Možda će se nekome učiniti da je teror ipak prejaka riječ da bi se opisala vrsta vladavine u kojoj se nekome oduzme lijek i utamniči ga se, no zavirimo u rječnik i pogledajmo što piše pod natuknicom 'teror'.
‘Čovjek je marihuana koja hoda’, izjavio je pisac David
Albahari u intervjuu za portal Buka prije nekoliko godina i ta mi je
rečenica izronila iz podsvijesti gledajući okupljene ljude kako
puše poput truba goleme smotuljke u srijedu na varaždinskom Korzu
na skupu podrške ‘Zapali na Korzu za slobodnu konoplju’.
Prvi takav skup u Hrvatskoj kojeg se sjećam zvao se Marš za
slobodu marihuane, a organiziran je prije 19 godina na
glavnome zagrebačkom trgu. Glavnu ulogu marihuane koja hoda
utjelovio je tada osebujni umjetnik Mario Kovač
koji je povorku prema klubu Močvari poveo uzvikom: ‘Ovo je mali
joint za čovjeka, ali veliki za Zagreb i
čovječanstvo!’ Otada se barem jednom godišnje negdje u
Hrvatskoj organizira sličan skup.
U Varaždinu skup su organizirali Centar za istraživanje
društva, zajednica Legaliziraj i
Vutropedija, a održan je i u drugim većim
gradovima poput Zagreba, Rijeke, Splita, Pule i Zadra. U ovih se
19 godina od zagrebačkog Marša do varaždinskog skupa očito u
zakonu ništa nije promijenilo, a vjerojatno ni neće. Međutim,
ovakve inicijative nisu dobre samo za zdravlje oboljelih nego su
dobrodošle i za zdravlje društva, jer je marihuana odnosno
legalizacija marihuane još uvijek – tabu tema, a o tabu temama
valja raspravljati.
Na skupu smo saznali da Hrvatska ima gotovo toliko pušača
marihuane koliko ima i branitelja – više od 400.000 Hrvata dnevno
konzumira travu, kojima treba pribrojiti 6.500 ljudi koji boluju
od multiple skleroze i 50.000 ljudi koji boluju od raka.
Saznali smo i da je predsjednica pomilovala Huanita
Luksetića, osuđenog na dvije godine zatvora jer je
uzgajao konoplju kako bi se mogao liječiti. Huanito je najzorniji
primjer žrtve okrutnog zakonodavstva i pravosuđa koje melje
pojedinca, ali što je s 400.000 drugih tihih glasova, ako je
vjerovati organizatorima da je doista riječ o tolikom broju
Hrvata koji svaki dan puše travu? Oni su marginalizirani,
etiketirani kao narkići i propalice – koje također ne valja
etiketirati, nego ih razumjeti – kao građani trećeg reda, jer su
mjesta među građanima drugoga reda već popunili oni koji puše
samo cigarete ili motaju duhan. Etiketirati znači neargumentirano
(o)suditi, iznijeti/iznositi mišljenje o komu ili o čemu.
Polovinom osamdesetih (možda i malo ranije) stvari su se
izmjenile u znanstvenom pogledu. Naime, tada je utvrđeno da svi
sisavci – posebno ljudi – imaju u sebi urođeni kanabiodni sistem.
Drugim riječima, to znači da čovjekov organizam sam proizvodi
svoju marihuanu, tj. da je čovjek marihuana koja hoda, da se
ponovo osvrnemo na riječi pisca Davida Albaharija.
Pušenje marihuane dobrim je dijelom socijalno uvjetovano. Čak i
neki parovi koje poznajem i koji imaju djecu, nakon što bebu
stave spavat, odmah motaju joint. Pušenje marihuane mnogima je
intimna, individualna duhovna djelatnost, koja ima svoja pravila
etike.
Htjeli mi to ili ne, kultura pušenja trave postaje kao kultura
uzgoja vinove loze i ispijanja vina našim roditeljima, a daljnja
prohibicija može uzrokovati i rezultirat će samo novim
nezadovoljstvom građana, a broj ilegalnih plantaža od Prevlake pa
sve do Dunava će se povećavati, dok će hrvatsko pravosuđe biti
pretrpano slučejevima tinejdžera koji su sankcionirani jer su u
parku zapalili joint pa opet pravosudni djelatnici neće stići
razmišljati o pravim društvenim problemima.
