'Na obveznom popisu lektire nema suvremenih hrvatskih književnika. Kao da i ne postoje. Ferić je u javnosti proglašen pedofilskom literaturom, Šesto je nemoralna i tako dalje. Kvazimoralisti u društvu 'rade reda' u lektiri. Zato i jesmo tu gdje smo.'

Bu - hu! Izašao je novi Nacionalni kurikul (da, stručni i pametni kažu da nije kurikulum nego kurikul pa ćemo se toga držati) hrvatskog jezika za osnovne i srednje škole.

Objavljen je u Narodnim novinama, dakle vrijedi. E pa u tom novom kurikulu su kao lektira navedena svega dva do tri lektirna naslova po razredu kao obvezna za pročitati i obraditi. Upućeni znaju da to nije ništa novoga, i do sad su kao obavezna bila dva do tri naslova po razredu.

Ali! E sad se stvar komplicira. Nema u novom kurikulu proširenog popisa lektire. Nema napisanih, kao preporuka, još dvadesetak djela od kojih učitelj može birati što će zadati za čitanje svojim učenicima. Učiteljima je dana sloboda u izboru lektirnih naslova. 

Vriskovi, uglavnom bez pokrića

I sad, nema proširenog popisa, nastalo je sveopće vrištanje kako su 'izbačeni' neki lektirni naslovi. Kako može biti izbačeno nešto što niti nije bilo igdje? Plače se masovno za Ježevom kućicom. Ježa su iz lektire deložirali još početkom devedesetih kad su na njegovo mjesto ubacili Jadranku Kosor i njezin Dobar dan, kako ste.

Od tih devedesetih, kad je Ježeva kućica postala politički nepodobna, tog naslova duuugo nije bilo niti na proširenom popisu lektire. Obrađivali su to djelo samo pojedini, hrabri učitelji. I sad plač i kuknjava - Ježevu kućicu su izbacili iz lektire. Bu - hu! A tamo neke daleke devedeset i nekoje nitko 'ni a ni be' nije rekao zašto Ježeva kućica leti iz lektire van. Licemjerno. 

Onda, Dnevnik Ane Frank. Definitivno djelo koje treba svako mlado stvorenje pročitati. Ali ni taj naslov nije bio obvezna lektira već se nalazio u proširenom, izbornom popisu lektire za osmi razred. Ako je bio na izbornom popisu znači da nije bio obavezan već su nastavnici birali hoće li učenici morati pročitati ili ne. 

Ista je stvar s Malim princem. I on nikad nije bio obvezna već samo izborna lektira. Dakle nije izbačen. Jer nikada niti nije bio obvezan. Na proširenom popisu nalazi se tekna dvadeset devetom mjestu za izbor. 

Toliko o plaču za lektirnim 'izbačenim' naslovima u osnovnoj školi. Sve je to drečanje u prazno i bez pokrića. Po srednjoj školi neću niti grebati jer ionako čitaju samo nadobudni tinejdžeri, ostali pročitaju kratak sadržaj na internetu i misle da je to - to. 

Čitaju li uopće djeca?

Plač i kuknjava su dosegli tolike razmjere da ispada da djeca ništa drugo ne rade nego čitaju obveznu lektiru. I sad će, eto, biti zakinuti za 'Pipi dugu čarap'u koja isto nije bila u obveznom popisu lektire za četvrti razred osnovne škole. 

Koliko djeca čitaju vidi se po pokušajima prevare učitelja već u četvrtom razredu osnovne škole. Lektira Duh u močvari (ni taj naslov nije obvezan). Dijete donijelo savršene zabilješke. Ali, kad je trebalo usporediti roman i film - ništa. Nada. Nula. Zero. Zašto? Zato što malac nema pojma koje su razlike, jer knjigu u rukama imao nije niti ju je pročitao, jer razlike nisu navedene u kratkom sadržaju koji je preletio niti je imao od kud prepisati razlike filma i romana kao što je prepisao zabilješke. 

I nije taj delegat jedini. Klinci okreću očima kad treba čitati lektiru. Zlo im je od knjiga čim se nešto 'mora' ma koliko neka knjiga bila dobra. Prema tome, djeci uopće ne nedostaje prošireni popis lektire. Njima je sasvim dovoljno i ovo što je kao obvezno navedeno u novom kurikulu. 

No, to ne znači da će sad nastavnici ravnati prema tim (ne)interesima učenika za čitanjem. Ionako se djeci sve i svašta i previše popušta, žive pod staklenim zvonom. Pa i ovom klincu koji uvaljuje prepisane bilješke Duha u močvari pomogao je roditelj naći ih na internetu. Sve što rade, rade s roditeljskim blagoslovom. 

Pomirimo se s činjenicom: današnja djeca NE čitaju. Barem ne većina njih. I točka. Današnju djecu ne zanimaju knjige, imaju lošu tehniku čitanja, nemaju naviku čitanja. Većina njih. (Optužena sam da uopćavam i pretjerujem u svojim tekstovima pa sad svako malo moram stavljati ograde – op. a.)

Sloboda ili križ?

A sad da se pozabavimo realnim pitanjem oko popisa lektire u novom kurikulu. Neimanjem proširenog popisa dano je nastavnicima i profesorima na slobodnu volju da sami izaberu dodatna djela koja će njihovi učenici čitati kao lektiru. Jer jedno ili dva djela godišnje su skoro pa ništa. Je li baš zdravo da nastavnici imaju punu slobodu pri izboru lektire? 

Struka je mišljenja da bi u Nacionalni kurikul za osnovnu školu trebali uvrstiti sve prihvatljive lektirne naslove. Zašto? Pa da se, recimo, ne bi događalo da nastavnik izabere neko djelo za lektiru, pa se nađe  neki nabrijani roditelj žaliti zašto je izabrano baš to djelo, a onda nastavnik nema uporište kojim će se pravdati zašto od svojih učenika traži da pročitaju baš to djelo.

Krenu li se roditelji žaliti, a ima ih raznih (već viđeno i proživljeno u vrištanju oko nekih lektirnih naslova da su neprimjereni, kao na primjer nedavna hajka na roman Bum Tomica ili ilustracije u slikovnici Hrabrica, jel'te), roditelja mislim, nastavnik se nema čime pravdati zašto je baš određeno djelo stavio na svoj popis lektire. U nastavnikovu obranu neće stati nitko, razumije se.

Ostaje sam u 'borbi' s nabijanim roditeljima. MZO ovim kukikulom hrvatskog jezika daje na znanje da pere ruke od lektire, da ne želi stajati iza popisa lektire, pogotovo nakon raznih drečanja i hajki na pojedine naslove. Najlakše je sve svaliti na leđa učitelja pa nek' oni sami vade kestenje iz vatre. 

Nakon što su se i nastavnici i javnost pobunili oko ovakvog krnjeg popisa lektire, donesen je zaključak kako će putem ankete nastavnici Hrvatskog jezika birati spisak knjiga za lektiru. Hau jes nou, sad će se tisuće nastavnika složiti što treba biti na popisu lektire. A učitelje razredne nastave opet nitko ništa ne pita. Kao da četiri godine nemaju sa svojim učenicima lektiru. 

Na obveznom popisu lektire nema suvremenih hrvatskih književnika. Kao da i ne postoje. Ferić je u javnosti proglašen pedofilskom literaturom, Šesto je nemoralna i tako dalje. Svašta. Kao da je Dekameron moralan. Ili neka druga djela. Kvazimoralisti u društvu 'rade reda' u lektiri. Zato i jesmo tu gdje smo. 

I sad, baš iz inata svima odoh čitati Ferića.