Dokumentarni film ‘Shoah’ (heb. užas) iz 1985.
godine, francuskog redatelja Claudea Lanzmanna,
predočava nam sav užas i posljedice nacističkog dance
macabrea u doba Holokausta.
Materijal za film prikupljan je 12 godina, a samo u razdoblju od
1974. do 1981. godine Lanzmann je snimio otprilike 300 sati
potresnih svjedočanstava na osnovu iskaza preživjelih Židova te
nekoliko njemačkih časnika, koji, kao i većina njihovih zemljaka
u to doba, ‘nisu znali što se zapravo događa’ pa stoga nisu ni
razbijali glavu oko učestalih redoslijeda vožnje ‘specijalnih
vlakova’, u kojima se ionako nalazio, birokratski rečeno, samo
‘teret’.
Sudbina ‘tereta’, židovskog naroda, nažalost, bila je već
zapečaćena konsenzusom o ‘konačnom rješenju’ – genocidu –
donesenom 20. siječnja 1942. godine prilikom sastanka vodećih
njemačkih dužnosnika u vili Vannsee na jezeru pored
Berlina.
Eufemistička birokratska terminologija
Sofisticirana industrija smrti, pomno razrađena do detalja,
impotentnom birokratskom terminologijom i eufemizmima kozmetički
je maskirala vlastito zlo, dok su veliki dio konformistički
šutljivo raspoloženog društva povremeno inkomodirale kolone ili
jauci zatočenika u iščekivanju njihovog zadnjeg transporta.
‘Shoah’ je dokumentarni film o smrti koji je vlastitog autora u
12 godina, koliko je trajao proces rada na njemu, ‘iscrpio i
lišio volje za životom’. ‘Shoah’ je film o šutnjom potpomognutom
genocidu, o narodima koji su svoje Židove otpremili u stočnim
vagonima, naslijedili njihovu imovinu da bi se tridesetak godina
nakon toga, još uvijek obrađujući onu istu oranicu pored
Treblinke, Sobibora ili
Belzeca, sa sentimentom i nekim zagonetnim
osmijehom na licu sjećali imućnih i radišnih susjeda te, kako
kažu Poljakinje, ‘lijepih Židovki za kojima su se njihovi muževi
redovito okretali’.
Osmijeh kao obrambeni mehanizam
Osmijeh je i na licu Lanzmannova sugovornika Židova koji je
preživio jedan od zloglasnih koncentracijskih logora. Obrambeni
mehanizam, osmijeh, u diskrepanciji je s diskursom koji se odvija
u tom trenutku, ali očito nužno potreban, jer neki od sugovornika
odustaju od razgovora kad im silom zatomljeni i po cijenu
vlastitog opstanka zaboravljeni užasi po kojima su prisiljeni
kopati iznova isplivaju na površinu duše.
I tako dok jedni osmijehom zatomljuju bol, drugi njime prikrivaju
osjećaj stida zbog vlastitog ideološkog dezangažmana i šutnje
koja je je bila nametnuta i prihvaćena kao moralna obaveza
društva te jedno od načela lojalnosti sistemu.
Nakon zla nema poezije
Njemački filozof Theodhor Adorno
tvrdio je kako je nemoguće užase koncentracijskih logora
predočiti umjetnošću ili, preciznije rečeno, da se samo barbari
mogu baviti pisanjem poezije nakon takvih strahota.
U njemačkoj se književnosti zaista dugo poslije rata nije pisalo
čak ni o bombardiranjima njemačkih gradova i stradanjima
vlastitog naroda, upravo zbog stida da se ne bi moralo pisati i o
onome što je prethodilo tim zračnim napadima.
Traumatične društvene teme u književnosti zamijenile su kič
sentimentalne reminescencije o ljubavi, ljepoti domovine,
obitelji i vjeri. Bio je to paravan lažnih sjećanja kojima se
nacija nastojala ograditi od sramotnih epizoda vlastite
prošlosti.
Heretici kao mrzitelji svetinja
Svaki pokušaj dekonstrukcije takvog imaginarija lojalno i
pravovjerno društvo odbacuje, a ‘heretike’ stigmatizira kao
mrzitelje svega onoga što je u tom trenutku naciji sveto pa makar
se te svetinje, kao ljetos i u Hrvata, uglavnom svele na lik i
djelo vodećeg korifeja hrvatske ekstremne desnice i
njegovog pastirskog rocka, jednog nogometnog izbornika ili
običnog dresa na kockice.
