Vijesti / Otvoreno

PIŠE: BRANKO DETELJ

Kod nas prevladava shvaćanje da će se čovjek isprikom poniziti u najpogrdnijem smislu te riječi

Kod nas prevladava shvaćanje da će se čovjek isprikom poniziti u najpogrdnijem smislu te riječi
Hrvoje Jelavić / PIXSELL

Isprika žrtvama zločina počinjenih u 'Oluji' ne predstavlja ispriku Slobodanu Miloševiću ili pak Milanu Martiću. Ne znači blagoslov njihove velikosrpske politike.

Rat iz devedesetih neće završiti tako dugo dok su političke pozicije važnije od elementarne čovječnosti

Nekoliko dana prije službene proslave Dana pobjede u Kninu, Inicijativa mladih za ljudska prava pozvala je hrvatske političare na čelu s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović i premijerom Andrejom Plenkovićem da upute iskrenu ispriku žrtvama zločina počinjenih za vrijeme i nakon vojno-redarstvene operacije 'Oluja' u kolovozu '95. godine.

Dvadeset i tri godine, stoji u obrazloženju, prošle su od završetka rata, a ni jedan visoki državni dužnosnik do sada nije uputio iskrenu ispriku žrtvama zločina i teških kršenja ljudskih prava. 

A zločina je, znaju to vrlo dobro svi oni koji žele znati, itekako bilo. Bili su svirepi, bili su barbarski i bilo ih je previše da bismo o njima danas mogli govoriti kao o nekim sporadičnim incidentima. Naprotiv, zločini su bili dio plana i počinjeni su u naše ime. 

Ako ih, gledajući iz današnjeg rakursa, išta može učiniti još strašnijima, onda je to svakako spoznaja da za dobar dio njih do dana današnjega nitko nije odgovarao niti će, sva je prilika, ikada odgovarati. 

Kazati dakle da je 'Oluja' odrađena bez ijedne mrlje, kako je to učinio premijer Plenković u Kninu, može samo čovjek koji je raskinuo sve veze sa stvarnošću.

Premda nije prvi, budući da je ovakvih poziva od strane Inicijative mladih bilo i prethodnih godina, i premda su mu namjere jasne i plemenite, ovaj koncilijantni apel, odaslan ovako, ovih vrućih kolovoških dana ponosa i slave, iznova je zazvučao kao pomno isplanirana provokacija u ušima svih onih iz čijih glava još uvijek nisu isparili maligani opojnog vojnog trijumfa otprije gotovo četvrt stoljeća. 

Jer, što bi se Hrvatska trebala ispričavati bilo kome. Dvadeset i tri godine od svršetka rata Hrvati, naime, i dalje žive u uvjerenju da se pobjednici nikome nisu dužni ispričavati.

Iluzorno bi, naravno, bilo očekivati da će jedna isprika riješiti sve flagrantne probleme koji su se godinama akumulirali na relaciji Zagreb - Beograd. Nije međutim teško pretpostaviti kako bi ona, izrečena nedvosmisleno, čista srca, bez zareza i bez onog famoznog 'ali', predstavljala sasvim pristojan zalog za budućnost.

Govoreći u Kninu, predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković zaključili su otprilike isto, kako nas nakon veličanstvene ratne pobjede čeka zadatak izgradnje pravednijeg društva. 

Riječ je svakako o plemenitom i dobrodošlom nastojanju, no oboje su pritom, slučajno ili hotimice, ispustili iz vida činjenicu da se pravednije društvo teško može izgraditi bez nedvosmislenog suočavanja s prošlosti. Budućnost se ne gleda žmireći na prošlost. Pogledati prošlosti u oči važno je kako za pojedinca, tako i za cijeli imaginarni kolektiv.

Naš je problem, jer samo u naše ime možemo i smijemo govoriti, taj što uvijek sebe vidimo u ulozi žrtve i stalno očekujemo da se s pogreškama iz prošlosti suočavaju drugi. U toj neobičnoj retrospektivnoj gramatici za nas ne postoji prvo, nego samo treće lice množine, postoje oni.

