Predavati, recimo, književnost danas, u srednjoj školi, negdje u Lici, u Gospiću ili Otočcu, a zaobići živog Damira Karakaša kao da ne postoji čini se besmislenim. Isto kao što se besmislenim čini raditi to isto u Varaždinu i prešutjeti roman 'Tijelo od soli' Nikole Leskovara.

Lektira pripada djetetu. Kako onome od šest, tako i onome od sedamnaest godina.

Ipak, postoje neki razumljivi razlozi zašto popisi lektirnih naslova iz dječje perspektive vrlo često izgledaju tek kao popisi lijepih želja u boljem ili kao slovo kondemnatorne presude u gorem slučaju.

Zavoljeti lijepu književnost, kako se to uobičajeno voli reći, zna biti isto kao i zavoljeti zubara. Vazda je tako bilo. Zazor od čitanja proizlazi iz moranja. Danas se tome čude samo oni što su manjak razumijevanja u međuvremenu nadomjestili viškom ambicija i naknadne pameti.

Zabluda o prijašnjim generacijama

Prevladava mišljenje da današnji klinci, za razliku od klinaca prije šezdeset ili trideset godina, da se ne vraćamo predaleko u prošlost, čitaju malo ili ništa.

Takvi zaključci sugeriraju zabludu da su generacije naših djedova i baka, a onda i naših roditelja, bile generacije kroničnih knjigoljubaca, sve odreda načitanih krležijanaca što su mjesece i formativne godine trošili u Nacionalnoj knjižnici, pogonjeni onom šašavom mandićevskom idejom da će jednog dana uspjeti pročitati kompletan knjižnični fond, od prve do posljednje knjige.

Kada bi to zaista bilo tako, tada bi svaki treći stanovnik ovog našeg budžaka bio u najmanju ruku kalibar Viktora Žmegača. Teška intelektualna artiljerija.

Kultura čitanja ostala je ista

Nisu se, naravno, promijenila djeca. Promijenila su se vremena, informacije i, što je možda još važnije, promijenila su se očekivanja. Kultura čitanja ostala je otprilike ista.

Svi odreda složit će se da su književnost i čitanje beskrajno važni, baš kao što su važni dobrota i poštenje, ali samo dok su u domeni fikcije. U praksi međutim stvari funkcioniraju bitno drugačije.

Obrazovni sustav, utemeljen na kurikulumima i pravilnicima, propisima i sugestijama, ustanovljen je tako da mladom čovjeku - umjesto da mu usadi ljubav prema literaturi - utjera strah u kosti od književnosti i da mu je ogadi u samom startu.

Kako država vidi sebe u budućnosti

Popis ponuđenih lektirnih naslova, kao, uostalom, i sva sila drugih obrazovnih dokumenata, važan je između ostalog i zato što u njemu piše kako država koja ga propisuje sebe vidi u budućnosti.

Hrvatska, znamo, ne mari mnogo o svojoj budućnosti, a ako joj se slučajno i zalomi kakav 'futuristički incident', on u pravilu jasno pokazuje kako su joj sve ambicije usmjerene k tome da jednoga dana stane uz bok Sjevernoj Koreji.

Tako se, primjerice, u novom kurikulumu materinskog jezika može pročitati da je cilj nastave književnosti ojačati osjećaj pripadnosti narodu i državi. Bildanje takvih osjećaja, znamo i to, jedno je od osnovnih obilježja svakog totalitarističkog režima.

Iskustva učenika i knjige

Postavlja se pitanje ima li smisla uporno inzistirati na knjigama i tekstovima koji ne korespondiraju s interesima i iskustvima učenika, i koji su primjereniji fakultetskom nivou i dobi u kojoj bismo već mogli govoriti o donekle formiranim čitateljskim preferencijama. Iskustvo, naime, pokazuje da od takvog inzistiranja nema velike koristi.

Zadnjih trideset godina, da se ne vraćamo predaleko u prošlost, a to potvrđuju i statistike što se svakog travnja objavljuju povodom Dana hrvatske knjige, zorno smo se mogli uvjeriti u to da je teško ili nemoguće napraviti čitatelja od nekoga kome u prvom razredu gimnazije nudite Muku svete Margarite, Bibliju i Augustinove Ispovijesti, u drugom Gundulića i Marulićevu Juditu, a u trećem Prijana Lovru.

