Iako smatram da je 'Lijepa li si' jedna od najljepših hrvatskih domoljubnih pjesama svih vremena, smatram također i da pjevač koji je izvodi nije dostojan toga da je glasno pjevam s tisućama ljudi na dočeku svojih i naših srebrnih heroja.

Cijelo prvenstvo bio sam na rubu infarkta. Mjesec dana nisam dobro spavao. Za vrijeme svake utakmice imao sam ozbiljne napadaje panike. Stezalo me u prsima i oblijevao me hladni znoj svaki put kad bi protivnik prešao centar. 

Glasno sam pjevao himnu, navijao svaku utakmicu, slavio svaki pogodak kao da sam ja rasparao mrežu (kao Jarni kad je 1998. zabio gol Njemačkoj). Ježio sam se svaki put kad sam čuo huk hrvatskih navijača s tribina, zamišljajući da sam tamo s njima i da svojom pjesmom vodim Vatrene do pobjede. 

Sadržaj se nastavlja...

Ponosan sam jer sam Hrvat. I točka. 

No to ipak nije spriječilo neke ljude da me proglase 'nehrvatom', 'nedomoljubom' i slično. Jer, eto, u jednom trenutku sam, iako opijen uspjehom i euforičan, odlučio podvući crtu i javno reći da me smeta da se Marko Perković Thompson vozi s mojim herojima u autobusu i da pjeva na dočeku naših heroja i u Zagrebu i u Varaždinu. 

Smeta me zato jer smatram da je Thompson glasonoša izuzetno glasne i agresivne ultrakonzervativne manjine koja promovira stavove koje ne podržavam. 

Smeta me zato jer u jednoj svojoj pjesmi koristi službeni poklič iz najcrnjeg razdoblja hrvatske povijesti i zato jer je u jednom trenutku pjevao jednu pjesmu koja promovira ljude koji su u tom najcrnjem razdoblju hrvatske povijesti ubijali druge ljude zato jer su bili 'krive' vjeroispovjesti ili boje kože. 

Iako smatram da je 'Lijepa li si' jedna od najljepših hrvatskih domoljubnih pjesama svih vremena, smatram također i da pjevač koji je izvodi nije dostojan toga da je glasno pjevam s tisućama ljudi na dočeku svojih i naših srebrnih heroja. 

U ovim trenucima općenarodnog zajedništva i jedinstva, smatram da taj pjevač nije prikladan da nastupa na dočeku svojih i naših srebrnih heroja' jer smatram da taj pjevač zbog svega navedenog ne spaja, nego razdvaja ljude. 

To je bio povod nekima da me optuže da nisam domoljub, da sam 'hejter' i da me sigurno smeta i 'Lijepa naša', koju sam s ponosom pjevao prije svake utakmice s rukom na srcu. 

Zbog toga jer sam antifašist i po tom pitanju ne želim raditi nikakve kompromise i zato jer mislim da bi ovu situaciju, ovo događanje naroda koje nam se dogodilo zbog najvećeg sportskog uspjeha u hrvatskoj povijesti, trebalo iskoristiti za promociju zajedništva, jedinstva i bolje budućnosti, a ne za promociju jednog pjevača koji, i to isključivo, zastupa ideje iz jednog ideološko-političkog spektra, proglašen sam neprijateljem domovine. 

E, ne može.

Neću pognuti glavu i još jednom dopustiti da me ta glasna i agresivna manjina nadglasa i da si uzmu za pravo da tvrde da su veći Hrvati od mene. Uostalom, sa svojih dva metra visine i 130 kilograma težine sigurno sam jedan od fizički najvećih Hrvata u ovim krajevima. 

I volim svoju zemlju, svoju Hrvatsku, barem jednako ako ne i više od onih koji me proglašavaju neprijateljem države. 

I baš zato jer ju volim, svoju Hrvatsku, borit ću se i dalje da moja Hrvatska bude zemlja sretnih i zadovoljnih ljudi u kojoj stoji brat uz brata bez obzira na to je li taj brat druge boje kože ili vjeroispovijesti. 

Otprilike onako kako je to izgledalo u nedjelju od 17 sati kad je počelo finale do ponedjeljka do 15 sati kad se u autobus sa ekipom koja nas je učinila ponosnima ukrcao redikul koji promovira ideje koje razjedinjuju ljude. 

I ne prihvaćam argument da njegov nastup traže kapetan i izbornik moje i naše reprezentacije koja nam je u proteklih mjesec dana pružila toliko sreće, veselja i ponosa jer smo Hrvati. 

Činjenica da su osvojili srebro na Svjetskom nogometnom prvenstvu u nogometu ne znači da se sad svi, bez iznimke i beskompromisno, moramo složiti u svemu s njima. 

Je li srebro u nogometu dovoljno dobar kriterij da hrvatske nogometne reprezentativce i izbornika reprezentacije konsenzusom proglasimo nepogrešivima i najpametnijima i da ne propitkujemo njihove odluke? 

Gdje je granica u takvom razmišljanju? Postoji li uopće? Moramo li zaista svi bez razmišljanja prihvatiti da hrvatski nogometni reprezentativci odlučuju što je dobro za našu državu i nas, a što nije?

Pa nisu zlato osvojili!

Imam potrebu naglasiti da je ova zadnja konstatacija šala i da bi moje mišljenje o ovoj tematici bilo isto i da su se Vatreni okitili titulom svjetskih prvaka.

Imam potrebu naglasiti i da smatram da je uspjeh Vatrenih nevjerovatan i zahvaliti im na tome, jer su našu malu ali ponosnu naciju u sportskom smislu u najljepšem svjetlu predstavili svijetu. 

Zaslužili su da im se dignu spomenici u svakom kutku Lijepe naše, da njihovim imenima nazovemo ulice i trgove u našim gradovima i općinama i da velikim zlatnim slovima budu upisani u panteon hrvatskog sporta. 

Hvala im jer su kod svih nas probudili ponos, zajedništvo, jedinstvo i nadu u bolju budućnost. Jer ako mogu oni, siguran sam da možemo i mi kao nacija u političkom, društvenom, ekonomskom i svakom drugom smislu doći barem do srebra u svijetu. 

Ali ne, nemaju pravo zbog svog neznanja, nepoznavanja konteksta ili čega god već, vraćati nas u prošlost, a mene nitko nema pravo zbog takvog mišljenja proglašavati antihrvatom i neprijateljem domovine.