Isprika se, najzad, uvijek više dotiče onoga koji je izgovara, nego onoga kojemu je upućena. Svima nama upravo bi zbog toga trebala više značiti isprika ovdašnjih političkih elita, predsjednice i premijera, nego isprika srpskoga državnog vrha. Sa srpskim zločinima mora se suočiti netko u Beogradu, Kragujevcu ili Pirotu. Hrvati s time ne bi trebali, a na kraju krajeva i ne mogu, imati mnogo veze. U tuđu savjest nemoguće je ulaziti.

Usput rečeno, jedan apel, vrlo sličan ovome što ga je odaslala Inicijativa mladih u Hrvatskoj, sa željom da se napokon izrazi iskrena isprika zbog svih zločina počinjenih u zadnjemu ratu, adresiran je od strane Inicijative mladih koja djeluje u Srbiji i na tamošnji državni vrh, prvenstveno na adresu predsjednika Aleksandra Vučića koji se, eto, baš ovih dana proslavio povlačenjem umobolnih paralela između Hitlerova Reicha i Tuđmanove Hrvatske.

Početkom prosinca 1970., za vrijeme polaganja vijenca na spomen-obilježju Varšavskog geta, njemački kancelar Willy Brandt kleknuo je i sklopio ruke, zatvorivši tako i simbolički poglavlje o njemačkoj sramoti iz tridesetih i četrdesetih godina. 
Premda je bio socijalist, antifašist i ateist, pa kao takav nije mogao imati baš nikakve veze s nacističkim zločinima, blagoslovljenima, i to valja kazati, od pape Pija XII., Brandt se osjetio odgovornim zbog same činjenice što je Nijemac.

To klečanje u Varšavi, na tuđem teritoriju, imalo je kudikamo veći značaj za Nijemce nego za Poljake. Obraćajući se prvenstveno svojim sunarodnjacima, Brandt je svojom gestom, kao nitko prije njega, demonstrirao da je ljudskost važnija od svake politike. 
I premda je na sebe navukao nemali bijes nečiste njemačke savjesti, on je prije svega, kako reče jedan znameniti sarajevski pisac, umirio njemačku budućnost.

Ovdje valja spomenuti i to da je povijest njemačkih isprika Poljacima započela i prije onoga što nam je danas poznato pod nazivom Kniefall von Warschau. Poljaci su i te isprike prihvatili, a zatim su učinili nešto bez presedana. Odlučili su se ispričati zbog svih zločina što su ih učinili Nijemcima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. 

Suprotno općeprihvaćenom uvjerenju koje vlada kod nas, Poljacima je odavno bilo jasno da i žrtva, u obrambenom ratu, može počiniti zločin.

Takvo što ovdje je gotovo nezamislivo. Hrvati kao što znamo nisu Poljaci, a Srbi nisu Nijemci. Kolinda Grabar-Kitarović više je Sarah Palin, a Aleksandar Vučić više je Vojislav Šešelj nego Willy Brandt. 

Pod ovim bokunom neba prevladava jedno glupavo, provincijalno shvaćanje da će se čovjek isprikom poniziti u najpogrdnijem smislu te riječi. Da će ispasti hulja u očima onih koje predstavlja i koje smatra svojima. Takav je strah u suštini bezrazložan. 

Isprika žrtvama zločina počinjenih u 'Oluji' ne predstavlja ispriku Slobodanu Miloševiću ili pak Milanu Martiću. Ne znači blagoslov njihove velikosrpske politike. 

Isprika žrtvama znači da čovjek iskreno, ljudski žali zbog tragičnih sudbina svih onih stotina hiljada nesretnika koji su u onoj nepreglednoj koloni na traktorima napuštali svoje domove. 

Znači da iskreno žali zbog tragične sudbine svih onih koji su tjednima nakon što je vojska ušla u Knin zvjerski ubijani na kućnim pragovima. 

Isprika žrtvama, znao je to dobro veliki njemački kancelar, ali nažalost ne znaju naša predsjednica i naš premijer, zalog je za bolju budućnost.

Odbijajući u startu samu pomisao na ispriku, bojeći se pritom da na sebe ne navuku gnjev klerofašističke desnice, koja je u negiranju i relativizaciji zločina vazda najglasnija, Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković zorno dokazuju da im je efemerna politička pozicija važnija od elementarne čovječnosti. 

Dok je tako, nema razloga sumnjati u to da će rat iz devedesetih simbolički trajati i duže od velikog rata iz četrdesetih godina prošloga vijeka, a koji, znamo, još uvijek nije završen.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.