Vijesti / Kolumne

PIŠE: BRANKO DETELJ

Tko se može čuditi lažnim diplomama u državi u kojoj je beščašće podignuto na razinu moralnog imperativa

Tko se može čuditi lažnim diplomama u državi u kojoj je beščašće podignuto na razinu moralnog imperativa
Varaždinski.hr, PIXSELL

Lažnih diploma naći će se, primjerice, i u jednoj Njemačkoj. Razlika je samo u tome što se tamo intelektualna krema, i to vrlo sporadično, u rijetkim momentima moralnog posrnuća, ugleda u ološ, a ovdje se ološ gotovo u pravilu ugleda u društveno-političku i intelektualnu elitu.

Bit će tome skoro dvadeset godina kako je mladi liječnik Siniša F. preko noći postao prava medijska zvijezda.

Nacionalna štampa nije tih dana štedjela tintu izvještavajući o fenomenu ambicioznog kirurga koji je zaogrnut bijelom kutom, sa stetoskopom nonšalantno prebačenim preko vrata, derao klompe po linoleumu kardiologije, obilazio pacijente, odrađivao šihte i vizite, marljivo dežurao i šivao rane.

Možda je u tih godinu dana, koliko će potrajati njegova odiseja po vonjavim labirintima bolničkih hodnika, uspio spasiti i pokoji život. Nikada to nećemo saznati.

Što je međutim rečenog Sinišu činilo toliko drukčijim od ostalih kolega? Nije on radio zapravo ništa što liječnici i inače ne rade. Zašto je onda baš on, od svih onih petnaest hiljada liječnika koliko ih je tada bilo na plaći u ovdašnjim špitalima, postao miljenikom sedme sile?

Drukčijim ga je činila vrlo zabavna činjenica da on ustvari uopće nije bio liječnik. I ne samo to, da cijela stvar bude još zabavnija, zahvaljujući lažnom predstavljanju uspio se zaposliti u čak dvije bolnice, u Vinogradskoj i u Dubravi.

No, zabavi ni tu nije kraj. Kada su jednu liječnicu s njegova odjela novinari upitali kako je moguće da godinu dana nitko nije primijetio da se mladi doktor lažno predstavlja, ona je odgovorila da to nitko nije mogao primijetiti zato što se gospodin Siniša prema svima ponašao jako bahato pa nikome nije padalo na pamet da ga išta pita, a kamoli da ide kontrolirati njegovu diplomu.

Siniša F. na koncu je sudskim pravorijekom oslobođen svih optužbi, a od bijele je kute odustao tek kada je koju godinu kasnije propao kao student medicine. Kako je interes javnosti za njegov slučaj s vremenom kopnio, u skladu s logikom novinarske službe i zahtjevima aktualnosti, tako su u njegove herostratske cipele svako malo uskakali drugi.

Jedna od takvih bila je i stanovita Marina K.G. koja je zahvaljujući lažnoj diplomi u službi provela čak osam godina.

Da stvar bude zabavnija, informaciju o njenoj krivotvorenoj diplomi nadležnima je navodno proturio ni više ni manje nego njen vlastiti muž. Može li još zabavnije? Naravno da može. U tih osam godina njena je diploma bez ikakvih problema prošla čak tri provjere.

No, zabavi ni tu nije kraj. Nije se, naime, rečena Marina na temelju krivotvorene diplome zaposlila u nekom poljoprivrednom kombinatu ili u nekoj provincijskoj područnoj školi. Ne, zaposlila se, nećete vjerovati, baš u policiji.

Kako je to moguće? Znakovit odgovor na to pitanje ponudila je sutkinja Općinskog suda – uvijek kada je trebala predočiti svoju diplomu pokazivala je izrazitu bahatost.

Ovih se dviju epizoda prisjetim svaki puta kada u novinama pukne kakav prigodni skandalčić s lažnim predstavljanjem ili krivotvorenjem dokumenata pa sam ih se tako sjetio i ovih dana slušajući ministricu Blaženku Divjak koja je na izvanrednoj pres-konferenciji komentirala aktualnu aferu s lažnim diplomama u resoru znanosti i obrazovanja.

Po duši govoreći, ne bih znao objasniti zašto je tome tako, jer spomenuti slučajevi niti su prvi takvi zabilježeni niti, bogami, spadaju u red najbesramnijih. Krivotvorenje diploma, lažno predstavljanje te plagiranje tuđih diplomskih i doktorskih radova u Hrvatskoj se već desetljećima smatra jednim od najupečatljivijih segmenata nacionalnog folklora.

