Vijesti / Kolumne

PIŠE: FILIP KUŠTER

Na kome ostaje grad? Kulisa jadikovanja i pljeskanja samima sebi

Na kome ostaje grad? Kulisa jadikovanja i pljeskanja samima sebi
Varaždinski.hr

Sudeći po ovoj tribini, Varaždinke i Varaždinci kao da ne vjeruju u dijalog i progres. Uz svaki iskaz 'nemam ništa protiv manifestacije' dolazi jedan veliki 'ali', koji potvrđuje kako ipak nismo spremni saslušati sebe, a kamoli druge kada nešto govore.

Prošle srijede, 6. veljače, u varaždinskoj palači Herzer održana je tribina ili otvoreni razgovor, kako su organizatori iz Gradskog muzeja Varaždin nazvali događaj koji je trebao pozvati građane, stručnjake i političare na dijalog o problemu koji se stvorio nakon 'razotkrivanja' Adventa na Starom gradu.

Razotkrivanje se dogodilo tako što je nekad zeleno 'grabište' pored srednjovjekovne utvrde postalo blatna graba više primjerena svinjama nego psima koji su tamo obavljali svoj ranojutarnji, popodnevni ili večernji trening. Uz sve 'blatne' probleme, našlo se tu tema poput vrijednih arheoloških iskapanja na tom području, je li Špancirfest primjeren za okolicu Starog grada, zašto klizalište nije na Kapucinskom trgu te gdje su nestale sove. Pitanje 'je li Stari grad kulisa i/ili kulturno dobro' palo je u drugi plan, iako je upravo to bila tema 'otvorenog razgovora'.

Vezana vijest:

Srijeda u muzeju BEZ KONSENZUSA O STAROM GRADU Šimunić: 'Nitko nema pravo na devastaciju'; Toth: 'Stari grad ne treba biti ispod staklenog zvona'

Na jednoj strani rasprave nalazili su se gradski čelnici – Ivan Čehok i Sandra Malenica – uz direktoricu Turističke zajednice Jelenu Toth, dok je drugu, opozicijsku stranu činila Ljerka Šimunić, muzejska savjetnica u GMV te donekle i sam moderator Marijan Špoljar, inače ravnatelj Muzeja grada Koprivnice. Ivana Peškan, konzervatorica za nepokretna kulturna dobra u Konzervatorskom odjelu u Varaždinu, našla se u razgovoru kao pripadnica zlatne sredine. Odradila je svoj dio vrlo profesionalno, bez uplitanja emocija, ali i bez određenog stava.

Ivan Mesek, ravnatelj Gradskog muzeja Varaždin, bio je odsutan zbog bolesti.

Kao što vidite, kulisa je bila spremna, ako još k tome pridodamo navijački nastrojenu publiku, koja je a priori i bezuvjetno stala na stranu djelatnika muzeja bez da je percipirala i dio onoga što je direktorica Turističke zajednice imala za reći.

Već u samom početku vidjelo se da je rasprava osuđena na propast, zbog međusobnog prozivanja, prekidanja i pozivanja na nekompetentnost. Tome je pridonio i varaždinski gradonačelnik, koji je pojedince prozvao na temelju osobnog poznanstva, a konkretne odgovore na određena pitanja je izbjegavao.

Pritom su mu sudionici, odnosno nezadovoljni građani, išli na ruku. Pitanja su počinjala osobnim doživljajem loše organizacije Adventa, rasporeda kućica, kiča iglua, pitanjem pozicije klizališta pa sve do osobnih priča u kojima se Varaždin pretvara u grad nesnosne buke, nereda, pijančevanja, cajki.

Tada sam shvatio da očito živim u paralelnoj stvarnosti u kojoj radnim danom poslije devet navečer u užem ili širem centru zaista možeš sresti živo biće.

I dok od svojih bližnjih i prijatelja mahom slušam kako se u gradu ništa ne događa – tezu koju i sam mogu iskustveno potvrditi - na tribini o problematici organizacija manifestacija u okolici Starog grada slušam posve suprotno – grad je pun razuzdane mladeži koja uništava kulturno dobro koje su tako dobro očuvali naši 'stari'.

I što je najzanimljivije, svi počinju od svojih osobnih priča, baš kao što je i ova moja. Jedino ja to ne govorim na javnoj tribini, na kojoj se treba održati otvoreni razgovor u kojem se ne polazi od osobnih problema.

Kada se polazi od osobnih dojmova, tada činjenice prelaze u drugi plan. 'Meni se sviđa ovo, a ne sviđa mi se ovo', 'mislim da je previše decibela u zraku', 'mislim da je previše sadržaja', 'parking nije najbliže', 'premalo je kafića u blizini'...

Kada se polazi od osobnih dojmova ljudi koji su navikli na 'grad cvijeća, glazbe i baroka', dolazi se do nesavladivog problema.

