Svih ovih pustih mjeseci od korifeja radikalne desnice, od svih tih markićki, esihica, bujaneca i glasnovića, niste mogli čuti baš ništa o Agrokoru, ništa o egzodusu radnosposobnih u Irsku, ništa o Brkiću i aferi s SMS-ovima, ništa o nezaposlenosti i potplaćenosti, ništa o kriminalu i korupciji, ali ste se zato naslušali kako su najveći problem ovog društva upravo Srbi.

'Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo', trijumfalno je onomad, onog vrelog ljeta devedeset i pete, biglisao prvi predsjednik moderne i neovisne Hrvatske Franjo Tuđman, zadovoljan činjenicom što je napokon i u praksi ostvareno ono o čemu je dotad tek pretenciozno brljavio u svojim 'Bespućima povijesne zbiljnosti'.

'Sva ta izmjenična pogromaška nasilja nad ino-etničkim pučanstvom', teoretizirao je Otac Nacije, 'imala su uvijek za cilj neko konačno rješenje – uklanjanje stranog, ako ne neprijateljski petokolonaškog, a ono zbog nečeg povijesno odvojenog i neuskladnog elementa iz etničko-teritorijalnog korpusa vlastitog nacionalnog bića.'

Sadržaj se nastavlja...

Sva ta pogromaška nasilja nad ino-etničkim pučanstvom - to dakle uklanjanje 'remetilačkog faktora' iz korpusa nacionalnog bića - u praksi su se pak svodila na 'nanošenja takvih udaraca da Srbi praktički nestanu'.

I nestali su napokon i neslavno, u dva, tri dana, pometeni Olujom. Nisu imali vremena ni da 'pokupe svoje prljave gaće'. Njih dvjestotinjak hiljada, u nepreglednoj traktorskoj koloni. Konačno i zauvijek. Kao da ih nikada nije ni bilo. Tako je barem mislio Franjo Tuđman. I, naravno, spektakularno se zajebo.

Jer što, Srbi ne samo da nisu neslavno nestali, nego još i danas, gotovo četvrt stoljeća od Tuđmanova 'konačnog rješenja', predstavljaju remetilački faktor i najveći problem hrvatskog društva. Još i danas, na zaprepaštenje ovdašnjih nacionalista, taj je neuskladni element toliko odvojen od korpusa hrvatskog nacionalnog bića da na vlasti uporno drži partiju drumskih razbojnika koja djeluje kao da ju je izmislio Friedrich Schiller, a ne duhovni vođa suvremenih hrvatskih šovinista Franz Moor Tuđman glavom i bradom.

Ne treba, naime, biti odveć lucidan da bi se zaključilo sljedeće: sve akcije ekstremne desnice unatrag nekoliko mjeseci, počevši od 'obiteljaške' inicijative za promjenu izbornog sustava pa do veteranskog vukovarskog sleta najavljenog za sredinu oktobra, nisu ništa drugo nego rezultat rigidne antisrpske histerije.

Kad već nisu htjeli neslavno nestati sredinom devedesetih, recentni plan svodi se otprilike na to da Srbi postanu građani drugog reda. Tako će se, računaju arhitekti tog veleumnog projekta, napokon smanjiti mogućnost da Srbin Hrvatu piše kanonske književne naslove, da mu za sobom ostavlja monumentalno važne spomenike, da mu izmisli izmjeničnu struju ili da mu, sačuvaj bože, uglazbi nacionalnu himnu.

Sve će punokrvni hrvatski šovinist, ratoboran kakav jest, oprostiti Srbinu. Oprostit će mu i rat, ali kulturu i znanost neće nikada.

Prošlotjedni incident na zagrebačkom Dolcu, u kojem su se ni krivi ni dužni zatekli Milorad Pupovac i Boris Milošević, samo je dokaz da se s riječi prešlo na djela. Ono što su jučer bili limun i rame, već sutra će biti glava i cigla. U nazivniku pak uvijek će stajati netrpeljivost i mržnja.

Lijepa je to vijest. Ne postoji, naime, pod ovom kapom nebeskom država sretnija od one u kojoj najveći problem predstavlja šačica depriviranih Srba. Svih ovih pustih mjeseci od korifeja radikalne desnice, od svih tih markićki, esihica, bujaneca i glasnovića, niste mogli čuti baš ništa o Agrokoru, ništa o egzodusu radnosposobnih u Irsku, ništa o Brkiću i aferi s SMS-ovima, ništa o nezaposlenosti i potplaćenosti, ništa o kriminalu i korupciji, ali ste se zato naslušali kako su najveći problem ovog društva upravo Srbi.

Osim što je zlobna i pokvarena, politika ovdašnjih šovinista istovremeno je i dozlaboga glupava. Onog trenutka kada 'Srbi napokon neslavno nestanu iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo', svi navedeni zagovornici takvog 'konačnog rješenja' istovremeno će izgubiti baš svaki smisao svoga postojanja.

Teško mi je to uopće i izgovoriti, ali da sam ja kojim slučajem na njihovu mjestu, ja bih Milorada Pupovca nosio kao kap vode na dlanu.