Vijesti / Otvoreno

SVE PET!

Bakice u prvom razredu

Bakice u prvom razredu
Varaždinski.hr

'Na stranu sad što je prosvjetarsko radno vrijeme dnevno i po 16 sati, na stranu sad sva psihička opterećenja tim poslom (da da da sad će opet hejteri kokodakati da smo nezahvalni paraziti koji ništa ne rade), na stranu mini plaće koje rezultiraju mini mirovinama, ali zar nije općenito bezosjećajno tjerati ljude da rade do 67 godina?'

Kao prvo da se nešto razumijemo. Nemam ništa protiv vitalnih šezdesetsedmogodišnjaka, punih životne energije. Ima i takvih. Mislim, nađe se.

Nemam ništa protiv, samo sam im zavidna, jer, ovako desetak godina mlađa, osjećam se kao da je preko mene prešla tenkovska divizija, sažvakala me pa ispljunula. Subjektivno isključivo.

Zato sam zavidna onim starijim pa vitalnim i živahnim. Jer od živahnosti ja sirota nemam ni ž.

Čežnja zvana mirovina

Sjećam se početaka svojeg učiteljevanja, kad su starije kolegice s 55 godina, kao gospođe odlazile u mirovinu. Što mi tada bješe daleko, danas je još dalje. Te su kolegice danas već 25 godina u mirovini. Izgledaju lijepo, svježe, vesele su i očuvane sa svojih 80 godina života.

A što čeka mene? Kako se moj staž povećavao, kako sam bivala sve starija, vlast je produžavala i radni vijek. Prvo na 60 godina, pa 63, pa sad je 65, a eto i najave da ćemo morati raditi do 67. Ako odem u mirovinu sa 67, nakon 25 godina mirovine, ako preživim i poživim, imala bih 92 godine i teško ću izgledati svježe i čilo. Već sad izgledam izmučeno.

Pa nije neki problem raditi u školi

Aha. Nije. Ma kakvi. Idemo prvo malo raspravljati o tome kako se prosvjetari osjećaju psihički nakon nastavne godine i za vrijeme nastave. Tijekom nastavne godine  prisutan je permanentni stres. Svih deset mjeseci nastave i još onaj jedan prije i poslije nastavne godine.

Na glavi nam sjede: učenici (koji i nisu baš svi divni krasni bajni sjajni), njihovi roditelji (među kojima se  nađu ekstremni slučajevi gnjavatora), ravnatelji (o njima sam X puta pisala pa se neću ponavljati), kolege (koji nisu uvijek dobronamjerni i prijateljski raspoloženi), šira društvena zajednica, savjetnici iz AZOO, ministarstvo i općenito sredina u kojoj živimo kojoj je najdraži hobi hračkarenje po prosvjeti 'što bi htjeli, na sigurnoj su plaći dok jadnik radnik kod privatnika plaću često ne dobiva'.

Kao da su prosvjetari krivi za veseli kapitalizam. Što se tiče psihičkog stanja, sa 66, pred mirovinu, ili su ti živci na tankim končićima pa puknu svako malo, ili su očeličili pa ti dječica mogu i po glavi skakati a tebe neće biti briga, jednostavno ne mariš.

U prvom slučaju ne ginu ti tužakanja roditelja i inspekcije, a u drugom slučaju kaos u učionici je zagarantiran.

Tjelesno, sa 66 si možda malo nagluh, što i nije neka šteta u bučnoj učionici. Možda je čak i bolje ako ne čuješ hrpu bedastoča koje dragi učenici izvale. Bez očala nema šanse da išta pročitaš. Još ako dječica pišu ružno i svijetlim olovčicama, krasota, nema šanse da im ispraviš išta.

Boležljiv si. Više si na bolovanju nego na poslu. U mirovinu ne možeš, a mladi s diplomama u rukama sjede besposleni kod kuće i čekaju da odapneš (karikiram, nisu mladi baš tako bešćutni, samo su nezaposleni).

Učiteljica razredne nastave

Kažu: pokažite im, demonstrirajte im vježbe na nastavi Tjelesne i zdravstvene kulture. To stoji. O tome uopće nema rasprave. Demonstracija pravilnog izvođenja vježbi na tjelesnom je prijeko potrebna.

Ali! Ako ja već sada ne mogu napraviti pošteni pretklon, jer ako ga napravim riskiram da me u tom položaju ukočenu odvede hitna pomoć, kako ću sa 66 godina demonstrirati kolut naprijed i natrag? Preskok kozlića? Naskok na povišenje? Premet strance (zvijezdu)? I mnogo drugih vježbi koje radimo od prvog do četvrtog razreda? Kažu: uzmi jednog spretnog učenika neka pokazuje.

Što ako dobijem razred u kojem nema sportski nastrojenog učenika? Tko će djeci pokazivati? Hoćemo li na TZK igrati šah, badminton i pikado? Djeca vole kad se učiteljica igra s njima, kad vježba s njima. Kad će imati bakutanera od 66 godina, doći će kući i reći: opet stara vještica nije na tjelesnom ništa radila.

Učiteljice razredne nastave dnevno po učionici prijeđu i po nekoliko kilometara. Obilaze učenike, saginju se nad njih, pokazuju im u bilježnice, knjige.

Hoćemo li sa 66 godina, pred mirovinu to moći? Sa 66 trebam primiti prvi razred. Običaj mi je sjediti s njima na podu, igrati se, skakati, plesati. Već sad mi to sve postaje sve teže, kako ću sa 66? Već sa 60 bit ću hendikepirana u učionici, tko će izdržati još sedam dugih godina?

Učitelji ne mogu biti statični. Mi smo vrlo pokretni, hodnicima krstarimo, na tjelesnom moramo biti mladi i kad se tako ne osjećamo, moramo skakutati po razredu… a od nas očekuju da radimo do 67 godina.

Bezosjećajno

Na stranu sad što je prosvjetarsko radno vrijeme dnevno i po 16 sati, na stranu sad sva psihička opterećenja tim poslom (da da da sad će opet hejteri kokodakati da smo nezahvalni paraziti koji ništa ne rade), na stranu mini plaće koje rezultiraju mini mirovinama, ali zar nije općenito bezosjećajno tjerati ljude da rade do 67 godina? Svaka čast vozačima, ali ja ne želim da me u busu na duge pruge vozi vozač od 66 godina. Ili da me šiša frizerka od 66 godina. Ima zanimanja u kojima je nehumano tjerati ljude da rade do iznemoglosti.

Ali za to treba imati osjećaj empatije. Dok nam život kroje oni koji se umore jedino prelazeći 15 stepenica do klimatiziranog ureda  i koje drugi  voze u autima s masažerima u sjedalima i mini barom, teško da ćemo u mirovinu kao ljudi.

Prestanimo uplaćivati u mirovinski fond i jednostavno se odmah prebacimo na posmrtnu pripomoć. Nema nam druge.

I štiklec za kraj

Priča kolegice. Istinita priča. Dobila je prvi razred, krezubice. Bio u njemu jedan živahan, svojeglav  mališan. I kaže ona njemu usred sata dok je šetao učionicom neka ide na mjesto. Malac mrtav hladan digne srednji prst i pokaže joj. Kolegica zadrži prisebnost i pita ga: 'A znaš li ti što to što si sad pokazao znači?'. Krezubaš ju hladno pogleda i kaže: 'Znam. Odj**i.' I odleprša bez pitanja iz učionice.

Pa ti budi onda pedagog.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Reci što misliš!