Dokumentarni film 'Shoah' (heb. užas) iz 1985. godine, francuskog redatelja Claudea Lanzmanna, predočava nam sav užas i posljedice nacističkog dance macabrea u doba Holokausta. 

Materijal za film prikupljan je 12 godina, a samo u razdoblju od 1974. do 1981. godine Lanzmann je snimio otprilike 300 sati potresnih svjedočanstava na osnovu iskaza preživjelih Židova te nekoliko njemačkih časnika, koji, kao i većina njihovih zemljaka u to doba, 'nisu znali što se zapravo događa' pa stoga nisu ni razbijali glavu oko učestalih redoslijeda vožnje 'specijalnih vlakova', u kojima se ionako nalazio, birokratski rečeno, samo 'teret'.

Sudbina 'tereta', židovskog naroda, nažalost, bila je već zapečaćena konsenzusom o 'konačnom rješenju' -  genocidu - donesenom 20. siječnja 1942. godine prilikom sastanka vodećih njemačkih dužnosnika u vili Vannsee na jezeru pored Berlina. 

Eufemistička birokratska terminologija

Sofisticirana industrija smrti, pomno razrađena do detalja, impotentnom birokratskom terminologijom i eufemizmima kozmetički je maskirala vlastito zlo, dok su veliki dio konformistički šutljivo raspoloženog društva povremeno inkomodirale kolone ili jauci zatočenika u iščekivanju njihovog zadnjeg transporta. 

'Shoah' je dokumentarni film o smrti koji je vlastitog autora u 12 godina, koliko je trajao proces rada na njemu, 'iscrpio i lišio volje za životom'. 'Shoah' je film o šutnjom potpomognutom genocidu, o narodima koji su svoje Židove otpremili u stočnim vagonima, naslijedili njihovu imovinu da bi se tridesetak godina nakon toga, još uvijek obrađujući onu istu oranicu pored Treblinke, Sobibora ili Belzeca, sa sentimentom i nekim zagonetnim osmijehom na licu sjećali imućnih i radišnih susjeda te, kako kažu Poljakinje, 'lijepih Židovki za kojima su se njihovi muževi redovito okretali'. 

Osmijeh kao obrambeni mehanizam

Osmijeh je i na licu Lanzmannova sugovornika Židova koji je preživio jedan od zloglasnih koncentracijskih logora. Obrambeni mehanizam, osmijeh, u diskrepanciji je s diskursom koji se odvija u tom trenutku, ali očito nužno potreban, jer neki od sugovornika odustaju od razgovora kad im silom zatomljeni i po cijenu vlastitog opstanka zaboravljeni užasi po kojima su prisiljeni kopati iznova isplivaju na površinu duše. 

I tako dok jedni osmijehom zatomljuju bol, drugi njime prikrivaju osjećaj stida zbog vlastitog ideološkog dezangažmana i šutnje koja je je bila nametnuta i prihvaćena kao moralna obaveza društva te jedno od načela lojalnosti sistemu.

Nakon zla nema poezije

Njemački filozof Theodhor Adorno tvrdio je kako je nemoguće užase koncentracijskih logora predočiti umjetnošću ili, preciznije rečeno, da se samo barbari mogu baviti pisanjem poezije nakon takvih strahota.

U njemačkoj se književnosti zaista dugo poslije rata nije pisalo čak ni o bombardiranjima njemačkih gradova i stradanjima vlastitog naroda, upravo zbog stida da se ne bi moralo pisati i o onome što je prethodilo tim zračnim napadima. 

Traumatične društvene teme u književnosti zamijenile su kič sentimentalne reminescencije o ljubavi, ljepoti domovine, obitelji i vjeri. Bio je to paravan lažnih sjećanja kojima se nacija nastojala ograditi od sramotnih epizoda vlastite prošlosti. 

Heretici kao mrzitelji svetinja

Svaki pokušaj dekonstrukcije takvog imaginarija lojalno i pravovjerno društvo odbacuje, a 'heretike' stigmatizira kao mrzitelje svega onoga što je u tom trenutku naciji sveto pa makar se te svetinje, kao ljetos i u Hrvata, uglavnom svele na lik i djelo vodećeg korifeja hrvatske ekstremne desnice i njegovog  pastirskog rocka, jednog nogometnog izbornika ili običnog dresa na kockice. 

