Vijesti / Otvoreno

SVE PET!

Prosvjetar prosvjetaru oči kopa

Prosvjetar prosvjetaru oči kopa
Varaždinski.hr

Sve je u redu kad smo u stanju saslušati nečije drugačije mišljenje od našeg, a ne uplićemo se i ne namećemo svoje...

Ljudi su različiti. I sreća da je tako inače bi na ovome svijetu bilo dosadno za poludjeti. Sve je u redu kad jedni drugima toleriramo različitosti, kad uvažavamo drugačija mišljenja od naših, kad civilizirano i kulturno raspravljamo.

Sve je u redu kad smo u stanju saslušati nečije drugačije mišljenje od našeg, a ne uplićemo se i ne namećemo svoje.

Sve je u redu kad se ne pravimo najpametniji u stilu 'samo sam ja u pravu, svi ste ostali u krivu', kad ne osuđujemo 'ti si ovakav ili onakav jer misliš tako' i kad smo u stanju smiriti svoj ego i spustiti ga s Velebita u Slavoniju.

Mi i oni

Čemu ovakav uvod? Pa povod je taj što sve češće po raznim viritualnim društvenim grupama čitam međusobna klanja prosvjetara i dijeljenja na 'mi i oni'. I dok, recimo, medicinari jedni drugima čuvaju leđa, prosvjetari si oči noktima kopaju. Podijeljeni su u tisuću grupa i grupica, ili pak soliraju sa svojim egom.

Jednu grupu čine oni koji smatraju prosvjetarski posao 'pozivom', koji sade cvijeće u gumama, koji sretni skakuću svakodnevno u školu, plaču ljeti za 'svojom djecom' i dovoljna im je plaća dječji osmjesi pa im ne pada na pamet buniti se zbog omalovažavajućih prosvjetarskih naknada za rad. Ti i takvi odlaze na Elektru i plaćaju račune za struju pregrštom dječjih osmijeha, zagrljajima i sretnim dječjim licima. Ovi kojima je učiteljevanje 'poziv' smatraju se višim rangom od onih kojima je to posao i redovno svisoka gledaju na 'zaposlenike'.

'Pozvani' provode svo slobodno vrijeme u izradi (ničim izazvani i o svom trošku, naravno) hrpa didaktičkih materijala za svoje učenike, lepršaju na krilima ljubavi u školu, prvi dolaze na posao i zadnji odlaze s posla, grle se i ljube sa svojom dječicom i svi ih vole: ravnatelji, djeca, roditelji. Kad se treba pobuniti zbog materijalnih prava obično šute ili osuđuju buntovnike jer 'radite najljepši posao na svijetu, plaća nije bitna'.

Hau jes nou! 'Pozvani' prosvjetari spremni su raditi ne do pune mirovine već i do groba. (Moto: od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.) Jer njima je u školi lijepo, oni su pronašli sebe među djecom, ne mare za maćehinski odnos sustava i vlasti prema prosvjeti. I ne trpe one kojima prosvjeta nije 'poziv'.

Drugu grupu čine prosvjetari koji su sa svoje dvije noge čvrsto na zemlji, kojima je rad u školi isključivo posao. Oni korektno i savjesno odrađuju svoj posao, ali ne uzdišu nad cvjetnim livadama i planinskim potočićima. Svoje račune plaćaju kunama i ne mogu prihvatiti kao platnu valutu 'dječji osmijeh'. Odrade svoju nastavu po peesu, odrade i kućni dio školskih poslova, ali ne žive za školu. Ne kupuju školski pribor od svojih novaca već čekaju da im škola osigura materijalna sredstva. Redovno se bune i prosvjeduju u akcijama za poboljšanje statusa prosvjetara. Koriste godišnji odmor u privatne svrhe. Raduju se mirovini i čeznu za njom.

Te dvije grupacije, neistomišljenici, obračunavaju se redovno, gotovo na dnevnoj bazi. I općenito su prosvjetari poznati po tome da se rado verbalno obračunavaju s onima koji ne misle kao oni. Pogotovo ako su iz iste branše.

