Biti svjetskim prvakom znači da si uzor nekome klincu, ne samo u Donjem Miholjcu ili Varaždinu, nego i klincu, bijelom ili crnom, koji nabija kožnu mješinu u predgrađu Lagosa, Reykjavika ili Buenos Airesa.

Tražeći odgovor na pitanje kako to da hrvatska nogometna reprezentacija može igrati finale svjetskog prvenstva, dok njihova istovremeno nije u stanju proći grupnu fazu, beogradski analitičari i dežurni fenomenolozi, ne računajući dakako, očiglednu razliku u kvaliteti, koje su itekako svjesni, stigli su do zaključka da puleni Mladena Krstajića pate od kroničnog manjka nacionalnog entuzijazma.  

I zaista, nedostatak nacionalnog elana nije nešto od čega bi bolovali hrvatski nogometaši. Upravo suprotno, ovih dana oni su se čak, posve dobrovoljno, čini se, deklarirali kao simpatizeri rigidnog nacionalizma. Da nije tako, razmišljam naglas, u autobusu što ih je prevozio iz zračne luke prema zagrebačkom Trgu umjesto Marka Perkovića sjedio bi Mile Kekin. Ili Sejo Sexon. Ili Edo Maajka. 

Sadržaj se nastavlja...

'Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli', pisao je svojedobno veliki Danilo Kiš. 

'Nacionalisti su politička bića na vječitom početku, jer im je uvijek i iznova namjera pokazati da su primorani biti to što jesu. Cjelokupna povijest nacionalističke retorike, uostalom, svodi se na golemi niz pokušaja da se ološ predstavi kao ološ iz nužde', pisao je nešto kasnije Viktor Ivančić.

Kako im samo ime kaže, Vatreni su do kraja razbuktali nacionalnu ognjicu koja je tinjala proteklih mjesec dana. Pozivajući Thompsona u svoj autobus Calypso, oni nisu birali pjevača. Niti su birali prijatelja. Birali su prije svega simboliku. Na taj su način jasno dali do znanja kakva je i koja je točno ta Hrvatska za koju su, kažu, bili spremni poginuti u Rusiji. Istoga časa u vodu je pala i cijela ona 'wiedervereinigung' bajka, ispostavljajući se na kraju tek kao jeftina, petparačka floskula.

'Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često ni sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno', kazao je svojedobno Mate Parlov, istinski prvak i najveći hrvatski sportaš prošloga vijeka.

Samo se, eto, o tome radi. A ne o glazbenim ukusima ili pak osobnim simpatijama. Biti svjetskim prvakom, ili viceprvakom, između čega ovdje i nema neke velike razlike, kako vidimo zadnjih dana, ne znači, naime, biti manekenom u predizbornoj kampanji političkih žohara, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj razini. Biti svjetskim prvakom ne znači da ti je 'himna' adorant Maksovih mesara. 

Biti svjetskim prvakom znači da si uzor nekome klincu, ne samo u Donjem Miholjcu ili Varaždinu, nego i klincu, bijelom ili crnom, koji nabija kožnu mješinu u predgrađu Lagosa, Reykjavika ili Buenos Airesa. Znači da si odgovoran prema svima njima. Odgovoran prema svim onim malima ljudima u čijim bi očima morao biti velik. Najveći. Prvak.

Najveći su ljudi, kako reče pjesnik, oni koji se mjere prema velikima, a ravnaju prema malima. U tome je, eto, i razlika između velikih prvaka i vrlo dobrih, ali još uvijek malih nogometaša.