U žiži tog uniformiranog ludila mase, dok su Hrvatske vode tiho preuzimali koncesionari, deklarirati se protiv terevenki koje su uslijedile nakon nogometnog prvenstva značilo je preuzeti na sebe stigmu mrzitelja svega hrvatskog.

Univerzalna poruka za nove naraštaje

U godinama koje su uslijedile nakon 'Shoaha', pa sve do danas, upotreba termina 'holokaust' univerzalno se primjenjuje u slučajevima masovnih ubojstava usmjerenih protiv etničkih, rasnih ili religijskih grupa. Publicirana potresna svjedočanstva u formi romana, kratkih priča ili dnevničkih zapisa Victora Klemperera, Anne Frank, Tadeuscza Borowskog, Chila Rajchmana, Prima Levija, Hanne Krall i drugih baštinimo kao dokumente zlog vremena s univerzalnom porukom nadolazećim naraštajima, a ta je - 'da se ne zaboravi i ne ponovi'.

I stoga bi im se trebalo uvijek i iznova vraćati. Naročito danas kad Europom sve više dominiraju ekstremno desne političke partije, koje pak u svoje redove regrutiraju sve više mladih.  

Preusmjeravanje bijesa

Populističko fašistički fetišizam (Žižek) jest modus operandi ekstremne desnice s kojim se narodni bijes redovito usmjerava sa stvarnih problema društva uzrokovanih spregom politike i korporativnog kapitalizma na fetiš iliti vanjskog neprijatelja, a to može biti, ovisno o potrebi i okolnostima, Židov, Srbin, Cigan, Slovenac, Finac, Dalmatinac, Bosanac ili bilo koji (kako se to danas u kulturnijim sredinama kolokvijalno i malograđanski došljacima pejorativno i eufemistički tepa) 'dotepenec'. 

U društvu u kojem je već svaki sokak iznjedrio surogat svojeg malog kaplara, 'uglednog' člana stranke, VIP-uzvanika na državnim dernecima i predsjedničkim inauguracijama, spremnog da u politički kriznom trenutku redovito dolije kap ulja na vatru, u društvu u kojem svako malo na nekom zidu osvane poruka mržnje nekog mladog 'buntovnika' s neizostavnim ustaškim znakovljem, u društvu u kojem za ispravak grafita 'nepoznatog' autora iz 'Ubi Srbina' u 'Ljubi Srbina' slijedi anonimna kaznena prijava, dakle u takvim okolnostima izbacivanje iz školske lektire 'Dnevnika Anne Frank' s pravom ne bi trebalo smatrati pukim slučajem već, ako ne promišljenim, onda barem nemoralnim i neodgovornim aktom odgovornih u korist poticanja daljnje kolektivne društvene amnezije. 

Uostalom, kao što je u okviru ozbiljnog javnog diskursa društveno nemoralna i neodgovorna dekontekstualizacija ustaškog pozdrava 'za dom spremni' te isticanje njegove kohezivne i motivacijske uloge u Domovinskom ratu. Naročito ako o tome s pozicije politički odgovornog subjekta nekompetentno palamudi jedan doktor humanističkih znanosti, koji za vrijeme Domovinskog rata nije, štono bi se reklo, ni prismrdio bojištu. 

Golobradi sinekuristi

Zapravo, kad se stvar sagleda preciznije, moglo bi se zaključiti da se ekstremnijoj bulumenti proklamatora nacionalizma u Hrvata pridružuje sve više golobradih ideološki desno orijentiranih sinekurista koje rat nije ni okrznuo i kojima politički angažman nije moralna obaveza prema zajednici, već poluga za probitak i pozicioniranje na društvenoj ljestvici. 

