Knjige ne bi trebalo zabranjivati. Ma o čemu one pisale. I što u njima pisalo. Knjige izgrađuju vlastitu svijest, vlastito mišljenje o nečemu. Svaka knjiga, pa i ona gdje piše o masturbaciji i ona gdje se pozdravljaju ustaškim pozdravima, je vrijedna čitanja. A djecu treba usmjeravati i pomoći im da razviju svoj stav i svoje mišljenje. Ma kakvo ono bilo. Samo da ne postanu povodljive ovce...
Došla su neka čudna vremena. Ili se to nama čini. Djeca su
drugačija. Mislim, jesu djeca ono, djeca, ali neka su drugačija
djeca. Nema ih više u slobodno vrijeme vani okolo zgrada s
loptama, nema ih da se igraju lovača, ne možeš pošteno s balkona
na djecu galamiti kao što su na nas galamili: ‘Idi nabijaj s tom
loptom nekud drugdje!’ Djeca se, u principu, boje lopte. Gledaju
ju kao osmo svjetsko čudo, bacaju je kao da vade vruće njoke, a
hvataju kao da im bacaš bombu koja će eksplodirati u rukama ako
je uhvate.
Disleksija naša svagdašnja
No, nije samo to razlika u djeci nekad i danas. Danas sve više
djece treba pomoć logopeda. Tu su razne disleksije, disgrafije,
diskalkulije, dis…nešto. Učenik se u četvrtom razredu osnovnjaka
bori sa slovima, muca i zamuckuje, teško čita.
Vidiš jadnička da se sav oznoji nakon desetak pročitanih
rečenica. Što učitelj može napraviti? Može javiti roditelju da
dijete treba tretman kod logopeda. I to je to. Na roditelju je da
dijete i odvede logopedu, da ga uredno vodi na vježbe. Ali jao!
Lakše upadneš kao zastupnik u Sabor nego nekom logopedu na
terapiju (osim ako isti nije privatnik, a ti šuškaš s novčanicama
po zraku).
Osim toga, nerijetko roditelj odbija prihvatiti činjenicu da mu
dijete ima problem pa jednostavno preporuku učiteljice ignorira.
I dijete ne vidi logopeda već se do osmog razreda muči s
čitanjem. I dulje.
Svaki razredni odjel u prosjeku ima najmanje jednog
dijagnosticiranog disleksičara i jednog disgrafičara, ako ne i
više njih. Kao da je moderno imati disleksiju i disgrafiju, ili
je najlakše samo ofrlje opaliti dijagnozu pa kom’ opanci kom’
obojci.
Sve u svemu, djeci kojoj je potrebna pomoć, trebala bi se
omogućiti čim prije i čim intenzivnije, što je teško s obzirom na
to da nedostaje logopeda, ali opet, ne treba niti olako davati
dijagnoze čim netko teže piše ili čita.
U nekom idealnom društvu, u nekoj idealnoj državi, u nekom
savršenom sustavu, svaka bi škola imala svog vlastitog logopeda.
E taj bi jadničak zaista imao pune ruke posla.
Nalakirani nokti
Među učiteljima na netu se nedavno povela diskusija o tome
dozvoljavaju li djevojčicama u osnovnoj školi nalakirane nokte i
žvakanje žvaka pod nastavom.
O žvakanju ne treba pretjerano pisati, stvar je opće kulture da
na nekim mjestima ne preživaš kao krava, da je ružno vidjeti
prežvakavanje dok ti predaješ ili kad s nekim razgovaraš, a on po
ustima premeće žvaku.
To je isto toliko nekulturno koliko i govorenje punim ustima za
vrijeme jela. Elementarni bon ton.
Ali nalakirani nokti? Uglavnom, liberalniji učitelji dozvoljavaju
djevojčicama da imaju nalakirane nokte. Oni malo manje liberalni
ne. Neki ne vide ništa sporno u tome da su nokti djevojčica
nalakirani, čak ni onih skroz malih u nižim razredima osnovne
škole. No je li to baš higijenski? Djeca često grizu nokte. Pa
onda izgrizu i taj lak. Pa to onda izgleda totalno neuredno i
jako ružno. Sjećam se da smo mi nekad u školi u razredu imali
higijeničara koji nam je pregledavao ruke i nokte i ako si imao
preduge nokte ili crno pod noktima dobivao bi minus ili crnu
točkicu.
Ako bi skupio više crnih točkica visio si na stupu srama, odnosno
na oglasnom panou kao netko tko je neuredan. Danas higijeničara
po razredima više nema, ali crnih bi točkica itekako puno bilo.
Neka svatko sam za sebe odluči je li lijepo vidjeti malo dijete s
nalakiranim noktićima, izguljenog laka, ili pak jarko crvenima
‘crveni tepih’ noktima kao piše prva slova.
Svakodnevne maškare
Još gore od lakiranja noktiju u osnovnoj školi je kad djevojčurak
od jedanaest – dvanaest – trinaest godina dođe s kompletnim make
– upom u školu. Ono – tuš, sjenilo, puder, rumenilo, ruž. Još ako
je prije toga bila kod frizera na pramenovima ili su joj radili
ombre, evo djevojčice starletice.
Tko toj djeci krade djetinjstvo? Kad se krene kritizirati
američki stil biranja dječjih misica i našminkavanje malenih
djevojčica, ne biraju se riječi. Najčešće su u kritiziranju tih
američkih nadobudnih mama najglasnije baš one mame čije
djevojčice dolaze isto tako našminkane u školu. Tuđe vidimo,
svoje ne damo.
Ako se djevojčice baš jako žele oslikavati make – upom, neka se
upišu u neku folklornu skupinu. Pa će, em vidjeti svijeta, em
raditi nešto korisno, em se šminkati za nastup jer to nošnja
zahtijeva.
A uvijek ostaju i maškare i Halloween. Ostale dane neka djeca
budu djeca.
Opet o lektiri
Nikad kraja pljuckanja po popisima lektire. Prvo su, određene
skupine neupućenih ljudi, na vješala razapinjali lektiru u kojoj
se spominju dijelovi tijela, masturbiranje i spolni odnos, a sad
je na redu Mali ratni dnevnik u kojem se spominje ustaški
pozdrav, inače poluzabranjen, ‘Za dom spremni’.
I dok neki učitelji ne žele obrađivati to djelo baš zbog spornog
pozdrava, drugi smatraju da je djelo izvanredno i da ga djeca
vole. Činjenica jest da današnja djeca u principu ne znaju ništa
o pozdravu ZDS, odnosno o njegovoj povijesti, tako da mogu
neopterećeni čitati, ali na učiteljima je onda da objasne sporne
dijelove na najbolji mogući način.
No! Kako ništa u ovoj državi ne može biti jedinstveno, tako neki
ne vide ništa sporno u ZDS, dok drugi smatraju zločinom taj sami
pozdrav. Stav o ZDS razlikuje se od učitelja do učitelja. Ovisno
o svjetonazorima i / ili pripadnosti određenim društvenim
skupinama.
Knjige ne bi trebalo zabranjivati. Ma o čemu one pisale. I što u
njima pisalo. Knjige izgrađuju vlastitu svijest, vlastito
mišljenje o nečemu. Svaka knjiga, pa i ona gdje piše o
masturbaciji i ona gdje se pozdravljaju ustaškim pozdravima, je
vrijedna čitanja. A djecu treba usmjeravati i pomoći im da
razviju svoj stav i svoje mišljenje. Ma kakvo ono bilo. Samo da
ne postanu povodljive ovce.