U žiži tog uniformiranog ludila mase, dok su Hrvatske vode tiho
preuzimali koncesionari, deklarirati se protiv terevenki koje su
uslijedile nakon nogometnog prvenstva značilo je preuzeti na sebe
stigmu mrzitelja svega hrvatskog.
Univerzalna poruka za nove naraštaje
U godinama koje su uslijedile nakon ‘Shoaha’, pa sve do danas,
upotreba termina ‘holokaust’ univerzalno se primjenjuje u
slučajevima masovnih ubojstava usmjerenih protiv etničkih, rasnih
ili religijskih grupa. Publicirana potresna svjedočanstva u formi
romana, kratkih priča ili dnevničkih zapisa Victora
Klemperera, Anne Frank, Tadeuscza Borowskog, Chila Rajchmana,
Prima Levija, Hanne Krall i drugih baštinimo kao
dokumente zlog vremena s univerzalnom porukom nadolazećim
naraštajima, a ta je – ‘da se ne zaboravi i ne ponovi’.
I stoga bi im se trebalo uvijek i iznova vraćati. Naročito danas
kad Europom sve više dominiraju ekstremno desne političke
partije, koje pak u svoje redove regrutiraju sve više
mladih.
Preusmjeravanje bijesa
Populističko fašistički fetišizam (Žižek) jest
modus operandi ekstremne desnice s kojim se narodni bijes
redovito usmjerava sa stvarnih problema društva uzrokovanih
spregom politike i korporativnog kapitalizma na fetiš iliti
vanjskog neprijatelja, a to može biti, ovisno o potrebi i
okolnostima, Židov, Srbin, Cigan, Slovenac, Finac, Dalmatinac,
Bosanac ili bilo koji (kako se to danas u kulturnijim sredinama
kolokvijalno i malograđanski došljacima pejorativno i
eufemistički tepa) ‘dotepenec’.
U društvu u kojem je već svaki sokak iznjedrio surogat svojeg
malog kaplara, ‘uglednog’ člana stranke, VIP-uzvanika na državnim
dernecima i predsjedničkim inauguracijama, spremnog da u
politički kriznom trenutku redovito dolije kap ulja na vatru, u
društvu u kojem svako malo na nekom zidu osvane poruka mržnje
nekog mladog ‘buntovnika’ s neizostavnim ustaškim znakovljem, u
društvu u kojem za ispravak grafita ‘nepoznatog’ autora iz ‘Ubi
Srbina’ u ‘Ljubi Srbina’ slijedi anonimna kaznena prijava, dakle
u takvim okolnostima izbacivanje iz školske lektire
‘Dnevnika Anne Frank’ s pravom ne bi trebalo
smatrati pukim slučajem već, ako ne promišljenim, onda barem
nemoralnim i neodgovornim aktom odgovornih u korist poticanja
daljnje kolektivne društvene amnezije.
Uostalom, kao što je u okviru ozbiljnog javnog diskursa društveno
nemoralna i neodgovorna dekontekstualizacija ustaškog pozdrava
‘za dom spremni’ te isticanje njegove kohezivne i motivacijske
uloge u Domovinskom ratu. Naročito ako o tome s pozicije
politički odgovornog subjekta nekompetentno palamudi jedan doktor
humanističkih znanosti, koji za vrijeme Domovinskog rata nije,
štono bi se reklo, ni prismrdio bojištu.
Golobradi sinekuristi
Zapravo, kad se stvar sagleda preciznije, moglo bi se zaključiti
da se ekstremnijoj bulumenti proklamatora nacionalizma u Hrvata
pridružuje sve više golobradih ideološki desno orijentiranih
sinekurista koje rat nije ni okrznuo i kojima politički angažman
nije moralna obaveza prema zajednici, već poluga za probitak i
pozicioniranje na društvenoj ljestvici.
