Vijesti / Otvoreno

RUŽNI, PRLJAVI, ZLI

REKVIJEM ZA SDP Raspad stranke nastupio je tridesetak godina prekasno

REKVIJEM ZA SDP Raspad stranke nastupio je tridesetak godina prekasno
Varaždinski.hr, Petar Vukicevic/PIXSELL

Kada bi manjak pameti i hrabrosti, jeftini oportunizam i neostvarena očekivanja imali jedno zajedničko ime, zvali bi se Socijaldemokratska partija Hrvatske...

SDP je dotaknuo dno.

Nema nikakvog razloga za zluradost ni za likovanje. Valja tek zabilježiti ovu prostu činjenicu. Bilo je, uostalom, samo pitanje vremena.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

I što sad? Sanitarni razlozi nalažu da se politički kadaver s Iblerova trga, oko kojeg se već neko vrijeme širi nesnosan smrad, napokon nedostojno sahrani.

Ako bismo u svemu tome morali pronaći ikakav razlog za žalovanje, onda se on zrcali u činjenici da je raspad nastupio tridesetak godina prekasno.

U kratkoj povijesti hrvatske demokracije bilo je, ne kažem, po društvo opasnijih stranaka od SDP-a. Uzmimo, primjerice, HDZ. Bilo je pokvarenijih. Eno vam HNS-a. Bilo je, na kraju krajeva, i zloćudnijih, počevši od HSP-a pa do svih njegovih satelita što su se tijekom zadnjeg desetljeća nakotili poput štakora, ali teško je, nemoguće zapravo, da ćete između svih onih stotinu i sedamdesetak stranaka koliko ih trenutno egzistira na hrvatskom političkom nebu naći ijednu bezmudiju i besmisleniju od SDP-a.

Kada bi manjak pameti i hrabrosti, jeftini oportunizam i neostvarena očekivanja imali jedno zajedničko ime, zvali bi se Socijaldemokratska partija Hrvatske.

Riječima slavnoga Garyja Linekera, politika u Hrvata jest umijeće mogućeg gdje stotinu i kusur stranaka svake četiri godine ogleda snage na izborima i uvijek gubi SDP.

Dva mandata u Banskim dvorima predstavljaju tek iznimku koja potvrđuje pravilo i čine kozmetički ukras u blijedom mozaiku konačnog poraza.

SDP je stranka lišena građanske i kulturne supstance. Skupina dezorijentiranih lunatika koja je danas miljama daleko od toga da bude koliko-toliko relevantan politički faktor.

Tko je taj Zuppa? Ovu već opjevanu rečenicu nekadašnjeg predsjednika Zorana Milanovića danas bismo mirne duše mogli preformulirati u pitanje - tko je taj SDP?

Svih ovih godina, unatoč tome što su se najokorjeliji komunisti još potkraj osamdesetih mudro prešaltali u HDZ, SDP se toliko panično bojao da ne sliči Savezu komunista da je naprosto odustao od bilo kakvih ljevičarskih ideja.

Zanemarujući socijalni instinkt i elementarnu egalitarnost, odbacujući intelektualizam, odbacujući, na kraju krajeva, radnika koji je sveden na relikt komunističke demagogije kako bi ga se moglo što više eksploatirati i što mizernije platiti, SDP ne samo da je u ekonomskom smislu prihvatio ideje i modele famoznog neoliberalizma, nego je i u ideološkom smislu zaplovio na valu takozvanog baršunastog nacionalizma.

Pizdunskim dodvoravanjem Crkvi i veteranima zadnjega rata, kao i upornim pozivanjem na Tuđmanovu ostavštinu, SDP se s vremenom uspio profilirati ne kao pažnje vrijedna opozicija HDZ-u, nego baš suprotno, profilirao se kao njegova blijeda kopija, a dva HDZ-a teško da bi preživjela i moćna Njemačka, a kamoli neozbiljna država kakva je Hrvatska.

Tek deklarativna zabrinutost za prava nacionalnih i seksualnih manjina te za budućnost slobode govora i neovisnih medija, premalo su za stranku koja se voli smatrati ozbiljnom.

Nakon što je hrabro prešutjela većinu svinjarija iz Tuđmanova doba, od pljačkaške privatizacije do 'humanog preseljenja' i rješavanja srpskog pitanja, Partija je početkom dvije tisućitih, pod vodstvom Ivice Račana, dobila lijepu priliku raskrstiti s nasljeđem devedesetih i otvoriti, kako se to popularno voli reći, novu stranicu povijesti.

Umjesto toga, poslovično neodlučni Račan, pristao je biti odgovoran za brojne javašluke iz devedesetih, s kojima realno nije mogao imati mnogo veze, ako pritom ne računamo grijehe nečinjenja, a zatim se još, ničim izazvan, prihvatio sumanute falsifikacije povijesti donošenjem Deklaracije o Domovinskom ratu.

Milanovićeva Vlada ponudila nam je nastavak privatizacije državnih orijaša, štednju koja štiti oligarhiju i pogađa najsiromašnije, suludi neoliberalni Zakon o radu, kresanje radničkih prava i duhovnike zaposlene u procesu liječenja bolničkih pacijenata.

Zašto nije napravljena reorganizacija lokalne uprave? Zašto nisu ukinute besmislene županije? Zašto nije revidiran prenapuhani registar branitelja? Zašto nije napravljena revizija Vatikanskih ugovora? Zašto je u Linićevim 'reformama' Crkva izuzeta od plaćanja poreza? To su samo neka od pitanja na koja nikada nećemo dobiti odgovore.

Zoran Milanović iza sebe je ostavio pustoš koja se očituje na svim nivoima. Kako na kadrovskom, tako i na onom idejnom.

Pod vodstvom tragično netalentiranog Davora Bernardića SDP je definitivno sveden na razinu farse.

Kandidati na unutarstranačkim lokalnim izborima međusobno se optužuju za lažiranje izbornih rezultata, članovi Glavnog odbora međusobno se svađaju na Twitteru, raspuštaju se županijske organizacije, nezadovoljni pojedinci predsjedniku stranke šalju pisma u kojima mu nude priliku za koliko-toliko častan uzmak, a taj isti predsjednik blamira se na društvenim mrežama i samome sebi daje intervjue.

'Imam dovoljno znanja i hrabrosti da bih bio premijer, spreman sam se boriti za svakog građanina, mislim da sam to pokazao', uvjerava nas tako ovih dana Davor Bernardić.

Da ga čovjek ne zna, pomislio bi na trenutak da se predsjednik obezglavljenog SDP-a, ako ništa drugo, barem zna dobro zajebavati.

Tridesetak godina prekasno raspada se SDP. Takav scenarij, sva je prilika, najviše će rastužiti upravo Andreja Plenkovića. Oporbu kakva je Socijaldemokratska partija poželio bi baš svaki premijer.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Varaždinski.hr

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Reci što misliš!