Otkako se još onomad pročula priča kako je sam Otac Nacije, koji je zanat pekao u Beogradu prepisujući Grlićeve eseje, doktorirao na zadarskom Sveučilištu tako što je jednostavno prepisao disertaciju Ljube Bobana, poslije toga je sve išlo glatko.

Potpredsjednik Sabora prepisao je tako kompletan diplomski rad zajedno s pripadajućim tipfelerima. Jedna je sutkinja Ustavnog suda, dapače zamjenica predsjednice, mrtva hladna prepisala gotovo polovicu znanstvenog rada i to ne od bilo koga, već od tajnika tog istog suda.

Istaknuti docent zagrebačkog Ekonomskog fakulteta svojedobno se na natječaj za stipendiju Zaklade Marijan Hanžeković prijavio sa znanstvenim člankom doslovno prevedenim s Interneta, samo što je u proplamsaju lucidnosti umjesto 'SAD' jednostavno upisao 'Hrvatska'.

U zadnje dvije godine samo je u Ministarstvu uprave otkriveno tridesetak lažnih diploma i svjedodžbi. Ništa se međutim ne može mjeriti s Bandićevim Holdingom gdje je dosad otkriveno preko tristo lažnih diploma. Nakon ove zastrašujuće spoznaje nešto se manje čudnim čini podatak da u zagrebačkoj Gradskoj upravi, u sklopu Službe za poslove pružanja usluga, tamo na drugom katu, postoji cijeli jedan Pododsjek za poslove fotokopiranja.

Ozbiljnih optužbi za plagiranje nije bio pošteđen ni sam donedavni ministar znanosti koji se onda nemušto zaklanjao iza kojekakvih umobolnih opravdanja i mjesecima uporno odbijao dati ostavku pozivajući se sasvim ozbiljno, nije zajebancija, na znanstveni dignitet.

Bilo bi naposljetku vrlo nepošteno, u ovom skromnom prisjećanju na zapažene role u disciplinama intelektualnog beščašća, ne spomenuti i Tuđmanovog desničara s nahtkasla, perjanicu hrvatskog pravaštva, koji je od svog mentora, kojem je, nota bene, tada bio stranački šef, prepisao 114 od 176 stranica magistarskog rada, a da ga pritom uopće nije spomenuo u popisu literature.

Njega je pak jedan splitski sudac, inače proslavljen po zlouporabama položaja, primanju mita i protuzakonitom posredovanju, oslobodio optužbi za plagijat ustvrdivši, navodim po sjećanju, kako je točno da je magisterij prepisan, ali da to nije ništa neuobičajeno i da toga ima i drugdje.

I bio je u pravu. Nije, naravno, krivotvorenje ili plagiranje hrvatski patent niti Hrvati polažu ekskluzivna prava na te i slične rabote. Lažnih diploma naći će se, primjerice, i u jednoj Njemačkoj. Razlika je samo u tome što se tamo intelektualna krema, i to vrlo sporadično, u rijetkim momentima moralnog posrnuća, ugleda u ološ, a ovdje se ološ gotovo u pravilu ugleda u društveno-političku i intelektualnu elitu.

Drugim riječima, ovdašnji šljam kriminal studira upravo na dobrim, blistavim primjerima iz prakse što ih iz dana u dan, već tri desetljeća unatrag, marljivo i zorno demonstriraju najuzoritiji među nama, naši predsjednici, direktori, suci i ministri.

Odgovornijima prema vlastitoj pameti već je devedesetih godina bilo kristalno jasno da će od ratnih razaranja kudikamo dalekosežnije posljedice za ovo društvo imati razaranje svih općeljudskih vrijednosti i pad u posvemašnji moralni barbarizam.

Mi danas samo ubiremo trule plodove onoga što smo zasadili prije trideset godina. Sve afere, sav kriminal i lopovluk o kojima već godinama svakodnevno čitamo u novinama jasan su pokazatelj kakvo smo sablasno ruglo napravili od države u kojoj glavni državni inspektor duž obale gradi bespravne vile, u kojoj je šef policijskog odjela zaduženog za suzbijanje prostitucije glavni makro u regiji, u kojoj direktor zatvora krade robijašima televizore, dok glavni policijski inspektor pljačka zlato iz policijskog sefa, a popovi na aerodromima kao spasitelje dočekuju okorjele ratne zločince.

Čuditi se stoga lažnim profesorskim diplomama u resoru ministrice Divjak i zdvajati nad njima, danas, u državi u kojoj je beščašće podignuto na nivo moralnog imperativa, to može dakle samo netko tko je pod a) do gluposti naivan ili pod b) neizlječivo licemjeran.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.