Vijesti / Kolumne

PIŠE: NIKOLA LESKOVAR

Mali joint za čovjeka, ali velik za Hrvatsku

Mali joint za čovjeka, ali velik za Hrvatsku
Privatna arhiva / Ilustracija

Možda će se nekome učiniti da je teror ipak prejaka riječ da bi se opisala vrsta vladavine u kojoj se nekome oduzme lijek i utamniči ga se, no zavirimo u rječnik i pogledajmo što piše pod natuknicom 'teror'.

'Čovjek je marihuana koja hoda', izjavio je pisac David Albahari u intervjuu za portal Buka prije nekoliko godina i ta mi je rečenica izronila iz podsvijesti gledajući okupljene ljude kako puše poput truba goleme smotuljke u srijedu na varaždinskom Korzu na skupu podrške 'Zapali na Korzu za slobodnu konoplju'.

Prvi takav skup u Hrvatskoj kojeg se sjećam zvao se Marš za slobodu marihuane, a organiziran je prije 19 godina na glavnome zagrebačkom trgu. Glavnu ulogu marihuane koja hoda utjelovio je tada osebujni umjetnik Mario Kovač koji je povorku prema klubu Močvari poveo uzvikom: 'Ovo je mali joint za čovjeka, ali veliki za Zagreb i čovječanstvo!' Otada se barem jednom godišnje negdje u Hrvatskoj organizira sličan skup.

U Varaždinu skup su organizirali Centar za istraživanje društva, zajednica Legaliziraj i Vutropedija, a održan je i u drugim većim gradovima poput Zagreba, Rijeke, Splita, Pule i Zadra. U ovih se 19 godina od zagrebačkog Marša do varaždinskog skupa očito u zakonu ništa nije promijenilo, a vjerojatno ni neće. Međutim, ovakve inicijative nisu dobre samo za zdravlje oboljelih nego su dobrodošle i za zdravlje društva, jer je marihuana odnosno legalizacija marihuane još uvijek – tabu tema, a o tabu temama valja raspravljati.

Na skupu smo saznali da Hrvatska ima gotovo toliko pušača marihuane koliko ima i branitelja – više od 400.000 Hrvata dnevno konzumira travu, kojima treba pribrojiti 6.500 ljudi koji boluju od multiple skleroze i 50.000 ljudi koji boluju od raka.

Saznali smo i da je predsjednica pomilovala Huanita Luksetića, osuđenog na dvije godine zatvora jer je uzgajao konoplju kako bi se mogao liječiti. Huanito je najzorniji primjer žrtve okrutnog zakonodavstva i pravosuđa koje melje pojedinca, ali što je s 400.000 drugih tihih glasova, ako je vjerovati organizatorima da je doista riječ o tolikom broju Hrvata koji svaki dan puše travu? Oni su marginalizirani, etiketirani kao narkići i propalice – koje također ne valja etiketirati, nego ih razumjeti – kao građani trećeg reda, jer su mjesta među građanima drugoga reda već popunili oni koji puše samo cigarete ili motaju duhan. Etiketirati znači neargumentirano (o)suditi, iznijeti/iznositi mišljenje o komu ili o čemu.

Polovinom osamdesetih (možda i malo ranije) stvari su se izmjenile u znanstvenom pogledu. Naime, tada je utvrđeno da svi sisavci – posebno ljudi – imaju u sebi urođeni kanabiodni sistem. Drugim riječima, to znači da čovjekov organizam sam proizvodi svoju marihuanu, tj. da je čovjek marihuana koja hoda, da se ponovo osvrnemo na riječi pisca Davida Albaharija.

Pušenje marihuane dobrim je dijelom socijalno uvjetovano. Čak i neki parovi koje poznajem i koji imaju djecu, nakon što bebu stave spavat, odmah motaju joint. Pušenje marihuane mnogima je intimna, individualna duhovna djelatnost, koja ima svoja pravila etike.

Htjeli mi to ili ne, kultura pušenja trave postaje kao kultura uzgoja vinove loze i ispijanja vina našim roditeljima, a daljnja prohibicija može uzrokovati i rezultirat će samo novim nezadovoljstvom građana, a broj ilegalnih plantaža od Prevlake pa sve do Dunava će se povećavati, dok će hrvatsko pravosuđe biti pretrpano slučejevima tinejdžera koji su sankcionirani jer su u parku zapalili joint pa opet pravosudni djelatnici neće stići razmišljati o pravim društvenim problemima.

