Dok američki studenti protestiraju protiv Trumpove redukcije ljudskih prava, a francuski protiv zakona o radu, dok studenti u istočnoj Njemačkoj ratuju protiv neonacista, ovdašnja studentarija put u bolju budućnost, kako vidimo, cementira apologijom jednog zločinačkog projekta koji je, usput budi rečeno, neslavno propao prije dvadeset i kusur godina.

Herceg-Bosna naziv je koji se upotrebljavao, kaže Hrvatska enciklopedija, za cijelu Bosnu i Hercegovinu još od austrougarske okupacije. Najviše su se njime služili Hrvati.

Slabo zastupljen u svakodnevnom govoru, naziv je imao više stilsku funkciju u političkim parolama, u pretencioznoj i teško probavljivoj lirici nacionalnim zanosom opijenih stihoklepaca ili pak u prigodnim govorima zaboravljenih i ne odveć talentiranih političara.

Sadržaj se nastavlja...

Kako danas malotko više mari za Berlinski kongres i aneksiju BiH, tako i sam naziv Herceg-Bosna danas nosi neko posve drugo značenje. Ono koje je dobio u prvoj polovici devedesetih godina prošloga vijeka.

Semiotika nam tu ne ostavlja mnogo manevarskog prostora. Ako, primjerice, na glavnom gradskom trgu ili na najljepšem stadionu u državi nacrtate svastiku, malo je onih, ako će ih uopće biti, koji će u vašem izričaju prepoznati simbol sreće, neolitsko sunčevo kolo ili nešto treće. Predsjednica republike na travnjaku će prepoznati pečat Orjune, dok će ostali svijet u tome prepoznati simbol nacističkog zla.

Kakva je danas simbolika Herceg-Bosne? Kada se kaže Herceg-Bosna, ne misli se na Zvornik, na Laktaše ni na Dvojnu Monarhiju, misli se na dijabolični plan koji je u vidu agresije na susjednu zemlju pokušala realizirati službena hrvatska politika u prvoj polovici devedesetih godina.

Ne postoji, naime, nikakva suštinska razlika između Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj i Hrvatske Republike Herceg-Bosne u BiH.

I jedna i druga išle su za time da se iz susjedne države izdvoji teritorij koji je druga strana smatrala svojim, a kao najpodesniji alat, ili ako hoćete najučinkovitije oružje, u toj nečasnoj raboti pokazalo se etničko čišćenje.

Republika Herceg-Bosna bila je dakle zločinačka u samome startu, u ideji. Teško je onda bilo očekivati da ista takva ne bude i u samoj izvedbi.

Ovo bi, priznajem, nekima moglo zazvučati prilično grubo. Kao subjektivni dojam jednog zločestog skribenta. Potražimo stoga pomoć stručnjaka specijaliziranih za ovakva pitanja.

Politički je cilj Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka bio formirati hrvatski entitet u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. i podijeliti BiH između Hrvatske i Srbije.

Radi ostvarenja tog cilja formiran je udruženi zločinački pothvat čiji su članovi bili ljudi iz političkog i vojnog vrha Hrvatske i Herceg-Bosne (osuđena šestorka predvođena Prlićem i Praljkom).

Njihov zločinački cilj bio je uspostavljanje hrvatske dominacije putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva, a taj je cilj proveden upotrebom političkog i vojnog aparata Herceg-Bosne, uz direktnu intervenciju HV-a.

Zbog toga, kao i zbog postojanja opće kontrole nad Hrvatskim vijećem obrane i vlastima Herceg-Bosne, hrvatsko-bošnjački sukob imao je međunarodni karakter, tj. Hrvatska je bila agresor u BiH.

Ovako su dakle hrvatsku ulogu u ratu u BiH vidjeli suci Međunarodnog kaznenog suda za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. Znam, reći ćete haški je tribunal nevjerodostojan, a njegove su odluke diskutabilne.

