Vijesti / Otvoreno

PIŠE: GORDANA FODER

Ono kad odsjeku dio tebe bez anestezije

Ono kad odsjeku dio tebe bez anestezije
Varaždinski.hr

Mi učitelji držimo stišane ili ugašene mobitele po torbama i džepovima kaputa i za vrijeme dok smo u školi, ne diramo ih. I gle čuda, živi smo. Živi su i oni klinci koji imaju pametne roditelje, a ne pametne telefone. Mobitelima nije mjesto u školama i točka. Ma koliko se neki ne slagali sa mnom.

Nije Grinch ukrao učenicima Božić nego je Varaždinska županija ukrala, pardon - zabranila uporabu mobitela u školama. Kuku i lele, avaj i jao. Nastala je pometnja, pobuna svjetskih razmjera. Panika ravna pojavi tsunamija, erupciji vulkana i zemljotresu od 9 stupnjeva Richtera istovremeno. Učenici su se pobunili, zavapili, zajaukali u agoniji 'Kako ćemo bez mobitela?'.

Sakaćenje

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Mislim, stvarno. Kako netko može odsijecati dragoj dječici 'ruku'? Kako im netko može braniti koristiti dio tijela? Jer njima su ruke srasle s mobitelima. Uši im ne funkcioniraju bez slušalica barem. Imaju apstinencijsku krizu ako svakih pet minuta ne pogledaju je li ih tko zvao, je li im stigla kakva poruka, što ima nova na facebooku / instagramu / twitteru.

Zli ljudi žele djecu ostaviti bez izvora informacija punih pet - šest sati koliko su u školi. Što ako neki influencer (lijepe li hrvatske riječi - op. a.) kojeg pobožno prate, objavi nešto vrlo važno baš u vrijeme kad su oni u školi? Prepreprestrašno.

Opće je poznato da današnje generacije mladih ne mogu preživjeti bez mobitela. Bez vode da. Bez zraka da, ali brate mili bez mobitela nikako. To im je jedan od temeljnih životnih uvjeta (voda, zrak, toplina, svjetlost i mobitel). 

Kako roditelji danas kažnjavaju djecu? Zaplijene im mobitel (tablet, računalo). Oni okrutniji roditelji zaplijene samo punjač pa gledaju agoniju umiranja baterije i očajan pogled sirotog djeteta dok mu baterija polako jenjava. 

Zašto paničare?

Panika dječicu hvata jer mogu koristiti mobitele u školama samo u hitnim slučajevima, a 'ne znaju' kad je hitni slučaj ako im je mobitel ugašen. Blago našim generacijama koje su rasle bez mobitela, mi nikada nismo imali hitne slučajeve, škola je imala jednu telefonsku liniju i nitko nas nije uznemiravao u 'hitnim slučajevima'.

Netko bi fakat trebao toj djeci objasniti da „gdje ima volje ima i načina“ pa ako i bude kakav hitni slučaj će se već naći način da se dijete o tome obavijesti, a ako djetetu ne bude dobro, ako mu u školi pozli,  onda uvijek postoje profesori da mu obavijeste roditelje o tome. 

Paničare dječica jer ne smiju imati upaljene mobitele niti pod odmorima. Pa će morati međusobno komunicirati i družiti umjesto da tipkaju po mobitelu svaki u svojem kutu. Strahota. I neće moći snimati sebiće po školskim WC - ima. Ni objavljivati patkanjuške po fejsari. Uz komentar, na primjer,  'preživjela kemiju, tulum večeras'. 

Čovječe kuži panike kad ne možeš pet sati vidjeti tko ti je lajkao neku fotku ili odgovorio na status!? Užas. To je teško preživjeti. Cijelo bi vrijeme na nastavi bili u mislima s fejsarom. Tko mi je pisao? Tko mi je lajkao?

Kažu učenici da se koriste korisno mobitelima na nastavi. Aha. Čim profesor nešto u svojem izlaganju spomene, oni masovno guglaju i traže taj pojam kako bi što više naučili. Mo'š misliti. 

Revolucija

Digli klinci revoluciju. Skoro pa navukli žute prsluke pa se  ipak izborili  da smiju pod odmorima upaliti mobitele. Ne dižu dječica revoluciju kad se treba izboriti za mjere protiv nasilnih učenika od kojih i sami često stradaju, ne dižu revolucije zbog besmislenih nastavnih programa, ali eto, dižu revoluciju zbog zabrane korištenja mobitela.

Razvijene su zemlje već zabranile mobitele u školama. Kod nas je samo Varaždinska županija to napravila. A trebalo bi zapravo nabaciti zabranu na nacionalnoj razini.

Mi učitelji držimo stišane ili ugašene mobitele po torbama i džepovima kaputa i za vrijeme dok smo u školi ne diramo ih. I gle čuda, živi smo. Živi su i oni klinci koji imaju pametne roditelje, a ne pametne telefone. Mobitelima nije mjesto u školama i točka. Ma koliko se neki ne slagali sa mnom.

Vatice i šljokice

Opet je ono doba godine kojem u nazivniku stoji 'kič'. U doba Adventa brojne učiteljice kao da nikad Učiteljskog fakulteta i metodiku likovne kulture vidjele nisu.

Ukrašavaju se vrata i zidovi učionica snjegovićima od vate, Djedovima Mrazovima s vatenim bradama, jelkicama posipanim hrpom šljokica. Na prozore se lijepe šljašteći ukrasi. Nije bitna metodika likovne kulture, bitno je da se što više sjaji.

Izrađuju se ukrasi za božićna drvca od tjestenine, žitarica i još neke hrane. Dok brojni ljudi gladuju, gdjegdje se hranom igraju i rade 'ukrase' i čestitke od nje. Jelke se kite lancima od kokica. Kič se širi brzinom svjetlosti. 

Ne bih voljela biti profesor metodičar likovne kulture u adventsko doba. Mislim da im oči krvare kad vide sve što nadobudne učiteljice i učitelji povješaju po školama i učionicama. Kao da su prošli kroz fakultet, ali fakultet nije prošao kroz njih. 

Osnovnoškolski Alzheimer

Nedavno čuh jedan razgovor mame i djeteta nižih razreda osnovne škole. Pita mama: 'Što ste danas radili u školi?' 'Ništa.', kaže milo zlato.

Mama je uporna: 'Pa dobro, imate li što za zadaću?' 'Ne znam. 'zlato će. 'Jesi li se igrao s prijateljima pod odmorom?' mama ne odustaje.

'Ne znam' ni zlato ne odustaje. I tako u nedogled. Na svako mamino pitanje odgovor je ili 'ništa' ili 'ne znam'. 

Dječica kao da imaju osnovnoškolski Alzheimer pa čim izađu iz škole zaborave sve što su tog dana u školi radili. Ili  se u školi zaklinju na čuvanje tajne što su radili tog dana. 
I onda roditelji jedan drugome prepričavaju: 'Opet nisu ništa radili u školi'. 

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Reci što misliš!