Vijesti / Otvoreno

PIŠE: BRANKO DETELJ

Smeće je u Varaždinu odličan repromaterijal za proizvodnju lokalnih političkih karijera

Smeće je u Varaždinu odličan repromaterijal za proizvodnju lokalnih političkih karijera
Varaždinsko smeće @ Facebook

Grupa Varaždinsko smeće ispunila je svoj prvotni cilj. Postigla je da jedan veliki problem postane vidljiv, da se o njemu javno govori i da ga se, što je dosad u pravilu bio slučaj, ne pomete pod tepih tek tako, nekom jeftinom političkom opsjenom.

U jednom tekstu, objavljenom u knjizi 'Dvadeseto stoljeće u retrovizoru', Dubravka Oraić Tolić esejizira o odnosu otpada i umjetnosti. Kaže se – kakva kultura, takvo i smeće. 

Antički je svijet bio čist. Grčki su polisi uredno održavani. Rimska kanalizacija nadaleko je bila poznata kao primjer u koji se valja ugledati. U skladu s mogućnostima, smeće se odlagalo na rubovima Carstva. 

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Za razliku od starog, srednji je vijek bio prljav. Smeće je zaudaralo po gradskim ulicama, ostavljeno, parafrazirano homerovski, svinjama i kokošima na gozbu. Cijena toga bila je visoka, a moneta kojom se plaćala bili su ljudski životi. Kuga i kolera uzimale su danak. 

U četrnaestom stoljeću, i to zahvaljujući kraljevoj naredbi, Parižani su noćne posude smjeli prazniti kroz prozor, ali samo uz prethodno upozorenje. Drugim riječima, prije nego što ste fekalije istovarili s drugog kata na ulicu, morali ste obavijestiti prolaznike o tome što ste upravo nakanili učiniti. 

Rani novi vijek trudi se ugledati na antiku. Ulice nekih njemačkih gradova čistile su kurtizane, uz obrazloženje da ih one ionako koriste više nego ostali. U devetnaestom stoljeću u Hamburgu bilježimo prvu spalionicu, a u New Yorku prvi pogon za preradu smeća. 

Sve do druge polovice dvadesetog stoljeća smeće je bilo relativno lako rješiv problem. Otprilike u to vrijeme kreće mučna priča sa zbrinjavanjem otpada i ta je priča, kao što znamo, u mnogim sredinama aktualna i danas. U jednoj takvoj, uostalom, živimo. 

Zbog velikih problema sa smećem, Varaždin je u proteklih petnaestak godina vrlo često nazivan hrvatskim Napuljem. U tih petnaestak godina na južnom prilazu gradu niknuo je jedan ogromni bedem strateški raspoređenog baliranog otpada. 

Najblaže kazano, zahvaljujući čitavom nizu pogrešnih i neodgovornih političkih odluka, koje je donosila najprije Čehokova, a zatim i Habuševa vlast, na samo nekoliko minuta vožnje od centra grada već godinama postavljena je tempirana ekološka bomba koja je međutim, sudeći prema mišljenjima pojedinih stručnjaka, odavno već eksplodirala.

Sve to vrijeme građani su se davili u smradu poluraspadnutih bala smeća, a političke su garniture, kako je koja dolazila na vlast, odgovornost uvijek prebacivale na onu prethodnu. Uvijek je netko drugi bio kriv. 

U zadnjih petnaestak godina gotovo da nije bilo izbora na lokalnoj razini a da smeće nije nametnuto kao jedna od glavnih predizbornih tema. Izborne strategije dobrim su se dijelom temeljile upravo na obećanjima da će problem zbrinjavanja otpada biti uspješno riješen baš u narednom mandatu. Ako, naravno, 'oni' pobijede.

Pa ipak, unatoč svim tim zavodljivim obećanjima i pravoj bujici genijalnih predizbornih rješenja, bale još uvijek, postojane kano klisurine, stoje u Brezju.

Prema vlastitoj je pameti, naime, vrlo neodgovorno vjerovati u to da će problem preko noći riješiti netko tko ga je godinama tako voljno stvarao. S vremenom se tako razvio i dojam da lijepoj većini onih što se političkim ambicijama kite zapravo uopće nije u interesu da se problem s gradskim otpadom riješi. Smeće je postalo repromaterijal za proizvodnju lokalnih političkih karijera. Rekli bismo – kakvo smeće, takve i karijere.