Znači li to međutim da su diskutabilne i one odluke po kojima najgori ratni zločinci ispadaju Milan Martić, Vujadin Popović, Zdravko Tolimir ili Ljubiša Beara? Ili je možda diskutabilna ona odluka kojom je Ante Gotovina proglašen nevinim?

Teško je danas pronaći makar jedan zdravorazumski način da se ovu separatističku tvorevinu ekskulpira od opačina počinjenih u njeno ime, i to iz jednostavnog razloga što im je ona bila oficijelni razlog.

Proglašena u studenom '91. kao zajednica općina, Herceg-Bosna državne atribute dobiva u kolovozu '93., nakon što je objelodanjen Owen-Stoltenbergov plan koji je predviđao tri jedinice unutar BiH. I premda je njen značaj slabio nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, definitivno je raspuštena tek 1996. godine.

U državno-pravnom smislu Herceg-Bosna je, znači, relikt prošlosti. Uzalud ćete je tražiti na karti svijeta. U emocionalnom smislu ona međutim još uvijek živi u petparačkim stihovima Marka Perkovića, u mokrim snovima 'habenostalgičara', ali i u srcima 'herceg-bosanskih' studenata koji su svoje mjesto pod suncem odlučili potražiti daleko od zavičaja. Evo, recimo, u Varaždinu.

Tako je prije koji dan, s ciljem poboljšanja kulturnog i društvenog života mladih u gradu te organiziranja zabava, humanitarnih akcija i tribina, osnovana Udruga studenata Herceg-Bosne u Varaždinu.

Plemenito je to, ne kažem, zabava, humanitarne akcije, tribine, ali otkud, pobogu, Herceg-Bosna? Što mora biti u čovjekovoj glavi - pa još k tome mladoj, studentskoj, ajde da je riječ o ćelavoj glavi kakvog olinjalog kabadahije što je početkom devedesetih s kalašnjikovom u rukama čuvao poredak na kapiji konclogora u Dretelju, pa sada snatri o nekim boljim, ljepšim i nepovratno prošlim vremenima - da potkraj 2018. godine, i to ne u Grudama, Čitluku ili, jebiga, barem u Imotskom, nego, eto, u dalekom Varaždinu, udrugu naziva imenom propale Tuđmanove i Prlićeve kvazidržavice?

Vjerojatno ništa.

Da parafraziram starog Broza, država koja ima ovakvu mladost ne treba brinuti za svoju nečasnu prošlost.

Čudna je ta današnja omladina. Dok američki studenti protestiraju protiv Trumpove redukcije ljudskih prava, a francuski protiv zakona o radu, dok studenti u istočnoj Njemačkoj ratuju protiv neonacista, ovdašnja studentarija, sama pamet, savjest i avangarda društva, put u bolju budućnost, kako vidimo, cementira apologijom jednog zločinačkog projekta koji je, usput budi rečeno, neslavno propao prije dvadeset i kusur godina. Davno prije nego što je generacija današnjih brucoša uopće bila rođena.

Kako to, pita se onda onaj znatiželjni Vojko V u vama. Odgovor je, bojim se, upravo bolno jednostavan. Problem nije u studentima, nego u vašim prevelikim očekivanjima. Studenti su ipak samo slika društva u kojem žive. Ništa bolji, ništa gori. Dezorijentirano društvo proizvodi dezorijentirane studente.

Osim toga, godinama zaglupljivana i dresirana mladež san je baš svake vlasti. Kako nacionalne, tako i one lokalne. Indoktrinirani studenti, lišeni bilo kakvog kritičkog stava, garancija su mira u kojem će vladati.

Ne čudi stoga što je party organiziran povodom osnivanja Udruge studenata Herceg-Bosne u Varaždinu, uz prigodne čestitke i javno iskazano oduševljenje zajedništvom i energijom, svojim prisustvom uveličala lokalna politička krema predvođena predsjednikom Gradskog vijeća Damirom Habijanom i dogradonačelnikom Zlatanom Avarom.

Što bi se reklo, vlast koja ima ovakvu mladost ne treba brinuti za svoju budućnost.