Vijesti / Kolumne

PIŠE: MARINKO PRGA

'Bolje ukrast i dat nekaj nego ukrast i ne dat!'

'Bolje ukrast i dat nekaj nego ukrast i ne dat!'
Željko Medo Tkalec

Pa po lojtrici gor pa po lojtrici dol. Dođe nam na isto kad shvatimo da se u zadnjih trideset godina od pojave koju zovemo demokracijom nismo u načinu razmišljanja pomaknuli s nulte točke.

Obožavatelji kultnog strip-serijala Alan Ford pamte dobro mudre misli i izreke izumitelja i bivšeg njemačkog pilota Grunfa te ostalih članova grupe TNT

Takvi urnebesni citati poput 'bolje živjeti sto godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi' (Bob Rock) polako su postali sastavni dio pop-kulture te ih se često rabi unutar nekakvog satiričkog diskursa ili svakodnevnog govora kad hoćemo naglasiti apsurdnost pojedine situacije, ismijavati nekoga i slično. 

Kad za Alan Ford kažem da je bio kultni strip-serijal, želim naglasiti kako je kod nas odnosno na prostorima bivše Jugoslavije imao kultni status, što je korak dalje od  popularnosti, dok je u Italiji bio tek popularan. 

To nam potvrđuje i Lazar Džamić, autor poznate knjige 'Cvjećarnica u kući cvijeća' ili 'Kako smo usvojili i živjeli Alana Forda' u kojoj objašnjava upravo taj fenomen.

Jedan od bitnijih čimbenika takvog uspjeha, između ostalih, je briljantan prijevod Nenada Brixyja, hrvatskog pisca i novinara porijeklom iz Varaždinskih Toplica. Iako je za pretpostaviti da i ostatak svijeta ima dobrih prevoditelja, alanfordovska satira - koja je ujedno kritika kapitalizma i komunizma, a lik Alana Forda antiteza najvećem hladnoratovskom junaku tog vremena Jamesu Bondu - poznati strip Maxa Bunkera mimo ovih naših prostora ne doživljava uspjeh, a kamoli kultni status. 

Zašto? Karakteristike balkanskog načina razmišljanja bile su plodno tlo za takvu vrstu humora. Disfunkcionalnost grupe TNT očito je bilo lakše identificirati i zabavljati se na njen račun iz perspektive također disfunkcionalne bivše države i njenog jednopartijskog sistema.

Međutim, iako smo iz 'doba mraka i jednoumlja' prije skoro trideset godina mutirali u višestranačje i demokraciju, mentalni razvitak nacije, čini se, još uvijek stagnira.

Potvrda tome su, između ostalog, vidljivi i ovih dana u apsurdno smiješnim komentarima na društvenim mrežama, koji apologetski staju u obranu varaždinskog gradonačelnika Ivana Čehoka, nepravomoćno osuđenog za zlouporabu položaja.

Neki od takvih komentara, osim što su indikatori mentalnog stanja društva, neodoljivo podsjećaju na čuvene alanfordovske citate. Eklatantan primjer koji je gruba skica mentalnog statusa quo društva je svakako citat 'nepoznatog' varaždinskog apologeta, koji citiran leksički i značenjski glasi ovako: 'Pa po meni bolje ukrast i dat nekaj nek nekaj ukrast i ne dat'.

Pa po lojtrici gor pa po lojtrici dol. Dođe nam na isto kad shvatimo da se u zadnjih trideset godina od pojave koju zovemo demokracijom nismo u načinu razmišljanja pomaknuli s nulte točke. 

Tako se na primjer naši penzioneri srdačno na splitskoj rivi rukuju sa Sanaderom nakon svih njegovih marifetluka, a navijači naše reprezentacije s njim ponosno objavljuju selfije na javnim mrežama, na društvenim mrežama organiziraju se grupe podrške braći Mamić i slično, dok spomenuti varaždinski apologet svojim vox populi komentarom na javnoj mreži daje legitimitet čak i krađi i pristaje na zlouporabu položaja kao na sasvim normalan politički akt. 