K tomu u prilog valja se osvrnuti i na recentni Facebook-proljev splitskog vijećnika Martina Pauka, mladog gojenca stranke Neovisni za Hrvatsku. Veći dio sadržaja tog čemernog pledoajea huliganima, koji su divljački i bez razloga nasrnuli palicama na vaterpoliste beogradskog vaterpolskog kluba Crvena Zvezda, svodi se na stari, bezbroj puta od raznih vic mahera izdeklamiran vic u kojem Hrvati negdje u Srbiji, pazeći da se ne sazna od kuda su porijeklom, srpskom konobaru naručuju 'dve mešane pizze', a on ih provali te simpatično i glasno proslijedi narudžbu viknuvši glasno 'daj bre ovamo dve kombinovane za ove ustaše'. 

Otrcan vic kao stvarni događaj

Sve kad bi izuzeli šovinističku retoriku i licemjernu političku korektnost u post scriptumu tog po zajednicu toksičnog zoon politikona, u kojem mudroser 'osuđuje fizičko nasilje, ali i provokaciju također', prebacujući time teret krivnje na žrtve, njegov Facebook-status, tendenciozno zamišljen kao duhovito poučan, ispada, blago rečeno, budalast. Poglavito zbog toga što gradski vijećnik u okviru ozbiljnog diskursa jedan otrcani vic do detalja prepričava kao stvarni događaj, koji se, eto, koje li slučajnosti, dogodio baš 'splitskim vaterpolistima u Beogradu prilikom jednog gostovanja'. 
Sintaksa, a bogme i sintagma, uvodnog dijela u kojem navodi kako se to dogodilo 'jednom njegovom prijatelju s faksa koji je igrao u više splitskih klubova pa je tako jednom sa nekom od tih momčadi otišao na gostovanje u Beograd' al pari je uvodnim frazama većine bajki 'bio jednom jedan...' i tako dalje. 

'Dobili su što su zaslužili'

Pritom se mladi vijećnik splitskog ogranka famozne stranke ne libi održati žrtvama divljačkog napada i moralnu bukvicu o kulturi odijevanja na 'neprijateljskom terenu', koju su u njegovoj Facebook-bajci splitski vaterpolisti usvojili te na beogradsku večeru otišli u 'civilki', za razliku od srpskih sportaša koji su 'provocirajući i šepureći se splitskom Rivom u svojim dresovima dobili to što su zaslužili'. 

Ukratko, ovo bi bila moralna pouka iliti naravoučenije ove po društvo maligne basne iz mašte mladog izdanka domoljubno ekstremne desnice, koji će, vođen svojom čemernom logikom, vrlo vjerojatno osuditi i silovanje, no samo ukoliko žena svojim, za muški rod provokativnim, stilom oblačenja, 'šepureći se', sama nije isprovocirala nemili događaj te time dobila to što je zaslužila.

Generator širenja mržnje

Da ta njegova budalaština na Facebooku nije kao daljnji generator širenja mržnje i potencijalno opasna, na njenu efemernost ne bi bilo vrijedno potrošiti ni retka.
U jeku jačanja europskih radikalno desnih političkih opcija nacije povijesnim revizionizmom i mitovima pokušavaju izbrisati sramotne epizode vlastitih prošlosti. Tamo gdje prestaje činjenična povijest nastupa mit. 

Kako uostalom protumačiti tu balavandersku fascinaciju fašističkom ideologijom jedne generacije koja je rat dočekala uz Teletubbiese ili Male leteće medvjediće, da bi gradivo poslije rata nadoknadila sabranim djelima Marka Perkovića, osim zadojenošću mitovima koji im se opetovano implementiraju na različite načine.  

Da se ne zaboravi

Stavljanjem ad acta 'Dnevnika Anne Frank', koji u sebi, između ostalog, nosi duboku humanističku poruku 'da se ne zaboravi', je korak dalje ka brisanju fragmenata činjenične povijesti iz kolektivne društvene memorije i mitologizaciji društva.  

Anna Frank umrla je u ožujku 1945. u njemačkom koncentracijskom logoru Belsen–Belsen u svojoj petnaestoj godini života. Vrijedi usput napomenuti da je 'dobila je to što je zaslužila' samo zato jer je bila židovske krvi. Tek toliko. Da se ne zaboravi.