Ovo nije priča o Dariju Kordiću. Odavno već Kordić nije problem ove države. Ovo je priča o jednom u mozak pojebanom društvu koje bez moralnog kompasa budućnost gradi na temeljima sramotne i nečasne prošlosti.
‘Bog iza rešetaka’, tako je nazvano predavanje
koje je na poziv studentskog kapelana Damira
Stojića zagrebačkim studentima, u kino dvorani
Studentskog doma ‘Stjepan Radić’, održao Dario
Kordić.
Ovako je don Stojić novinarima objasnio zašto je baš Kordića,
pravomoćno osuđenog ratnog zločinca, pozvao da studentima
svjedoči vjeru: ‘Pozvao sam ga samo iz jednog razloga, zato što
je imao iskustvo živoga Boga, Isusa Krista, dok
je odsluživao svoju kaznu u zatvoru. Drugim riječima, Dario
Kordić je doživio obraćenje. Kao studentski kapelan, želim da
studenti znaju da je Bog živ i da još uvijek dotiče srca nas
grešnika.’
Dugačak put do lica Svevišnjega
Nije Bog za svakoga. Koliko god bio živ. Dugačak put morao je
prijeći Dario Kordić ne bi li na koncu ugledao lice Svevišnjega.
Od Žepča i Busovače, preko Gruda, gdje se strelimice uspinjao u
hijerarhiji genocidne HR Herceg-Bosne, prinoseći usput stotine
nedužnih Bošnjaka dragom Bogu kao žrtve, pa sve do dalekog Haaga
i skučene zatvorske ćelije, gabarita četiri sa dva, u kojoj je
naposljetku i upoznao Gospodina.
Imao je hrvatski vitez u svemu tome nevjerojatnu sreću. Da je,
recimo, Gospodin odlučio pokucati samo koja vrata niže niz
hodnik, završio bi u sobi Radislava Krstića,
prvog Europljanina, još tamo od Nürnberga, koji
je zbog zločina u BiH osuđen za genocid.
Bog: ‘Parnicu ću osobno voditi’
Posjet se dogodio jedne noći, nakon otprilike osamnaest mjeseci
provedenih u holandijskom kazamatu. Svjedočanstvo zaslužuje biti
preneseno doslovce.
‘U tri sata, taj moj prostor, tu sobicu, zablještilo je svjetlo
koje je bilo nadnaravno, ja sam odmah osjetio, to vam ne treba
nitko reći, to vidite jer se događa nešto, nepripremljeni ste za
to, događa se nešto što je čudesno, događa se svjetlo koje nije
od ovoga svijeta(…) Čuo sam srcem jasan glas Božji, koji mi je
rekao tada, ne boj se, s tobom sam uvijek u svemu, imam plan za
tebe, plan dobra i ovu parnicu koja će slijediti ja ću osobno
voditi.’
Dario Kordić s veseljem je prihvatio pravnu pomoć s nebesa. Nije
on, uostalom, prvi koji je suočen s optužnicom svoju sudbinu
odlučio prepustiti u ruke Svemogućega. Epilog je dobro poznat, od
svih njih malo tko se uspio izvući s kaznom manjom od dvadeset
pet godina robije.
Bog nije bogznakakav advokat
Bog možda jest živ, ali nije bogzna kakav advokat. Mnogo bolje u
pravilu su prolazili oni koji su se za pomoć obratili
Čedi Prodanoviću.
Dario Kordić nije Bogu uzeo za zlo aljkavost i nesnalaženje u
sudnici. Nakon što je u austrijskom zatvoru odležao dvije trećine
kazne, a proglašen je odgovornim za najgore zločine, među kojima
je i pokolj u Ahmićima 1993., vratio se u
Hrvatsku kao pop-ikona. Na aerodromu ga je dočekalo raspamećeno
mnoštvo predvođeno biskupom Košićem, groupijem u
haljini, koji mu je teatralno izljubio ruke.
Primordijalno zlo na biskupskim usnama
Ovo međutim nije priča o Dariju Kordiću. Odavno već Kordić nije
problem ove države.
Ovo je priča o jednom u mozak pojebanom društvu koje bez moralnog
kompasa budućnost gradi na temeljima sramotne i nečasne
prošlosti. O Crkvi i njezinim biskupima i kapelanima s čijih
usana, umjesto poruka ljubavi i mira, metastazira primordijalno
zlo.
Ovo je priča o jednom sveučilištu koje počasne doktorate dila
Kordićevu hercegovačkom kamaradu Čoviću. O
indoktriniranim studentima kojima je milije moliti nego misliti
svojom glavom.
Ovo je priča o državi koja je propala prije nego što je stala na
svoje noge.
Stotinu i šesnaest nedužnih iz Ahmića
Dario Kordić odslužio je kaznu, spoznao Boga i sada svjedoči
vjeru.
Stotinu i šesnaest nedužnih Bošnjaka iz Ahmića, od kojih je
najmlađa bila tromjesečna beba, već odavno nema tu priliku. Ne
zato što su herezi i što boga ne bi imali.