Zašto? Uzrok problema organizatori prosvjeda ‘Zapali na Korzu za
slobodnu konoplju’ vide u hrvatskom zakonodavstvu, a posredno
preko toga u pravosuđu, koje mnogi intelektualci s kojima sam se
susretao tijekom višegodišnjega novinarskoga rada vide kao
rak-ranu našeg društva, spomenut ću samo književnika i novinara
Dragu Hedla. Zato bi organizatori ovog
prosvjeda vjerojatno najradije i zakonodavnim i pravosudnim
glavešenima prepisali kakav preparat od marihuane da zalječe
rak-ranu hrvatskog društva, a možda je taj preparat upravo –
legalizacija.
Nije tajna da kanabis može promijeniti mentalno stanje. Pitanje
je, može li ta mentalna promjena pomoći poboljšanju kvalitete
nečijeg života ili nečijem kreativnom procesu? U literaturi
kanabis je opisivan kao muza koja potkrepljuje pojedince i potiče
kreativni genij. Carl Sagan, Salvador Dali i
William Shakespeare pušili su kanabis, navodi se
u časopisu Berkeley Medical Journal Sveučilišta u
Kaliforniji.
U nedavnom intervjuu Lady Gaga, bivša studentica
njujorške umjetničke škole Tisch, koja je ove godine ponijela tri
nagrade na Grammyju – priznala je svoj umjetnički odnos prema
marihuani, tvrdeći otvoreno: ‘Pušim puno trave kad pravim
glazbu’, a da ne spominjemo i bezbroj drugih grupa, kao
Morcheebu, koju smo mogli gledati na jednom od
proteklih Špancirfesta, a nadjenula si je ime
prema slengu za kanabis ‘cheeba’.
U posljednje vrijeme i u Hrvatskoj javne osobe češće izlaze iz ormara sa svojim iskustvima:
Krešo Beljak, Radimir Čačić, Anka Mrak Taritaš, Siniša
Hajdaš Dončić i Ivan Čehok, a oko
legalizacije borili su se Mirela Holy i
Ivan Pernar.
Još jedna od etiketa koje se prišivaju pušačima trave je –
lijenost. Međutim, navedeni benefiti konzumacije marihuane, kako
proizlazi iz tekstova, nikako ne rezultiraju lijenošću, nego
kreativnošću i u najgorem slučaju – relaksacijom i zdravim,
dubokim snom.
Zato je prikladno navesti tvrdnju Vjerana
Skurjenog iz Centra za istraživanje društva – da su
ljenčine zapravo ljudi koji predstavljaju hrvatski
administrativni aparat – jer ne obavljaju svoj posao, odnosno još
nisu uskladili direktive s direktivama Europske
unije.
– Podzakonske regulative koje su donesene i na bazi koje se
maltretira ostatak populacije koja koristi konoplju su de facto
nezakonite. U suprotnosti su i s direktivama EU, to znači da se
administrativni aparat trudi biti lijen i ne obavljati svoje
poslove. To je u najmanju ruku lijenost, nerad i teror – rekao je
Vjeran Skurjeni iz Udruge Centar za istraživanje društva.
Teror, rekao je gospodin Skurjeni. Da, teror. Možda će se nekome
učiniti da je teror ipak prejaka riječ da bi se opisala vrsta
vladavine u kojoj se nekome oduzme lijek i utamniči ga se, no
zavirimo u Rječnik hrvatskih riječi Velikog Anića i pogledajmo
što piše pod natuknicom ‘teror’.
Piše: vladavina nasilja s progonima, fizičkim ugrožavanjem,
utamničenjem, protjerivanjem i uništavanjem ideoloških,
političkih ili vjerskih neistomišljenika i protivnika ili
pripadnika druge nacionalnosti; strahovlada.
Dakle, kad se nekome oduzme lijek – zar mu se ne ugrožava fizičko
stanje? Kad se nekoga zatvori u ćeliju na dvije godine – zar to
nije utamničenje? A ako se nekome oduzme sloboda snagom sile, bez
pristanka osobe koja je utamničena – zar to zajedno nije –
vladavina nasilja?
A zašto se to događa? – zato što oni koji smatraju da je
marihuana najveća pošast društva ne dijele isto mišljenje s onima
koji vjeruju da je marihuana lijek. A kako bismo mogli definirati
čin ljudi koji bi pozatvarali i protjerali sve one koji s njima
ne dijele isto mišljenje nego – protjerivanje i uništavanje
neistomišljenika? Zar sve to zajedno nije strahovlada? – kako nam
objašnjava jezikoslovac u Rječniku. Sad nam je i to jasnije.
Kao zaključak navest ću još jedan citat književnika Davida
Albaharija:
‘Države koje žele biti percipirane kao suvremene demokratske
tvorevine morat će omogućiti svojim građanima siguran i zakonom
reguliran način distribucije marihuane.’