slučajeve, kada, primjerice, umjesto knjiga, novina ili slikovnica gore tuđe kuće ili tijela civila.

Ako ne prije, zadnjih tridesetak godina naučilo nas je tome da se barbarstvo ne mjeri po sumanutosti samog čina, nego se mjeri po etnicitetu samih barbara.

Kada budale pale knjige, mlate žene ili podižu desnice u zrak u dalekom Wroclawu ili u Pirotu, tada u pravilu govorimo o neotesanim divljacima.

Kada to isto rade budale u Zagrebu, Kninu ili u Kaštelima, onda to više nisu neotesani divljaci nego su, da se poslužimo rječnikom jednog uglednog varaždinskog filozofa, 'naši dečki'.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.