I kako to već biva, u cijeloj toj priči postoji, naravno, jedan veliki problem. Sve bi to bilo divno i krasno da nije jedne nezgodne činjenice koja upada u oko svakom prosječnom konzumentu novinskih elogija...
U slobodno vrijeme, dok se ne obračunava s nepoćudnim novinarima,
dok ne sekundira u rušenju demokratski izabrane vlasti i dok u
Saboru ne gura zakone koji bi trebali zadovoljiti gargantuovske
apetite veteranske populacije, što će ovu državu dugoročno doći
glave, u to možete biti uvjereni, Ministarstvo hrvatskih
branitelja na čelu s notornim Tomom
Medvedom bavi se ekshumacijom, kako kažu, posmrtnih
ostataka nevinih žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća.
Možda se nekome, ovako na prvu, neće činiti tako, no riječ je o
jednom važnom i hvalevrijednom projektu. Nitko pametan, naime,
neće poricati zločine koji su se dogodili u Drugom svjetskom ratu
niti će se protiviti tome da sve nevine žrtve budu dostojno
sahranjene.
‘Nastavit ćemo provoditi istraživanja i ekshumacije ustrajno,
ozbiljno i odgovorno u okviru zakonskih procedura i ništa nas u
tome neće umoriti’, kazao je prije par dana ministar Medved
zadovoljan činjenicom da naporan posao koji traje već neko
vrijeme permanentno daje konkretne i vidljive rezultate.
Krajem srpnja ekshumirani su tako posmrtni ostaci 25 osoba iz
dvije masovne i jedne pojedinačne grobnice u zagrebačkoj
Savskoj ulici.
Potom je na Jelenovcu ekshumirano devet osoba.
Onda su na Tuškancu ekshumirane još dvadeset i četiri osobe.
Odmah nakon toga započele su pripreme za terenska istraživanja i
probna iskapanja u Gračanima. Nema nikakvog razloga sumnjati u to
da će se i na toj lokaciji trud na koncu itekako isplatiti. Što
više mrtvih, kao da čujem razgovor u Ministarstvu, tim bolje za
sve nas.
Istovremeno, ministar javno ističe pozitivan i ohrabrujući rast
broja stratišta.
Zatim su prije desetak dana na groblju u
Višnjici, u nazočnosti predsjedničinih i
premijerovih izaslanika, biskupa Mrzljaka te
kompletne lepoglavske političke kreme predvođene gradonačelnikom
Marijanom Škvarićem i njegovim zamjenikom
Hrvojem Kovačem, uz počasne plotune HV-a i
lokalnih kuburaša, pokopani ostaci deset nevinih žrtava stradalih
potkraj rata, u svibnju ’45.
Samo pet dana nakon toga u Vagancu su uz sve
vojne počasti pokopani ostaci 55 žrtava pronađenih i ekshumiranih
na Plitvicama i u Rakovici. Pokopu su također prisustvovali
izaslanici Pantovčaka i Banskih dvora, lokalni
velmože, vojska i policija te predstavnici Generalskog zbora,
Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Hrvatskog domobrana.
Ne treba okretati glavu od prošlosti, ali ne kako bismo
manipulirali povijesnom istinom u dnevnopolitičke svrhe, već kako
bi se prisjetili lekcija koje smo naučili iz tamnog poglavlja
naše prošlosti, kazao je u Višnjici neumorni ministar Medved.
Bili su to sustavno planirani, iznimno brutalno zločini, a
krivnja stradalih bila je samo u tome što su bili domoljubi, što
su voljeli svoj narod i Katoličku crkvu, kazala je pet dana nakon
toga u Vagancu izaslanica predsjednice Silvana Oruč
Ivuš.
I kako to već biva, u cijeloj toj priči postoji, naravno, jedan
veliki problem. Sve bi to bilo divno i krasno da nije jedne
nezgodne činjenice koja upada u oko svakom prosječnom konzumentu
novinskih elogija. Svih ovih pustih mjeseci i godina koliko se
bave ekshumacijama Medvedovi trudbenici s Topalušićkina trga nisu
iskopali ni jednog jedinog partizana, ni jedno dijete stradalo od
noža Luburićevih koljača, ni jednog civila koji se nije slagao sa
zločinačkom poglavnikovom politikom.
Kako je to moguće? Pogotovo ako imamo na umu, citiram, da se
utvrđivanju istine pristupa sustavno, institucionalno,
koordinirano, pravno i transparentno, sve u svrhu pomirbe u
društvu i odgoja mladih naraštaja.
Stvar je u načelu vrlo jednostavna. Takvo što moguće je jedino u
državi u kojoj se već godinama uporno stvara narativ koji će na
koncu u istu ravan staviti fašizam i antifašizam. Ustaše i
partizane. Naše i njihove. Da stvar bude gora, taj narativ ne
proklamiraju samo redikuli poput Bujanca ili
politički žohari poput Keleminca, nego ga, kako vidimo, još
zloćudnije proklamiraju državne i lokalne vlasti.
Što bismo drugo, uostalom, i mogli očekivati u toj
Ivkošićevoj državi u kojoj se jasenovački logor
smrti predstavlja kao zabavni park, u kojoj se dječji logor u
Jastrebarskom naziva domom za ratnu siročad, i u kojoj državna
televizija na sam Dan antifašističke borbe emitira dokumentarac o
ustaškoj avijaciji?
Ništa osim jeftine falsifikacije povijesti. S jasnim ciljem da
falsifikati jednoga dana postanu fakti.
Neumorni Medvedovi kopači, možda vam je sada jasnije, pod zemljom
ne traže partizane i antifašiste, nevinu djecu i civile. Njih
prvenstveno zanimaju, kako se to sada voli popularno kazati,
pripadnici poraženih vojnih formacija. Perverznog li eufemizma.
Jesu li to Japanci, francuski ‘petenovci’, Talijani ili netko
četvrti? Ili su to, primaknite se bliže da nas tkogod ne bi čuo,
ipak ustaše? Bit će da su ipak ustaše.
Kaže se, ako je netko bio uvjereni ustaša, ako je ratovao kao
ustaša, ako je, na kraju krajeva, i poginuo kao ustaša, onda
takav u današnjoj Hrvatskoj ne može biti sahranjen nikako
drugačije nego kao … znate već i sami.
Kao ustaša?
Ne, nego kao nevina žrtva.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi
autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala
Varaždinski.hr