Popis obaveznih djela završava Kiklopom

Ništa bolje ne prolaze ni maturanti. Popis obavezne lektire u četvrtom razredu srednje škole završava u ranom postmodernizmu sedamdesetih godina. Ako je vjerovati stručnjacima, zadnji roman objavljen u Hrvatskoj jesu Araličini Psi u trgovištu.

Novi kurikulum, donesen početkom godine, popis obaveznih djela za cjelovito čitanje završava Marinkovićevim Kiklopom. Romanom koji je objavljen prije pedeset i četiri godine.

Mi dakle živimo kao da ovdje, zadnjih pola stoljeća, nitko nije napisao ni slova. Najmanje dvije profilirane generacije pisaca, ona kvorumaška i ona fakovska, pobjegle su nam ispod radara. Brucoši književnosti ne znaju tko je Jurica Pavičić, kako će onda znati tko su Monika Herceg, Lidija Deduš ili Martina Vidaić.

'Orjunaška' generacija

Kada su se prije otprilike tri godine pojavile tendencije da se takvoj praksi napokon stane na kraj, odjednom je, preko noći, cijela generacija nadarenih splitskih pisaca diskvalificirana kao orjunaška, dok su, recimo, neki od najboljih suvremenih autora, poput Zorana Ferića, proglašeni besprizornim prostacima i pedofilima.

Pa smo se onda opet vratili na staro, po principu bolje da nitko ne čita ništa nego da čita Mišolovku Walta Disneya.

U tom smislu, jedno od važnijih pitanja koje se nametnulo u recentnim polemikama oko lektire – a slične se rasprave svako malo zakotrljaju u javnosti, i tako već godinama, svako malo ovdje iskrsne nekakva afera poput one s nesretnim Ježurkom ili još nesretnijom Annom Frank - jest treba li nastavnicima dopustiti slobodu u odabiru tekstova koji će se obrađivati na satovima materinskog jezika.

Sloboda u odabiru tekstova

Sloboda, dakako, sa sobom uvijek nosi određenu dozu rizika, ali nosi i benefite kojih nećemo postati svjesni tako dugo dok tu slobodu objeručke ne prihvatimo. U konkretnom slučaju ta se sloboda odnosi na problem osuvremenjivanja lektirnih preporuka.

Bi li neki takav, suvremeniji popis lektire, makar prošireni, koji bi nadopunjavao reducirani popis takozvanih kanonskih djela i koji bi onda sa sobom vukao i moderniji pristup u poučavanju književnosti, mogao podići generacije zainteresirane za knjigu, mi to u ovom trenutku ne možemo znati. Ono što znamo jest da ovaj koji danas imamo to sasvim sigurno neće.

Lektiru osuvremeniti i lokalno

Sloboda podrazumijeva da se lektira osuvremeni i lokalno. Evo kako. Predavati, recimo, književnost danas, u srednjoj školi, negdje u Lici, u Gospiću ili Otočcu, a zaobići živog Damira Karakaša kao da ne postoji čini se besmislenim.

Isto kao što se besmislenim čini raditi to isto u Varaždinu i prešutjeti roman 'Tijelo od soli' Nikole Leskovara.

Definirati ga tek kao bildungsroman značilo bi smjestiti ga u jedan prilično uski okvir, a ovaj roman je velik i širok koliko je široko nebo od Mostara, preko tuzlanske Kapije, pa sve do Varaždina.

Riječ je o romanu koji bi trebao pročitati svatko tko želi znati što nam se to točno dogodilo u zadnjih tridesetak godina.

O tom bi romanu danas trebalo govoriti djeci

Mi smo zaboravili pamtiti.

U ovoj jami, kaže autor na jednom mjestu, leže kosti mačaka koje su ubijale svoju braću životinje. Treba pamtiti, jer može se dogoditi da bratstvo i jedinstvo sutra propadne i da se pojavi netko tko će prekrajati povijest i tvrditi da su mačke bile junaci, a ne fašisti.

O tom bi, eto, romanu danas trebalo govoriti djeci. Ne sutra. Vrijeme nam tu neće biti saveznik. Sutra će biti prekasno.