Politički će pak otpad uvijek gutati građani. Tako dugo dok se na koncu i sami ne pretvore u vreće za smeće, baš kao u onoj artističkoj zamisli Alfreda Hofkunsta.

Čovjekolika vreća za smeće međutim također ima svoju zapremninu. Nakon što se godinama neodgovorno i lakomisleno puni, tanka kožna opna puca lakše od najjeftinijeg najlona.

Prve naznake raspadanja postale su vidljive zadnjih nekoliko tjedana. Primjena novog sustava sakupljanja komunalnog otpada, koji je stupio na snagu početkom srpnja, rezultirala je i novim cijenama odvoza. Drastično povećanje računa za odvoz smeća pokrenulo je napokon i prvi val nešto osjetnijeg građanskog nezadovoljstva, koje se zasad manifestira prvenstveno u burnim raspravama na Facebooku, najkonkretnije u grupi Varaždinsko smeće.

Premda inkoherentne i počesto vrlo nespretno artikulirane, te su rasprave u suštini vrlo korisne. Neke su se stvari pokušale učiniti transparentnima, ponuđena su neka rješenja, otvorena su mnoga pitanja. 

Zašto su cijene odvoza duplo porasle? Tko je za to odgovoran? Jesu li se odluke donosile racionalno i transparentno? Zašto gradska vlast reagira i predlaže vatrogasne mjere tek nakon manifestacije građanskog nezadovoljstva? Kako izgleda cjelovita kalkulacija na temelju koje je određen fiksni dio cijene odvoza i kojom se matematikom, na kraju krajeva, vodio gradonačelnik Čehok prije nego što je tu cijenu amenovao? 

Odgovor na zadnje pitanje trebat će, izgleda, pričekati još neko vrijeme, pretpostavljam zato što nikome, ni onima koji su cijenu predlagali, ni onome koji ju je blagoslovio, nikada nije palo na pamet da će je ikada ikome trebati pravdati. 

Iako je u ovom trenutku prerano za davanje bilo kakvih prognoza, moglo bi se reći da je grupa koju je otvorio Robert Borović ispunila svoj prvotni cilj. Postigla je da jedan veliki problem postane vidljiv, da se o njemu javno govori i da ga se, što je dosad u pravilu bio slučaj, ne pomete pod tepih tek tako, nekom jeftinom političkom opsjenom. 

Cijela ova priča s varaždinskim smećem, koja traje godinama predugo, bez ikakve jasne naznake da će uskoro završiti, višestruko je poučna. 

Potvrda je to one stare teze da politička krema, u ovom slučaju lokalna, o građanima, njihovu mišljenju, pravu i preferencijama brine tek nekoliko dana i to svake četvrte godine. Vrlo intenzivno, par dana prije i na sam dan izbora.

Osim toga, ona pokazuje i nešto mnogo strašnije. Da građani gotovo u pravilu, ne računajući blistave izuzetke, i sami pristaju na takva pravila igre da ih se nešto pita jednom u četiri godine, dočim su ostatak vremena spremni na to da bogobojazno drže jezik za zubima.

Ovdje već možemo govoriti o pomanjkanju demokratske svijesti. U zrelim, ostvarenim društvima građani su korektiv vlasti i reagiraju promptno, čim uvide da vlast zastranjuje s puta čestitosti i pravde. Oni demokraciju, na razne načine, grade iz dana u dan. U nas pak cijela demokracija stane u jedan jedini dan. Ujutro od sedam, navečer do sedam, dok se ne zatvore birališta. Kaže se – kakvo smeće, takva i demokracija.

Promatran onako s juga, odakle pogled puca na svojevrsnu fortifikaciju izgrađenu od precizno naslaganih bala, Varaždin bi se danas prije mogao učiniti kao kakav srednjovjekovni burg nego kao moderni, pitoreskni gradić što se 'malim Bečom' voli zvati. Gradska vlast godinama obilno puni noćne posude, a zatim ih bez upozorenja istresa po glavama građana. Građanska šutnja pritom je kao stvorena kulisa za takvu tragediju.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Reci što misliš!