Pravo je pitanje kako je moguće da ovdje ljudi doslovce umiru na ulici, a ministar umjesto da se pokrije ušima još prijeti tužbama. Kako je moguće da premijer i ministri amenuju pljačku epskih razmjera, muljaju i lažu, i nakon toga nastavljaju dalje kao da se ništa nije dogodilo?
U velikom eseju ‘O vječnom miru’, napisanom potkraj osamnaestog
stoljeća, Immanuel Kant dotiče se odnosa morala
i politike. Po njemu, ozbiljna, istinska politika ne može učiniti
ni koraka, a da u pomoć ne prizove moralne principe.
Iako se na prvi pogled ne mora činiti tako, sjedinjenje politike
i morala ne bi trebalo zahtijevati naročiti trud. Ako te dvije
kategorije dospiju u sukob, pravedno je da se rješenje nađe u
duhu morala.
Premda je nastao prije 223 godine, nemali je broj onih koji će
Kantov esej i danas prepoznati kao aktualnost. Ovdje se, naravno,
ne bi trebalo uhvatiti na udicu moraliziranja u prazno, kako reče
Kantov simpatizer, pokojni hrvatski filozof Milan
Kangrga.
Zašto mistificirati stvari? Političari vjerojatno nisu ništa više
ili manje moralni od onih koje reprezentiraju. Ono što ih čini
drukčijim od elektorata jest da im pristup moći nudi više prilika
da se iskažu kao nemoralni gadovi.
Elem, poznatog königsberškog mislioca sjetio sam se ovih dana
prateći u novinama nastavak već pomalo zaboravljene afere
‘Hotmail’.
U najkraćem, nakon što su u medijima objavljeni iskazi što su ih
USKOK-ovim istražiteljima dali pojedini članovi takozvane Borg
skupine, predvođeni nekadašnjom ministricom gospodarstva
Martinom Dalić, odjednom je postalo kristalno
jasno, ako nekome prije toga nije bilo, kako je Vlada, uz
blagoslov kompletne HDZ-ove vrhuške, zloupotrebljavala sustav,
potkopavala vladavinu prava i obmanjivala javnost, a sve s ciljem
da jednoj maloj interesnoj skupini intimusa omogući enormnu
korist pod egidom spašavanja radnih mjesta u
Todorićevu Agrokoru.
Ispalo je na kraju da su premijer Plenković i
ministar financija Marić besprizorno lagali
javnosti i Saboru o svojoj ulozi u tom koruptivnom, pljačkaškom
cirkusu.
I premda je teško komparirati silne afere koje nam je tijekom
godina priuštila najveća i najdraža državotvorna partija,
analitičari se redom slažu da je riječ o najvećoj svinjariji još
od zlatnih vremena Ive Sanadera i afere
‘Fimi media’.
E, sad, prizovemo li u pomoć moralne principe, rješenje problema
išlo bi za time da premijer Plenković i ministar Marić podnesu
neopozive ostavke. Hoće li se to dogoditi? Naravno da neće. Zašto
neće? A zašto bi? Traže li to njihovi birači? Koalicijski
partneri? Oporba? Ne traže.
Pokušajmo na trenutak zamisliti kakva bi bila reakcija njemačke
javnosti, njemačkih medija i institucija pravne države da su se u
fokusu jedne ovakve afere zatekli kancelarka Angela
Merkel i njen ministar financija.
Zapitajmo se kako je moguće, primjerice, da britanski
konzervativac Michael Bates ponudi ostavku
premijerki May zbog toga što je, pazite sad,
zakasnio na radno mjesto, točnije na početak sjednice u Domu
lordova, propustivši tako jedno jedino pitanje laburistice
Lister.
Ili, kako je moguće da norveški ministar ribarstva Per
Sandberg podnese neopozivu ostavku zbog toga što je na
ljetovanje ponio službeni mobitel?
Znači li to da u nekom tuđem, nama dalekom svijetu, dalekom više
po mentalitetu nego po kilometrima, političari ipak više drže do
moralne odgovornosti i do onih koji su ih izabrali na funkcije?
Nažalost, znači.
Ozbiljne, uređene države najčešće vode ozbiljni ljudi. U takvim
državama postoje bolji i lošiji premijeri i ministri. U onim
drugima, manje uređenim, svi su premijeri i ministri isti.
Evo, recimo, kako je na aferu oko Agrokora reagirao po
mišljenjima mnogih stručnjaka i po anketama najbolji hrvatski
ministar Zdravko Marić. ‘Ministre, jeste li
lagali Povjerenstvu?’ ‘Hm, jako teško pitanje.’
A evo i kako je na aferu oko smrti mladića u Zaprešiću, kao
uostalom i na sve druge afere u svom raspadajućem resoru,
reagirao po istim tim anketama najgori hrvatski ministar
Milan Kujundžić. ‘Ministre, hoćete li dati
ostavku?’ ‘Ako prepoznam da sam odgovoran, dat ću ostavku. Tužit
ću sve koji su dizali hajku i uznemiravali ljude.’
Pravo pitanje nije dakle kako je moguće da neki strani ministri
podnose ostavke zbog kašnjenja na sjednice ili zbog toga što su
na ljetovanje ponijeli službeni mobitel. Pravo je pitanje kako je
moguće da ovdje ljudi doslovce umiru na ulici, a ministar umjesto
da se pokrije ušima još prijeti tužbama. Kako je moguće da
premijer i ministri amenuju pljačku epskih razmjera, muljaju i
lažu, i nakon toga nastavljaju dalje kao da se ništa nije
dogodilo?
Je li Hrvatska zbog toga neozbiljna država? Bilo bi možda
preuzetno tvrditi takvo što. Hrvatska je zapravo vrlo ozbiljna.
Pogotovo ako govorimo o sistematizaciji puta u vlastitu propast.