Vijesti / Kolumne

PIŠE: GORDANA FODER

O čemu se priča: Koliko moraš biti glup ili lud da ideš krivotvoriti diplomu?

O čemu se priča: Koliko moraš biti glup ili lud da ideš krivotvoriti diplomu?
Varaždinski.hr

'Čudimo se što su nam mladi s trideset godina još nevjenčani, bez partnera, bez djece, žive s roditeljima, a ova mama je živi primjer majke koja svoje dijete drži na pupčanoj vrpci i s dvadeset i nešto.'

Nakon što su otkrivene neke lažne diplome u MZOS, ministrica je naredila provjeru svih diploma nastavnika i profesora u osnovnim i srednjim školama. Oni normalni odmahivali su glavom uz objašnjenje: 'Nemoguće. Nema takvih u prosvjeti. Tko je blesav da krivotvori diplomu da bi radio u školi za bijednu plaću i puno poniženja i stresa'. Ali! Vjerovali ili ne - našlo ih se. 

Lažne diplome

Priča se tako u zadnje vrijeme o lažnim diplomama otkrivenima u prosvjetarskim krugovima. Teško za povjerovati, ali među nastavnicima i profesorima nađeno je do sada osmero ljudi s lažnim diplomama.

Postavlja se pitanje koliko moraš biti glup ili u najmanju ruku lud da ideš krivotvoriti diplomu i onda riskirati blamiranje i raditi loše plaćen i necijenjen posao. Kažu neki da ne bi krivotvorili diplomu ispod tisuću petsto eura plaće. A ovi s lažnim diplomama po školama rade za osamstotinjak eura i još im skače tko hoće po glavi. 

Što je bilo u glavama tih ljudi koji su lažirali diplome kako bi se zaposlili u školama? Iznenadan poziv da baš moraju raditi s djecom? Nesposobnost da završe eventualno započet profesorski ili učiteljski fakultet? Što? Pa kad već ideš u rizik krivotvorenja diplome nekog fakulteta, odaberi barem neko unosno i prestižno zanimanje. 

I tako se prosvjetari čudom čude kolegama koji im zapravo nisu legalni kolege, čudom se čude što inače ugledni kolege zapravo nemaju valjanu diplomu, čudom se čude kako nekome uopće takva glupost može pasti na pamet. A provjere diploma još nisu gotove. Tko zna koliko je još takvih freakova koji su lagali da bi mogli raditi u školi. O tempora, o mores!

Mama na fakultetu

Ne, nije mama upisala fakultet, nego je mama svoje dijete dovela do vrata fakulteta, do kabineta profesora i čekala vani dok je dijete polagalo ispit. Ne, nije dijete invalid, niti je dijete s posebnim potrebama. Prije bi se reklo da je mama s posebnim potrebama kad punoljetnom 'djetetu' ne dozvoljava da ima svoj život. Slijedi priča o mami, studentu, zadatku  i fakultetu.

Povod ovom dijelu teksta je jedan student druge (brojkom: 2.) godine studija elektrotehnike na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu (TVZ), jedan ispitni zadatak iz kolegija Vjerojatnost i statistika (copy / paste zadatka: 'Na uzorku od 60 slučajno izabranih studentica Visoke škole za sponzoruše u Svrzigaćama 27. 11. 2017. provedeno je anketiranje o ukupnom broju ljudi s kojima su dosad bile u intimnoj vezi'. - izvor jutarnji.hr) i jedna mama. 

Mami iz priče nije se svidio ovaj zadatak. Citiram njezine riječi: 'Malo je reći da sam ogorčena zbog teksta zadataka po kojima je moj sin pripremao ispit. Molim vas, pitajte našu ministricu što ona misli o ovim zadacima i kakvi to ljudi predaju našoj djeci' (izvor: jutarnj.hr)

Neš' ti djeteta od dvadeset godina. Na drugoj godini fakulteta. Eiii, na drugoj godini fakulteta ti se mama ide buniti zbog zadatka o sponzorušama. Pa na fakultetima nema djece. Tamo su sve punoljetne osobe i to svojevoljno. Ako im se nešto ne sviđa slobodni su u svakom trenutku prekinuti studij. Gospođa mama očito ne zna da fakultet nije osnovna škola koja je obvezna. Čudo da nije tražila roditeljski sastanak. 

Čudimo se što su nam mladi s trideset godina još nevjenčani, bez partnera, bez djece, žive s roditeljima, a ova mama je živi primjer majke koja svoje dijete drži na pupčanoj vrpci i s dvadeset i nešto. Pa kad će se taj osamostaliti ako mu na drugoj godini faksa mama pregledava zadaću? 

No nije ova mama jedina. Još ih se nađe koje vode dječicu 'za ruku' na fakultet. Koje traže konzultacije kod profesora. One, ne studenti, njihova vrla dječica. Najveći vic od svega je što ih uopće nije sram. Nije im nimalo neugodno. O tempora, o mores!

Kamo nakon osnovne ili srednje škole?

Poznajem tako neke osmaše, moje bivše učenike. A poznajem i maturante, također moje bivše učenike. I sretnem ja i jedne i druge i onako, znatiželjno i dobroćudno pitam: što ćeš, kamo ćeš  nakon osmog razreda/srednje škole? Odgovor je bio identičan: NE ZNAM. Skoro je početak ožujka. Upisi su za svega četiri mjeseca. Ni osmaši ni maturanti pojma nemaju (barem oni s kojima sam ja razgovarala)  što će dalje sami sa sobom.

Jedna mi je osmašica rekla: 'Pa ne znam kud bi se upisala, ništa me ne zanima.' Sličan sam odgovor dobila i od maturanta s kojim sam razgovarala. Kaže mi maturant: 'Zašto se od nas traži da s osamnaest godina znamo što želimo u životu?'. O dijete drago, pa kad će se to od vas tražiti ako ne s osamnaest? S trideset? 

Kakva su to vremena došla da djeca ne znaju što bi sama sa sobom, da ih ništa ne zanima? Gdje je problem? U kome je problem? Zašto djecu i mlade ništa ne zanima, lutaju bez cilja? Želim svoj toj djeci da u što skorije vrijeme odluče i shvate što ih zanima u životu i da se sretno upišu u odabrane škole i fakultete. O tempora, o mores!

Školske uniforme

Opet u neke škole dolaze upitnici jesu li za nošenje kuta/uniformi ili ne. I svake se godine kupuju uniforme - majice i one stoje doma, nitko ih ne nosi. Svake se godine potroši hrpa novaca za te majice koje bi trebale glumiti uniforme, umjesto da se kupe druge potrepštine za školu koje bi se koristile i koje bi bile korisne. Neki nikako shvatiti. Djeca ne vole uniformiranost. I točka. O tempora, o mores!

O svemu i svačemu se u i oko škole priča u zadnje vrijeme. Priča se i o Loomenu, i o tome kako je djeci teško učiti, i o lektiri, i o kurikulu povijesti, o puno se stvari priča… ali o svemu tome neki drugi put. Čuđenjima u školstvu nikad kraja. O tempora, o mores!

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Reci što misliš!