K tomu u prilog valja se osvrnuti i na recentni Facebook-proljev
splitskog vijećnika Martina Pauka, mladog
gojenca stranke Neovisni za Hrvatsku. Veći dio
sadržaja tog čemernog pledoajea huliganima, koji su divljački i
bez razloga nasrnuli palicama na vaterpoliste beogradskog
vaterpolskog kluba Crvena Zvezda, svodi se na
stari, bezbroj puta od raznih vic mahera izdeklamiran vic u kojem
Hrvati negdje u Srbiji, pazeći da se ne sazna od kuda su
porijeklom, srpskom konobaru naručuju ‘dve mešane pizze’, a on ih
provali te simpatično i glasno proslijedi narudžbu viknuvši
glasno ‘daj bre ovamo dve kombinovane za ove ustaše’.
Otrcan vic kao stvarni događaj
Sve kad bi izuzeli šovinističku retoriku i licemjernu političku
korektnost u post scriptumu tog po zajednicu toksičnog zoon
politikona, u kojem mudroser ‘osuđuje fizičko nasilje, ali i
provokaciju također’, prebacujući time teret krivnje na žrtve,
njegov Facebook-status, tendenciozno zamišljen kao duhovito
poučan, ispada, blago rečeno, budalast. Poglavito zbog toga što
gradski vijećnik u okviru ozbiljnog diskursa jedan otrcani vic do
detalja prepričava kao stvarni događaj, koji se, eto, koje li
slučajnosti, dogodio baš ‘splitskim vaterpolistima u Beogradu
prilikom jednog gostovanja’.
Sintaksa, a bogme i sintagma, uvodnog dijela u kojem navodi kako
se to dogodilo ‘jednom njegovom prijatelju s faksa koji je igrao
u više splitskih klubova pa je tako jednom sa nekom od tih
momčadi otišao na gostovanje u Beograd’ al pari je uvodnim
frazama većine bajki ‘bio jednom jedan…’ i tako dalje.
‘Dobili su što su zaslužili’
Pritom se mladi vijećnik splitskog ogranka famozne stranke ne
libi održati žrtvama divljačkog napada i moralnu bukvicu o
kulturi odijevanja na ‘neprijateljskom terenu’, koju su u
njegovoj Facebook-bajci splitski vaterpolisti usvojili te na
beogradsku večeru otišli u ‘civilki’, za razliku od srpskih
sportaša koji su ‘provocirajući i šepureći se splitskom Rivom u
svojim dresovima dobili to što su zaslužili’.
Ukratko, ovo bi bila moralna pouka iliti naravoučenije ove po
društvo maligne basne iz mašte mladog izdanka domoljubno
ekstremne desnice, koji će, vođen svojom čemernom logikom, vrlo
vjerojatno osuditi i silovanje, no samo ukoliko žena svojim, za
muški rod provokativnim, stilom oblačenja, ‘šepureći se’, sama
nije isprovocirala nemili događaj te time dobila to što je
zaslužila.
Generator širenja mržnje
Da ta njegova budalaština na Facebooku nije kao daljnji generator
širenja mržnje i potencijalno opasna, na njenu efemernost ne bi
bilo vrijedno potrošiti ni retka.
U jeku jačanja europskih radikalno desnih političkih opcija
nacije povijesnim revizionizmom i mitovima pokušavaju izbrisati
sramotne epizode vlastitih prošlosti. Tamo gdje prestaje
činjenična povijest nastupa mit.
Kako uostalom protumačiti tu balavandersku fascinaciju
fašističkom ideologijom jedne generacije koja je rat dočekala uz
Teletubbiese ili Male leteće
medvjediće, da bi gradivo poslije rata nadoknadila
sabranim djelima Marka Perkovića, osim
zadojenošću mitovima koji im se opetovano implementiraju na
različite načine.
Da se ne zaboravi
Stavljanjem ad acta ‘Dnevnika Anne Frank’, koji u sebi, između
ostalog, nosi duboku humanističku poruku ‘da se ne zaboravi’, je
korak dalje ka brisanju fragmenata činjenične povijesti iz
kolektivne društvene memorije i mitologizaciji
društva.
Anna Frank umrla je u ožujku 1945. u njemačkom
koncentracijskom logoru Belsen–Belsen u svojoj petnaestoj godini
života. Vrijedi usput napomenuti da je ‘dobila je to što je
zaslužila’ samo zato jer je bila židovske krvi. Tek toliko. Da se
ne zaboravi.