Zašto? Uzrok problema organizatori prosvjeda 'Zapali na Korzu za slobodnu konoplju' vide u hrvatskom zakonodavstvu, a posredno preko toga u pravosuđu, koje mnogi intelektualci s kojima sam se susretao tijekom višegodišnjega novinarskoga rada vide kao rak-ranu našeg društva, spomenut ću samo književnika i novinara Dragu Hedla. Zato bi organizatori ovog prosvjeda vjerojatno najradije i zakonodavnim i pravosudnim glavešenima prepisali kakav preparat od marihuane da zalječe rak-ranu hrvatskog društva, a možda je taj preparat upravo – legalizacija.

Nije tajna da kanabis može promijeniti mentalno stanje. Pitanje je, može li ta mentalna promjena pomoći poboljšanju kvalitete nečijeg života ili nečijem kreativnom procesu? U literaturi kanabis je opisivan kao muza koja potkrepljuje pojedince i potiče kreativni genij. Carl Sagan, Salvador Dali i William Shakespeare pušili su kanabis, navodi se u časopisu Berkeley Medical Journal Sveučilišta u Kaliforniji.

U nedavnom intervjuu Lady Gaga, bivša studentica njujorške umjetničke škole Tisch, koja je ove godine ponijela tri nagrade na Grammyju – priznala je svoj umjetnički odnos prema marihuani, tvrdeći otvoreno: 'Pušim puno trave kad pravim glazbu', a da ne spominjemo i bezbroj drugih grupa, kao Morcheebu, koju smo mogli gledati na jednom od proteklih Špancirfesta, a nadjenula si je ime prema slengu za kanabis 'cheeba'.

U posljednje vrijeme i u Hrvatskoj javne osobe češće izlaze iz ormara sa svojim iskustvima: Krešo Beljak, Radimir Čačić, Anka Mrak Taritaš, Siniša Hajdaš Dončić i Ivan Čehok, a oko legalizacije borili su se Mirela Holy i Ivan Pernar

Još jedna od etiketa koje se prišivaju pušačima trave je – lijenost. Međutim, navedeni benefiti konzumacije marihuane, kako proizlazi iz tekstova, nikako ne rezultiraju lijenošću, nego kreativnošću i u najgorem slučaju – relaksacijom i zdravim, dubokim snom.

Zato je prikladno navesti tvrdnju Vjerana Skurjenog iz Centra za istraživanje društva – da su ljenčine zapravo ljudi koji predstavljaju hrvatski administrativni aparat – jer ne obavljaju svoj posao, odnosno još nisu uskladili direktive s direktivama Europske unije.

– Podzakonske regulative koje su donesene i na bazi koje se maltretira ostatak populacije koja koristi konoplju su de facto nezakonite. U suprotnosti su i s direktivama EU, to znači da se administrativni aparat trudi biti lijen i ne obavljati svoje poslove. To je u najmanju ruku lijenost, nerad i teror – rekao je Vjeran Skurjeni iz Udruge Centar za istraživanje društva.

Teror, rekao je gospodin Skurjeni. Da, teror. Možda će se nekome učiniti da je teror ipak prejaka riječ da bi se opisala vrsta vladavine u kojoj se nekome oduzme lijek i utamniči ga se, no zavirimo u Rječnik hrvatskih riječi Velikog Anića i pogledajmo što piše pod natuknicom 'teror'.

Piše: vladavina nasilja s progonima, fizičkim ugrožavanjem, utamničenjem, protjerivanjem i uništavanjem ideoloških, političkih ili vjerskih neistomišljenika i protivnika ili pripadnika druge nacionalnosti; strahovlada.

Dakle, kad se nekome oduzme lijek – zar mu se ne ugrožava fizičko stanje? Kad se nekoga zatvori u ćeliju na dvije godine – zar to nije utamničenje? A ako se nekome oduzme sloboda snagom sile, bez pristanka osobe koja je utamničena – zar to zajedno nije – vladavina nasilja?

A zašto se to događa? – zato što oni koji smatraju da je marihuana najveća pošast društva ne dijele isto mišljenje s onima koji vjeruju da je marihuana lijek. A kako bismo mogli definirati čin ljudi koji bi pozatvarali i protjerali sve one koji s njima ne dijele isto mišljenje nego – protjerivanje i uništavanje neistomišljenika? Zar sve to zajedno nije strahovlada? – kako nam objašnjava jezikoslovac u Rječniku. Sad nam je i to jasnije.

Kao zaključak navest ću još jedan citat književnika Davida Albaharija:

'Države koje žele biti percipirane kao suvremene demokratske tvorevine morat će omogućiti svojim građanima siguran i zakonom reguliran način distribucije marihuane.'

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Reci što misliš!