Umjesto deset velikih koraka naprijed, kao društvo smo napravili sto velikih koraka unatrag. Ono što je prije osam godina bilo gotovo nezamislivo danas ne da je moguće, nego je čak i poželjno.
Nakon što je u dosluhu s lokalnim veteranskim udrugama uspješno
otklonjena mogućnost da Bajaga i njegovi
Instruktori početkom rujna nastupe na
karlovačkim Danima piva – koncert, naime, nije mogao biti otkazan
budući da službeno nije ni ugovoren – histerija oko spomenutog
beogradskog muzičara proširila se i na Varaždin.
Predstavljajući ga kao čovjeka koji je devedesetih godina
podupirao velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i otvoreno slavio
četništvo, pojedini lokalni mediji već danima zdvajaju nad
njegovim nastupom na predstojećem Špancirfestu.
Također, u priopćenju što ga je potpisala Udruga veterana
7. gardijske brigade ‘Puma’ navodi se da je održavanje
Bajagina koncerta u Varaždinu uvredljivo kako za branitelje, tako
i za obitelji njihovih suboraca poginulih i nestalih u
Domovinskom ratu.
Neki red i poštovanje bi trebao postojati, stoji u priopćenju,
jer ukoliko sami sebe ne poštujemo, što možemo očekivati od
drugih.
Dok ovo budete čitali, nad bedemima varaždinskog Staroga grada
lebdjet će prvi taktovi neke Bajagine balade. Možda će to biti
‘Zmaj od Noćaja’, možda ‘Ruski voz’. Kako god, bit će to njegov
četvrti koncert u Varaždinu u zadnjih osam godina.
U međuvremenu je koncertirao diljem Hrvatske, od Zagreba, preko
Lošinja i Pule, do Splita. Jedne godine, 2011., što je posebno
zgodno, u Karlovcu je nastupio čak dvaput.
Na stranu sad to što ne postoje baš nikakvi dokazi za ono što mu
se stavlja na dušu, sam pjevač, na kraju krajeva, diskutabilnu je
prošlost impregniranu velikosrpskim maštanjima i četništvom
demantirao nebrojeno puta, namjera ovog skromnog osvrta nije
apologija Bajagina lika i djela.
Štoviše, pretpostavimo na trenutak da je Momčilo Bajagić
najokorjeliji četnik, već i od Draže
Mihailovića. Kako to da kao takav nikoga nije vrijeđao i
nikome nije bio sporan prije pet, osam ili deset godina?
Ako je, kako kažu, još ’93. u Kninu pjevušio na uho
Milanu Martiću, onda to znači da je do danas
nakupio četvrt stoljeća četničkog staža. Nije, jebiga, četnik
postao prošloga mjeseca. Ili je u međuvremenu, u zadnjih par
godina, još netko od našijenaca naknadno stradao od četničke
kame? Vjerojatno bismo čuli da jest. Što se dakle u međuvremenu
promijenilo?
Bit će da prije osam godina ratne rane još uvijek nisu bile
dovoljno svježe. Kako godine prolaze, što bi kazao rečeni
zemunski pjevač, rane ne zarastaju, nego postaju sve svježije, a
povlastice i društveno-politički utjecaj ranjenika proporcionalno
postaju sve veći.
Riječ je o paradoksalnom fenomenu nacionalnog ranoholizma koji je
u jednome od svojih eseja opisao dijagnostičar Viktor
Ivančić: ‘Samo se uz kvalitetno očuvane rane može
njegovati zdravo hrvatstvo. Ozljede su jedini opipljivi znaci
nacionalnog identiteta. Svojoj povijesnoj ulozi bit ćemo istinski
dorasli tek ako su krvave rupe nezarasle.’
U međuvremenu, u zadnjih osam godina otkako je Bajaga prvi puta
nastupio na Špancirfestu, ili sedam otkako je čak dvaput nastupio
u Karlovcu, dogodili su nam se Tomislav
Karamarko i Zlatko Hasanbegović,
šatoraška revolucija i cijela jedna klerofašistička
ksenofobno-cenzorska rekonkvista.
U međuvremenu je postalo moguće da nam kojekakvi lunatici i
samoprozvani domoljubi odgađaju Noći kazališta i prekrajaju
program nacionalne dalekovidnice.
Umjesto deset velikih koraka naprijed, kao društvo smo napravili
sto velikih koraka unatrag. Ono što je prije osam godina bilo
gotovo nezamislivo danas ne da je moguće, nego je čak i poželjno.
Upravo zato Bajaga nije mogao bio neželjen i sporan 2010., a
danas, kako vidimo, itekako jest.