Vijesti / Kolumne

PIŠE: BRANKO DETELJ

Smijao sam se Bandiću i onom cirkusu s kosilicom, a onda sam se sjetio Čehoka i Avara

Smijao sam se Bandiću i onom cirkusu s kosilicom, a onda sam se sjetio Čehoka i Avara
Tomislav Miletić / PIXSELL

Tko bi normalan na izborima dao glas takvom cirkusantu? U jednom trenutku, kako bih vam rekao, osjetio sam se neopisivo sretnim što već godinama ne živim u glavnom gradu. A onda...

Na prvu sam, moram priznati, pomislio da je riječ o nekakvoj zajebanciji.

Kamera švenka oko Meštrovićeva paviljona, vide se neki ljudi, ima ih, čini se kao da čekaju nekoga. Ili se nešto dijeli, mislim. U nas se raja okupi na ulici samo kada se nešto može herbati džabe. Srdelice ili grah. 

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Atmosfera je nabrijana, čuje se žamor, tule sirene. S jedne strane odjednom se začuje skandiranje, s druge kreću zvižduci. Netko, izgleda, dolazi. 

Zatim u kadar upada nešto zeleno. Gledam, skakavac nije, preveliko je. Žaba nije, ne krekeće. Primaknem nos ekranu, čovječe, pa to je Milan Bandić. Gledam i očima ne vjerujem.

Ok, znam, dan je bio naporan i stresan. Prvo je odmah izjutra po tko zna koji put bezobrazno i nadmeno naribao novinarku Nove TV Ivanu Pezo Moskaljov

Zatim je potanjurao sva zagrebačka gradilišta i potpisao ormar dokumenata, što je to njemu, samo još jedan dan u uredu. 

U međuvremenu je još odradio izricanje presude za aferu Štandovi, u kojoj je oslobođen krivnje da je zloupotrijebio položaj i pogodovao udruzi Željke Markić

Sve pet, živimo u Hrvatskoj, ali što je ovo?

Milan Bandić, odjeven komplet u zelenu uniformu Zrinjevca, Holdingove podružnice što se bavi uređivanjem zelenih površina, u pratnji svojih adlatusa hita prema Džamiji, prilazi jednoj od kosilica poštancanih za ovu prigodu, pali mašinu, bruuum, i kreće. Kosac.

'Idemooo, Milanee', čuju se povici. Ljudi ga tapšaju po ramenu. Umirem od smijeha. Još uvijek ne vjerujem.

Mislav Bago skakuće oko njega, gura mu krušku pod njušku, pazi da mu ovaj ne pokosi nožne palce, kosilica brnda, reže travu, Banderas ne ferma, smrtno ozbiljan odmahuje rukom. 'Molim vas da me ne pitate dok radim. Pustite.'

Novinar posustaje, nemoguće je pratiti Bandićev tempo, u pozadini kreće međusobno naguravanje okupljenih, još malo i kraj. Kamera se gasi.

Sljedećih nekoliko minuta samome sebi pokušavam objasniti smisao cijelog ovog cirkusa. Smisao međutim uporno izostaje. Ostaje samo cirkus. 

Biće u zelenom trenutačno odrađuje svoj šesti mandat u fotelji gradonačelnika glavnoga grada. Ako ne računamo funkcije predsjednika i premijera, u strogo centraliziranoj državi kakva je Hrvatska, funkcija zagrebačkog gradonačelnika vjerojatno je najvažnija i najutjecajnija politička funkcija u ovoj našoj sumornoj provinciji. Barem petnaest godina predugo tu funkciju obavlja ono biće u zelenom.

Što se mora dogoditi u čovjekovoj glavi da nekome takvom u ruke povjeri budžet veći od devet milijardi kuna? Tko bi normalan na izborima dao glas takvom cirkusantu?
Neko vrijeme razmišljao sam o svojim zagrebačkim drugovima. Kako li je tek njima? Nitko od njih nije baš nešto zaljubljen u gradonačelnika. Je li i njima bio smiješan ovaj cirkus? Bi li, na kraju krajeva, bio smiješan meni da sam kojim slučajem u njihovoj koži?

U jednom trenutku, kako bih vam rekao, osjetio sam se neopisivo sretnim što već godinama ne živim u glavnom gradu.

Onda sam se sjetio Ivana Čehoka, svih njegovih performansa i one priče kako 'Za dom spremni' nema veze s ustašama, nego s banom Jelačićem. Sjetio sam se Zlatana Avara kako stoji u dravskom bazenu, u vodi preko gležnjeva, nogavica zasukanih do koljena, kako se smije oko glave i u kameru govori da je otvorenje bazena povijesni dan za Varaždin. Bazena, da.

U sekundi me prošao smijeh. Ugasio sam kompjutor. Nikome nisam pričao o tome.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Reci što misliš!