Pozvani, nepozvani i oni treći

Da se vratimo na navedene dvije grupacije, onako odokativno navedene. Jesu li ovi 'nepozvani' lošiji učitelji od 'pozvanih'? Teško. U stručnost ni jednih ni drugih ne treba sumnjati, radi se o stavu, ne o stručnosti. Po čemu bi jedan 'pozvani' trebao biti bolji učitelj od 'nepozvanog'? Najjači su oni koji kažu da 'nepozvani' ne vole djecu. Zaboga, onaj koji voli djecu sjedi kod kuće i rađa njih 10… ili je pedofil (ima jedan vic o razlici između pedagoga i pedofila, ali guglajte, ne piše mi se). Velika je razlika između 'voljeti djecu' i 'voljeti rad s djecom'. A svi koji se nađu u prosvjeti hoće – neće vole (ili moraju voljeti ili barem tolerirati) rad s djecom.

Treću kategoriju čine oni koji su nekim čudima zalutali u profesiju. Oni koji su se našli u 'neobranom grožđu' bez svoje 'krivice'. Završili su nešto sasvim drugo, ni sanjali nisu da će raditi s djecom i puf, životni okrutni put ih je bacio u školu. U toj kategoriji su i oni koji su tek nakon fakulteta, ušavši u razred, shvatili da im u školi nije mjesto, da to nije za njih, ali jao prekasno.

U svakom žitu ima kukolja. I u prosvjetarskom i u liječničkom i u drugima. Kao što ima dobrih i loših liječnika ima i dobrih i loših učitelja. Ne moraju nužno 'pozvani' biti najbolji učitelji. Ne moraju nužno ni 'nepozvani' biti loši učitelji. Prebirati kukolje od žita nije lak posao. Nitko ga niti ne želi raditi. Zato je vječno svađanje među 'mi i oni' prosvjetarima zaista bespotrebno i beskorisno.

Sramota od sindikata

Ne svađaju se samo 'pozvani' i 'nepozvani' prosvjetari oko ljubavi prema poslu i prema dječici. Podjela je i među sindikalistima. Osnovne škole imaju dva sindikata. Većinski sindikat i manjinski sindikat. I umjesto da se sindikati slože i udruže, umjesto da se prosvjetari slože i udruže, sindikalni čelnici tjeraju vodu svaki na svoj mlin bacajući blato na mlin onog drugog sindikata. Kad krenu s pljuvanjem jedni po drugima jedina je asocijacija na scenu iz filma 'Družba Pere Kvržice' kad su zločesti dečki bacali blato na lijepo uređeni mlin koji su neki drugi dečki uredili.

Točno tako se ponašaju sindikati. Pa se s pravom postavlja pitanje: kome ti sindikati služe? Jesu li sami sebi svrha ili služe radnom narodu? Ne samo da se čelnici međusobno svađaju, svađaju se i prosvjetari oko sindikata međusobno, pa tako ako nešto kažeš protiv voždice većinskog sindikata možeš očekivati napad njezinih sljedbenika. Ako kritiziraš većinski sindikat optužen si momentalno da si u manjinskom sindikatu. Iako nisi. I obratno.

Ex prosvjetari

Postoji i još jedna posebna kategorija lajavaca. Jaki su i glasni i oni koji su jednom radili u prosvjeti, imaju koju godinicu staža u školi pa se nađu u prosvjetarskim grupama i pametuju prosvjetarima što i kako treba, da što se bune jer im je lijepo, imaju krasan posao i slične gluposti.

Oni su bili sretni u školi i nisu se previše namučili, lagan je to posao. Majke ti, ako ti je bilo tako lijepo i neradnički veselo u prosvjeti što si pobjegao iz nje? Mah, i previše sam riječi na te i takve upravo potrošila. A mogla bi se pjeniti bar na još pet kartica teksta.

Malo pameti ne bi štetilo

Malo pameti, malo više zajedništva i malo manje ega ne bi štetilo prosvjetarima. Japajakala najčešće rade razdore i neslogu, kao da sindikati nisu dosta. I dok učimo djecu empatiji i toleranciji, sami je imamo vrlo malo, na našu sramotu. A svi smo u istom košu, na istim jaslama i s istim ponižavajućim primanjima. Složna braća kuću grade, a prosvjetarska nesložna olakšavaju vlastima koje nas ponižavaju posao.

Sapienti sat.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Reci što misliš!