Danas, dok nad stranačkim odrom onaniraju ljudi poput Bernardića, Hajdaša Dončića i Marasa, čak se i Habekov odlazak doživljuje kao tektonski poremećaj.
Nakon što je dvadeset godina vjerno služio stranci, Mario
Habek odlučio je napustiti SDP.
Trenutačna konstelacija na hrvatskom političkom nebu pridonijela
je tome da je njegov izlazak iz Partije u medijskom smislu
odjeknuo jače nego kada su stranku napuštale intelektualne
karijatide stranačkog erehteja poput Nikole
Viskovića ili Vjerana Zuppe. To,
naravno, više govori o SDP-u nego o samom Habeku.
U ona vremena, bit će, dok je strankom još rukovodio pokojni
Ivica Račan, Socijaldemokratska partija vezala
je uz sebe dovoljan broj potentnih članova i simpatizera koji su
svojim javnim nastupom omogućili da se distanciranje nekih
istaknutih divergenata od stranačke politike učini što manje
vidljivim.
Danas međutim, dok nad stranačkim odrom onaniraju ljudi poput
Bernardića, Hajdaša Dončića i
Marasa, čak se i Habekov odlazak doživljuje kao
tektonski poremećaj.
Nogometnim rječnikom govoreći, Mario Habek igrač je iz drugog
plana. Nikada u prvim redovima gdje se gine, nikada s glavom na
panju. S obzirom na politički talent i retoričke vještine, bez
nekog čvrstog temelja u biračkoj bazi – na izborima prije dvije
godine skupio je tek nešto više od hiljadu petsto
preferencijalnih glasova – dugo se zadržao u visokoj politici. U
nekoliko je navrata izabran za predsjednika županijskog SDP-a.
Trenutačno odrađuje svoj četvrti saborski mandat.
Ipak, jednog dana kada se budu pisali almanasi ovdašnjeg
parlamentarizma teško je povjerovati u to da će se Habekovo ime
naći u nekom od njih. U svih ovih dvadeset godina koliko se bavi
politikom nemoguće je sjetiti se barem jedne njegove dojmljive
replike, upečatljivog nastupa, simpatične prispodobe ili
originalne političke ideje.
U anketi koju je zimus provela RTL televizija,
na pitanje čime se bavi lice s fotografije, građani su ga
smjestili među pjevače. Mnogo bolje nije prošao ni među kolegama
iz saborskih klupa. Neće stoga mnogo pogriješiti oni koji će
Habekov politički profil prepoznati u onom dijelu političke skale
koji se kreće od neupečatljivog do beznačajnog.
Da je politika kojim slučajem lijepa književnost, njega bi vrlo
vjerojatno dopala uloga onog samozatajnog činovnika iz
Gogoljeve ‘Kabanice’. Mario Habek politička je
inkarnacija Akakija Akakijeviča. Godinu dana da
se ne pojavi na poslu, nitko živ na Markovu trgu to ne bi ni
primijetio.
Svih ovih dvadeset godina u politici na koncu će, bojimo se,
stati u jednu jedinu minutu onog antologijskog videozapisa što je
s vremenom postao dijelom lokalne kolektivne memorije, u kojem se
dojučerašnji SDP-ov zastupnik, na nagovor novinarke jednog
lokalnog portala, pokušava prisjetiti pet projekata kojima bi se
pohvalio kao političar, pa spominje Sveučilište Sjever i
varaždinski HNK, nakon čega zapinje, neodoljivo podsjećajući na
Tomislava Karamarka i njegovu famoznu ‘šta smo
još imali’ digitalizaciju, i nudi odgovor u pisanom obliku.
Malo je to za nekoga tko je u arenu stupio vođen blještavim
idealima i nezadovoljstvom spram Tuđmanove
politike.
Mario Habek postao je tako sedmi zastupnik koji je u zadnje dvije
godine napustio stranački saborski Klub. Izuzmemo li
Bojana Glavaševića, imena i politički habitusi
renegata malo će vam značiti. To, naravno, više govori o SDP-u
nego o njima samima.
Teško je pasti niže. U Račanovo doba stranku su napuštale
moralne i intelektualne gromade, profesori i teoretičari, danas
ju, vidimo, napuštaju čak i dekontekstualizirani, beskrvni
činovnici bez okusa i mirisa.