Braneći svog favorita, apriori ga okrivljuje, ali mu i istovremeno prašta jer 'bu ovaj nekaj i siromakima dal ak je već fkral', za razliku od poznatog alanfordovskog lopova Superhika, koji isključivo krade od siromašnih u korist bogatih. 

Nasuprot tome, zdrav nebalkanski način razmišljanja uzeo bi u obzir pravnu presumpciju nevinosti po kojoj nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno i naravno da ne bi glasao za uhvaćene s prstima u pekmezu.

Bilo bi idealno da varaždinski gradonačelnik nikada nije bio procesuiran i da se ne mora truditi svoju nevinost urbi et orbi unaprijed dokazivati putem medija i na društvenim mrežama, vadeći pritom oponentima trun iz oka. 

Kamo li lude sreće da iz države nikada nisu morali bježati Kutle, Sanader, Todorić, Mamić (osumnjičeni, ali još uvijek pravno nevini) sukreatori ekonomskog kolapsa i aktualnog egzodusa Hrvata i koje li nesreće za nas ostale platiše poreza uz ovu hrvatsku farsu od pravosuđa.

Bilo kako bilo, ono što se varaždinskom gradonačelniku svakako mora priznati jest da je karizmatik. Poput primjerice vlč. Zlatka Sudca ili Aba Aziz Makaje, nekadašnjeg seks-dominusa sekte Komaja. I ta mu karizmatičnost u sprezi s nerijetko jeftinim populizmom donosi brojne poene. 

Neiscrpan je izvor inspiracije, za razliku od nekarizmatične i dosadne bulumente njegovih pripuza i ex kvazi buntovnika, kojima je politika samo poluga za uspon na društvenoj ljestvici ili u karijeri. 

No dok su vlč. Sudac i Makaja morali glumiti prosvjetljenost, Čehoku je za uspjeh bilo dovoljno par latinskih izreka, deklarirani liberalizam i određen broj cvjetnih košarica koje krase centar grada. 

Iako se, kako sam kaže, rijetko izražava soteriološkim terminima svojstvenim sakralnim ili profanim fanaticima, gradonačelnik je, nemojmo se zavaravati, itekako svjestan svog 'mesijanskog' poslanja i uloge 'spasitelja' Varaždina. Naposljetku, vlastitu kandidaturu bio je obrazlagao upravo moralnom obvezom koju osjeća spram građana.

Uz sve to, ne možemo zanemariti njegovu aktivnost i trud na društvenim mrežama. Ukoliko gradonačelnik kojim slučajem (opet) završi u zatvoru, bit će dosadnije i u virtualnom prostoru komunikacije, jer će se njegovom abdikacijom urušiti čitava Valhala fantomskih profila i komentatora koji sugovornike vrijeđaju i zabavljaju nerijetko koristeći istu terminologiju i retoriku kao i čelni čovjek grada.

Kako stvari stoje, čini se da ćemo još neko vrijeme, ukoliko ne dođe do neke izraženije promjene, živjeti onomad oživjelu alanfordovsku paradigmu koja koči bilo kakvu evoluciju nacionalne svijesti, ali će barem famozni strip serijal, s obzirom na okolnosti,  ipak zadržati kultni status u Hrvata te na radost njegovih starih i budućih obožavatelja, nadajmo se, doživjeti još poneko reizdanje.

Na koncu, nije li upravo pervertirana situacija alanfordovskog univerzuma, u kojoj Superhik krade od siromašnih da bi dao bogatima, slična apsurdno patološkoj slici hrvatske stvarnosti u kojoj siromašni redovito glasaju za lopove koji ih uredno pljačkaju skoro već trideset godina? Da nije nastrano ne bi bilo ni komično. 

Autor: Željko Medo Tkalec

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.