Kad se nogometno ludilo stišalo, tresnuli smo svi na pod uvidjevši da je ipak život negdje paralelno sa stadionima tekao i da se u njemu nije dogodilo ništa lijepo...

Ljeto je. Razbježali se i učitelji i učenici, svak' na svoju stranu (uz malo više sreće svatko na svoju stranu, ako sreće nema onda na plažama čujemo vesele usklike 'dobar dan učiteljice'). Ne događa se skoro ništa. Ili se nama to tako čini.

Nogomet je najvažniji

Sadržaj se nastavlja...

Mjesec dana u sjeni nogometa odvijalo se sve (i svašta) u ovoj državi. Mediteranske igre prošle su nečujno, s pregrštom medalja naših sportaša. Ali, kako je nogomet bio broj jedan, ne znamo baš koje su sve medalje naši sportaši osvojili u Španjolskoj. Nisu nam bili važni.

Vratila su se djeca s robotičkih natjecanja, matematičkih olimpijada, biološke olimpijade… i sa svih tih natjecanja donijeli medalje. Ali oni ne potpadaju u rubriku 'sport' niti su dovoljno zanimljivi za ikoji središnji dnevnik. O njima se ne čuje išta. Čut će se tek kad spakiraju kufere i odjure van iz države odnoseći svu svoju pamet i sposobnosti.

U mjesec dana nogometa izglasan je i zakon u kojem su podcijenjeni učitelji s 'pojačanim' predmetima, rangirani nisko na ljestvicu prioritetnih za dobivanje posla čime im je ugrožena egzistencija. Ali i tu vijest je nekako pojeo nogomet i euforija oko Vatrenih. Zaista ona 'Panem et circenses' (kruha i cirkusa) vrijedi. Dok je bilo čipsa, piva i nogometa ništa drugo nije bilo važno.

Dan poslije

Kad se nogometno ludilo stišalo, tresnuli smo svi na pod uvidjevši da je ipak život negdje paralelno sa stadionima tekao i da se u njemu nije dogodilo ništa lijepo. Eto, naša vlast, koja se usavršila u kukanju kako love nema pa ne mogu platiti liječenje bolesne djece, kupuje tisuću novih automobila. Ne autića, već konkretnih, skupih automobila.

Tuga zvana državna matura

Odrađene su i državne mature. Kažu, nikad slabiji rezultati. Palo maturu nekoliko stotina učenika. Kažu, mladi se ne znaju izražavati. Čemu čuđenje? Pa većina odraslih je nepismena i ne zna se izražavati (primjerice, čitajmo samo masovno pisanje Htvacka i precjednica po raznim komentarima i portalima), kako onda očekivati od mladih, koji veći dio slobodnog vremena provode blejeći u mobitele i tablete, da budu pismeni? Knjiga im je omraženi predmet. Plaše je se. Čitanje je koma, to se ne radi, to je gubljenje vremena. Za maturu se pročitaju kratki sažetci književnih djela. I to ako!

Gdje i kako će mladi naučiti izražavati se? U školama prenatrpanima programima gdje profesori ne stignu ni imena učenika zapamtiti, a kamoli s njima vježbati izražavanje? Kod kuće? Duhovito. S vršnjacima? Aha. Putem čavrljanja na raznim messengerima ili putem SMS-ova. Hoće li se naučiti izražavati pomoću medija? Sto posto i to slušajući radio kako je nešto bilo 'prekul', 'užasno dobro' i sličnim izjavama? Novokovanica 'prekul'. Koliko moraš biti pojednostavljen da engleskoj riječi cool [kul] dodaš hrvatski prefiks 'pre'? Slušam na radiju i kako je bilo nešto 'užasno dobro'. Pa ili je užasno ili je dobro! Ali užasno dobro??? Oke, neću više mrcvariti medije, mada su mi omiljena tema.

Rezultati državne mature zapravo uopće ne čude. Ne čude ni izjave budućih studenata koji fakultet žele upisati, a oni kažu, citiram: 'Svejedno mi je koji ću faks upisati kad poslije ionako nema posla.'

To je slika našeg društva. Ubili smo perspektivu mladima.

A što rade prosvjetari na praznicima?

Neki prosvjetari su tek od nedavno na godišnjem odmoru, to su oni koji su dežurali na upisima u srednje škole. I ne! Neće im godišnji odmor trajati tri, niti kao saborskim zastupnicima dva mjeseca, već će se na posao, u škole javiti za točno 30 radnih dana i više neće moći biti niti jedan jedini dan na godišnjem do kraja kalendarske godine.

Nema za prosvjetare predsezone i posezone, a na more sa svojim plaćama mogu ići samo ako im rodbina ili prijatelji imaju vikendicu ili smještaj. Jer sa svojom plaćom mogu platiti točno pa tri - četiri dana smještaja. Ako, primjerice, u Splitu apartman dnevno stoji 150 eura, prosvjetar može, ako koristi cijelu plaću, boraviti u tom apartmanu točno četiri dana.

Prosvjetari na godišnjem najradije čitaju ili se bave nekim vrtlarsko-cvjetnim poslovima koji oslobađaju od stresa. Međutim, veliki broj prosvjetara čita stručnu literaturu ili izrađuje nastavne materijale za sljedeću nastavnu godinu. Dakle ni na godišnjem odmoru nema odmora.

Na plaži

Kao i svake godine promatrala sam djecu na plaži. Zapravo, zanimljiviji su bili roditelji od djece. Gledala sam kako skaču na svaki mig svojih ljubimaca, kako djeci ne dozvoljavaju da padnu, da se zagrcnu morem, da se potope. Ispravljali su ih i miješali se i kad djeca to nisu tražila. Pa gledam onda jedan savjet, koji kaže da treba pustiti djecu da pogriješe. Da dožive neuspjeh. Jer samo metodom ponovnih pokušaja djeca će razvijati ustrajnost, svaki put kad dijete pogriješi nešto će iz te greške naučiti. Ako se spotakne i padne u more, drugi put neće raditi ono što ga je do pada dovelo.

Roditelji bi morali shvatiti da je neuspjeh važan dio odrastanja. Ovako, skačući nad svojom djecom i sputavajući ih 'nemoj ovo, nemoj ono, pazi ovamo, pazi onamo' rade od zdrave, radoznale djece nesposobnjakoviće ovisne o drugima. Dajte djeci da dišu!