Svijet se mijenja, prihvatili to mi ili ne, i to ubrzanim korakom. Varaždin za Zagrebom i Rijekom zaostaje svjetlosnim godinama što se tiče bilo kakvog života u večernjim satima, gdje luksuz življenja u centru grada sa sobom donosi i posljedice. Ako se okrenete u bilo kojem 'europskom' smjeru, shvatit ćete da grad diše zbog mladih ljudi i događanja, a ne zbog sporadičnih 'incidenta', koji su neizbježni u svakoj sredini.

Jedno od shvaćanja što se kod nas događa dala je Jelena Toth, prvo priznanjem da je Advent mogao biti bolje organiziran i da će na tome poraditi, a zatim i zaključkom vezanim uz praćenje trendova - toliko težimo Europi i želimo biti dio nje, ali samo onda kada nama odgovara.

Advent je za neke bio parada kiča i zloupotrebljavanje kulturnog dobra, dok je za druge bio mjesto gdje su mogli uživati nakon napornog dana i monotone svakodnevice. Posljedice Adventa su propitivanje i mogućnost oskvrnjivanja arheološke baštine, uništavanje travnjaka i očito nezadovoljstvo nekih zbog premještanja klizališta s Kapucinskog trga.

Na koncu, oni koji su se okušali u klizanju na tribini nisu dali svoj sud je li led bio bolji tamo ili ovdje. Možda zato što klizača rekreativaca gotovo da nije ni bilo ili se jednostavno nisu uspjeli javiti i reći svoje mišljenje.

Jedini djelomično valjani argument dala je profesorica iz Prve gimnazije Varaždin, usporedivši infrastrukturu klizališta koje sadržajno više odgovara velikom varaždinskom trgu. Ipak, u drugi dio svog komentara ponovno je unijela previše osobnog dojma, jer ne kližu samo majke s djecom, a parking i hodajući odlazak do neke destinacije u centru nije ni prva ni zadnja stvar koja bi trebala mučiti građane ovog grada.

Konzervatorski odjel dao je odobrenje za privremeno postavljanje ledene površine klizališta i dodatnih, pratećih sadržaja na prostoru Starog grada gdje se održala famozna 'Ledena čarolija'. Ujedno, to rješenje pročitala je i dogradonačelnica Malenica. Prostor je niveliran, tako će i ostati u svrhu ovogodišnjeg adventskog ugođaja koji će se održati na istom mjestu, doznali smo od gradonačelnika.

Istina, građani nisu pitani što njima više odgovara jer još famoznije brojke pokazuju da je klizača i posjetitelja ove godine bilo više nego prethodne. I to je – po gradskim ocima i kćerima – sasvim dovoljan razlog da se nastavi s manifestacijom na istom mjestu. Grijeh Grada je taj što je više od dva tjedna područje 'grabišta' Starog grada ostavljeno da stoji kao da se netom snimao niskobudžetni ratni film.

Na jedno od ključnih pitanja – 'tko je mjera?' – koje se pojavilo pri kraju kada je situacija počela eskalirati od nekontroliranih dobacivanja sa svih strana, nije odgovoreno, točnije gradonačelnik je prešutio odgovor. Tko je mjera da se na Starom gradu radi Advent i da se dodatni sadržaji postavljaju baš na to mjesto i na taj način, nismo saznali. No čini se očiglednim da bi arhitekti ubuduće trebali biti bolje upućeni (i uključeni) u projekt oko kojeg se još i danas lome koplja.

Nakon tribine koja je završila u 21 sat i nešto sitno minuta izašao sam na prazne gradske ulice i zapitao se čemu je poslužio te što je zaključak otvorenog razgovora. Niti će varaždinski gradonačelnik odustati od ideje Adventa na Starom gradu, nit će građani koji su došli na tribinu artikulirano i argumentirano dati valjane razloge zašto je prije bilo bolje i koje su, ako ih imaju, njihove ideje.

Vezana vijest:

VOX POPULI ANKETA Ledena čarolija - devastacija Starog grada, odlično izveden projekt ili nešto treće? Evo što kažu građani

Uostalom, nekoliko dana nakon razgovora u Herzerici proveli smo anketu među građanima i većina je imala pozitivne reakcije na Advent. Neki će reći da ispitanici nisu reprezentativni uzorak (što je točno) i da nas je netko potplatio (što nije točno), ali isto tako teško se može reći da su okupljeni te večeri na tribini predstavljali reprezentativni uzorak. Pogotovo što je većina njih s jasnom namjerom došla na Srijedu u muzeju, ne dajući priliku da im se pokažu plusevi, ali i minusi, vezani uz projekt.

Zaključak svega je da se čini, sudeći barem po ovoj tribini, kako Varaždinke i Varaždinci ne vjeruju u dijalog i progres. Uz svaki iskaz 'nemam ništa protiv manifestacije' dolazi jedan veliki 'ali', koji potvrđuje kako ipak nismo spremni saslušati sebe, a kamoli druge kada nešto govore.

Jer kada bismo saslušali sebe, shvatili bismo da svoje probleme predstavljamo kao svačije. Kada bismo saslušali druge, shvatili bismo da su njihovi problemi u korelaciji s našima.

I tako godine i manifestacije prolaze, a trava još uvijek raste...

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.