Tko bi normalan na izborima dao glas takvom cirkusantu? U jednom trenutku, kako bih vam rekao, osjetio sam se neopisivo sretnim što već godinama ne živim u glavnom gradu. A onda...
Na prvu sam, moram priznati, pomislio da je riječ o nekakvoj
zajebanciji.
Kamera švenka oko Meštrovićeva paviljona, vide se neki ljudi, ima
ih, čini se kao da čekaju nekoga. Ili se nešto dijeli, mislim. U
nas se raja okupi na ulici samo kada se nešto može herbati džabe.
Srdelice ili grah.
Atmosfera je nabrijana, čuje se žamor, tule sirene. S jedne
strane odjednom se začuje skandiranje, s druge kreću zvižduci.
Netko, izgleda, dolazi.
Zatim u kadar upada nešto zeleno. Gledam, skakavac nije,
preveliko je. Žaba nije, ne krekeće. Primaknem nos ekranu,
čovječe, pa to je Milan Bandić. Gledam i očima
ne vjerujem.
Ok, znam, dan je bio naporan i stresan. Prvo je odmah izjutra po
tko zna koji put bezobrazno i nadmeno naribao novinarku Nove TV
Ivanu Pezo Moskaljov.
Zatim je potanjurao sva zagrebačka gradilišta i potpisao ormar
dokumenata, što je to njemu, samo još jedan dan u uredu.
U međuvremenu je još odradio izricanje presude za aferu Štandovi,
u kojoj je oslobođen krivnje da je zloupotrijebio položaj i
pogodovao udruzi Željke Markić.
Sve pet, živimo u Hrvatskoj, ali što je ovo?
Milan Bandić, odjeven komplet u zelenu uniformu Zrinjevca,
Holdingove podružnice što se bavi uređivanjem zelenih površina, u
pratnji svojih adlatusa hita prema Džamiji, prilazi jednoj od
kosilica poštancanih za ovu prigodu, pali mašinu, bruuum, i
kreće. Kosac.
‘Idemooo, Milanee’, čuju se povici. Ljudi ga tapšaju po ramenu.
Umirem od smijeha. Još uvijek ne vjerujem.
Mislav Bago skakuće oko njega, gura mu krušku
pod njušku, pazi da mu ovaj ne pokosi nožne palce, kosilica
brnda, reže travu, Banderas ne ferma, smrtno ozbiljan odmahuje
rukom. ‘Molim vas da me ne pitate dok radim. Pustite.’
Novinar posustaje, nemoguće je pratiti Bandićev tempo, u pozadini
kreće međusobno naguravanje okupljenih, još malo i kraj. Kamera
se gasi.
Sljedećih nekoliko minuta samome sebi pokušavam objasniti smisao
cijelog ovog cirkusa. Smisao međutim uporno izostaje. Ostaje samo
cirkus.
Biće u zelenom trenutačno odrađuje svoj šesti mandat u fotelji
gradonačelnika glavnoga grada. Ako ne računamo funkcije
predsjednika i premijera, u strogo centraliziranoj državi kakva
je Hrvatska, funkcija zagrebačkog gradonačelnika vjerojatno je
najvažnija i najutjecajnija politička funkcija u ovoj našoj
sumornoj provinciji. Barem petnaest godina predugo tu funkciju
obavlja ono biće u zelenom.
Što se mora dogoditi u čovjekovoj glavi da nekome takvom u ruke
povjeri budžet veći od devet milijardi kuna? Tko bi normalan na
izborima dao glas takvom cirkusantu?
Neko vrijeme razmišljao sam o svojim zagrebačkim drugovima. Kako
li je tek njima? Nitko od njih nije baš nešto zaljubljen u
gradonačelnika. Je li i njima bio smiješan ovaj cirkus? Bi li, na
kraju krajeva, bio smiješan meni da sam kojim slučajem u njihovoj
koži?
U jednom trenutku, kako bih vam rekao, osjetio sam se neopisivo
sretnim što već godinama ne živim u glavnom gradu.
Onda sam se sjetio Ivana Čehoka, svih njegovih
performansa i one priče kako ‘Za dom spremni’ nema veze s
ustašama, nego s banom Jelačićem. Sjetio sam se Zlatana
Avara kako stoji u dravskom bazenu, u vodi preko
gležnjeva, nogavica zasukanih do koljena, kako se smije oko glave
i u kameru govori da je otvorenje bazena povijesni dan za
Varaždin. Bazena, da.
U sekundi me prošao smijeh. Ugasio sam kompjutor. Nikome nisam
pričao o tome.